Kako fosilna propaganda onečišćuje medijski prostor

Mediji su odigrali bitnu ulogu u velikoj mašineriji negiranja klimatskih promjena. Bez obzira na činjenicu da njihova moć kopni, tradicionalni mediji još uvijek mogu poslužiti kao čvorište diseminacije dezinformacija.

Navodi se to i u trećem izdanju izvještaja „Zaniječi, prevari, odgodi“ (Deny, Deceive, Delay), koji je objavljen prije 28. klimatske Konferencije stranaka (COP), održane u Dubaiju, i u kojem su analizirane informacije o klimi i klimatskim promjenama koje su plasirane u javnost prije navedenog COP-a.

„Uz to što čitatelji i publika direktno konzumiraju sadržaj na njihovim stranicama i drugima kanalima, medijski se članci također intenzivno dijele po društvenim mrežama i često se koriste za ‘normalizaciju’ ili legitimizaciju lažnih i zavaravajućih tvrdnji“, navodi se u izvještaju. Autori izvještaja analizirali su sadržaj 15 medija i pokazali da su se njihovi članci uvelike dijelili na Facebooku i Twitteru, dok su pojedine priče došle do velikog broja ljudi na društvenim mrežama, posebno kada bi ih podijelili profili i stranice s velikim brojem pratitelja i organskom publikom.

Velika medijska laž

Dakle, uz fosilnu i naftnu industriju, znanstvenike i akademike, konzervativne trustove mozgova i političare, i mediji su odigrali ključnu ulogu u širenju dezinformacija o klimatskim promjenama, kao i u njihovu negiranju. Ova mašinerija negiranja bila je posebno uspješna u Sjedinjenim Američkim Državama, ali pojavljuje se i drugdje u svijetu.

Svi navedeni akteri usredotočeni su na poticanje dvojbi i sumnje te takve taktike koriste s ciljem potkopavanja ugleda znanstvenika, pa tako i znanstvenog konsenzusa o utjecaju čovjeka na klimatske promjene. Cilj je u početku bio uvjeriti javnost da se klimatske promjene ne događaju, a potom, kada su one postale toliko jake i izražene da ih je nemoguće ignorirati, odgoditi donošenje političkih odluka čiji je cilj ublažavanje postojećih i preveniranje budućih posljedica klimatske krize. Mediji su korišteni kako bi se poricateljima klimatske krize dalo što više javnog prostora za širenje pogrešnih i štetnih ideja.

Recimo, nekoliko mjeseci nakon što je potpisan Protokol iz Kyota, u javnost je procurio tajni plan Američkog naftnog instituta (American Petroleum Institute – API) koji je uključivao višegodišnji budžet od više milijardi dolara i detaljnu strategiju. Krajnji cilj tajnog plana bio je upravo izazivanje sumnje u klimatske promjene. I tada je malen broj znanstvenika koji su ujedno bili klimatski skeptici dobio jako puno medijskog prostora i medijske pozornosti.

Od mandata američkog predsjednika Ronalda Reagana u 1980-ima konzervativni mediji poslužili su kao platforma protivnicima klimatske znanosti. Konzervativni mediji poput The Wall Street Journala, New York Posta ili Washington Timesa te časopisi kao što su National Review ili The American Spectator izvršili su velik utjecaj na američko javno mnijenje o klimatskim promjenama zbog činjenice da imaju široku publiku.

Uza sve to, i radijski komentatori poput Rusha Limbaugha te kontroverzni televizijski kanal Fox News, u vlasništvu ozloglašenog medijskog mogula Ruperta Murdocha, odigrali su ključnu ulogu u davanju prostora i vidljivosti konzervativnim znanstvenicima i glasovima onih koji negiraju klimatske promjene.

Mediji su imali važnu ulogu u negiranju klimatskih promjena još od 1970-ih i 80-ih, a u 90-ima naftne i fosilne kompanije u medije su počele gurati i znanstvenike koji su negirali klimatske promjene. Sve se to vrlo često odigravalo pod krinkom nepristranosti i objektivnosti.

Još i dan-danas, kako piše The Washington Post, navedene kompanije znaju prozivati medije kada oni ne žele u goste pozvati znanstvenike koji negiraju klimatske promjene ili kada mediji preispituju kvalifikacije takvih znanstvenika.

Fosilna propaganda

U pregledu reklamnih i promidžbenih oglasa koje je ExxonMobil platio od 1977. do 2014. godine, povjesničarka znanosti Naomi Oreskes i stručnjak za fosilnu propagandu Geoffrey Supran analizirali su oglase u medijima koji su često predstavljani kao kolumne.

Nije se, međutim, radilo o kolumnama, već o plaćenim oglasima. Neki su, recimo, donosili pozitivne priče o ExxonMobilu, dok su se u drugima zagovarala manje stroga pravila i politike vezane uz okoliš, ili se, pak, apeliralo na to da se zadrži „zdrav razum“ kada govorimo o pristupu regulaciji klimatskih promjena.

Analiza koju su proveli Oreskes i Supran pokazala je da je „u 83 posto recenziranih članaka i 80 posto internih dokumenata potvrđeno da su klimatske promjene stvarne i rezultat djelovanja čovjeka“, dok se isto tvrdilo u samo 12 posto reklamnih i promidžbenih oglasa. U čak 81 posto analiziranih oglasa iskazivala se sumnja u stvarne uzroke klimatske krize.

Lažna neutralnost

Neki uzusi i standardi novinarske struke također se mogu iskoristiti za širenje dezinformacija i potkopavanja znanstvenog konsenzusa o klimatskim promjenama. Jedan je od njih i novinarska neutralnost te pokušaji davanja jednakog prostora objema stranama da iskažu svoje mišljenje.

U Routledgeovu priručniku o klimatskim promjenama i društvu možemo pročitati kako su tijekom 1990-ih upravo novinari, željni toga da daju prostora „objema stranama“ i da njihovo izvještavanje bude „uravnoteženo“, puno javnog prostora poklonili negatorima klimatskih promjena.

Međutim, kako se ističe u studiji „Kada pravednost ima mane: Učinci lažno uravnoteženog izvještavanja i izjavâ o težini dokaza na uvjerenja i percepciju klimatskih promjena“ (When fairness is flawed: Effects of false balance reporting and weight-of-evidence statements on beliefs and perceptions of climate change), „lažna ravnoteža u izvještavanju“, tj. davanje medijskog prostora poricateljima klimatskih promjena da obrazlažu svoje mišljenje, može urušiti i uništiti sposobnost javnosti da razlikuje činjenice od izmišljotina. Navedeno je pogotovo istinito kada govorimo o situacijama u kojima je postignut znanstveni konsenzus, poput klimatskih promjena.

Istraživači su u okviru studije proveli tri eksperimenta i pritom su promatrali kako će ljudi reagirati na iznošenje dvaju dijametralno suprotnih stavova o klimatskim promjenama. U svim eksperimentima oba stava predstavljena su kao jednako validna, iako je jedna strana svoj stav utemeljila u znanstvenim spoznajama, dok druga nije.

Autori su otkrili da takva „lažna ravnoteža“ može dovesti do sumnje u znanstveni konsenzus o pitanjima poput klimatskih promjena (ili npr. učinkovitosti nošenja maski za lice tijekom epidemije zarazne bolesti). Lobisti stoga upravo novinarsku nepristranost, neutralnost i druge novinarske standarde mogu koristiti za svoje krajnje ciljeve.

Ukratko, davanjem prostora objema stranama da iskažu svoj stav, čitateljima i gledateljima sugerira se da je stav skeptika i negatora klimatskih promjena jednako validan kao stav znanstvenika koji svoje mišljenje bazira na činjenicama, tj. da zapravo nije postignut konsenzus o navedenoj temi.

Početkom 1990-ih ankete su pokazivale da je oko 80 posto Amerikanaca svjesno klimatskih promjena i da smatraju da se nešto po tom pitanju mora poduzeti. U 2010. godini, međutim, tek je njih 48 posto dijelilo taj stav (The Washington Post).

Svime time zbunjuje se javnost, dok se političarima otvara manevarski prostor za odugovlačenje s donošenjem odluka ili potpuno izbjegavanje hvatanja ukoštac s klimatskim promjenama.

Greška u načinu razmišljanja

Pritisci unutar novinarske zajednice također oblikuju to kako mediji izvještavaju o znanstvenim, ali i drugim temama. Sve veći naglasak na trivijalan i „zabavni“ sadržaj medija, smanjenje broja novinara, redakcija i dopisništava, sve manje prostora za istraživačko novinarstvo, pa i činjenica da više gotovo da i nema novinarske specijalizacije – sve to utječe na izvještavanje.

Nimalo ne pomažu ni nedostatak specifičnog obrazovanja među novinarima, kao ni nedostatak vremena za dubinska istraživanja. Sve to negativno djeluje na prevođenje znanstvenih spoznaja u svima razumljive informacije.

Na medijsko izvještavanje utječu i drugi društveni faktori. Autori studije „Signali i buka. Izvještavanje masovnih medija u SAD-u i UK-u o klimatskim promjenama“ (Signals and noise. Mass-media coverage of climate change in the USA and the UK) proučavali su kako mediji prikazuju klimatske promjene i antropogeni utjecaj na klimu u Sjedinjenim Američkim Državama i Ujedinjenom Kraljevstvu te kako vanjski utjecaji i faktori oblikuju i definiraju izvještavanje o klimatskoj znanosti.

Autori studije ističu dva vanjska faktora koja utječu na medijsko izvještavanje: način razmišljanja koji je usmjeren na stjecanje bogatstva te duboko ukorijenjeni skepticizam prema znanstvenim tvrdnjama o utjecaju čovjeka na klimu. Iako se okoliš sve više uvažava, društvo u cjelini još je uvijek primarno okupirano slobodnim tržištem i ekonomskim rastom. Uza sve to, od 1980-ih pitanja klimatskih promjena, medija i politike postala su „sve više polarizirajuća“, navode autori.

Što brine bogate, a što siromašne

U studiji „Klimatske promjene u medijima diljem svijeta: Automatizirana analiza pozornosti i tema u izvještavanju o klimatskim promjenama u deset država“ (Climate change in news media across the globe: An automated analysis of issue attention and themes in climate change coverage in 10 countries) autori su usporedili izvještavanje o klimatskim promjenama u deset država tzv. globalnog Juga i Sjevera u promatranom razdoblju od 2006. do 2018. godine.

Studija je pokazala da pozornost koju mediji pridaju temi klimatskih promjena varira od države do države te da je medijsko izvještavanje moguće povezati s političkom, znanstvenom i (djelomično) društvenom situacijom u državi.

Postoje važne razlike između izvještavanja o ovoj temi na globalnom Jugu i globalnom Sjeveru: u bogatijim državama mediji se više fokusiraju na sam proces promjene klimatskih uvjeta, dok se u siromašnijim zemljama mediji više fokusiraju na društvenu dimenziju klimatskih promjena, tj. na posljedice klimatske krize s kojima se društvo mora nositi.

Mediji u bogatijim državama o klimatskim promjenama pišu kao o političkom pitanju, dok se u siromašnijim državama o klimatskim promjenama piše kao o temi koja se mora adresirati na razini cijelog svijeta, pokazala je studija „Nacionaliziranje globalnog fenomena: Istraživanje kako mediji u 45 država opisuju klimatske promjene“ (Nationalizing a global phenomenon: A study of how the press in 45 countries and territories portrays climate change) Sveučilišta u Kansasu.

Autori su pokazali da se način na koji mediji „frejmaju“ svoje izvještavanje o klimatskim promjenama može predvidjeti koristeći nekoliko nacionalnih faktora, iako tada, 2019. godine, mediji o klimatskim promjenama nisu izvještavali kao o neposrednom i hitnom problemu, piše Science Daily.

Istraživači Sveučilišta u Kansasu analizirali su više od 37.000 članaka o klimatskim promjenama iz 45 država diljem svijeta, objavljenih od 2011. od 2015. godine. Pokazalo se da se u bogatijim državama tema klimatskih promjena više politizira; fokus se u tim državama često stavljao na raspravu o političkim pristupima problemu, a ne na raspravu o rješenjima.

U onim državama koje su najviše pogođene klimatskim katastrofama te gubitkom života i imovine klimatskoj krizi pristupalo se kao ekonomskom pitanju, piše dalje Science Daily. U bogatijim državama, u kojima se pitanje klimatskih promjena postavlja kao političko pitanje, skeptici i oni koji sumnjaju u istinitost klimatskih promjena dobivaju više medijskog prostora te je jači i utjecaj raznih grupa koje pokušavaju utjecati na medije i donositelje odluka.

Fokus na rješenja

Uza sve već navedeno, velik problem predstavlja i uglavnom negativno i alarmističko izvještavanje o klimatskim promjenama, zbog čega javnost često izbjegava čitanje o ovoj temi ili ne shvaća dubinu problema.

Citirajući članak u kojem su analizirane znanstvene teorije koje se bave mozgom i umom u kontekstu klimatskih promjena, autori izvješća „Klimatsko novinarstvo koje djeluje: između znanja i utjecaja“ Europske radiodifuzne unije navode podatak da je 98 posto članaka i medijskih napisa o klimatskim promjenama negativno. Upravo zato brojni akteri koji se bave sjecištem klimatskih promjena i novinarstva zagovaraju promjenu diskursa te smatraju da se umjesto pisanja o „kraju svijeta“ (engl. doomerism) treba usredotočiti na pozitivne priče o djelovanju protiv klimatskih promjena, u čemu izrazito važnu ulogu imaju novinari i općenito kreatori sadržaja.

Neki odgovor vide u „novinarstvu fokusiranom na rješenja“ (engl. solution journalism), koje se umjesto na probleme koje sa sobom donose klimatske promjene usredotočuje na rješenja. Takvo novinarstvo namjeravamo prakticirati i na Klimatskom portalu.

Kris De Meyer, neuroznanstvenik pri Jedinici za klimatsko djelovanje (Climate Action Unit) Sveučilišnog koledža u Londonu (UCL), smatra da je potrebno doći od svjesnosti o postojanju klimatskih promjena i njihovim opasnostima do djelovanja protiv njih. On se, naime, bavi istraživanjem pitanja zašto je teško progutati većinu medijskih napisa i izvještaja o klimatskim promjenama. Strah i osjećaj krivnje kod čitatelja izazivaju reakciju da žele skrenuti pogled ili se naprosto smrznu u paralizirajućem strahu. De Meyer stoga smatra da je potrebno promijeniti način kako komuniciramo o klimi te u centar klimatske komunikacije staviti djelovanje. U tome mediji imaju izrazito važnu ulogu.

U svom članku „Transformiranje priča koje pričamo o klimatskim promjenama: od ‘problema’ do ‘djelovanja’“ (Transforming the stories we tell about climate change: from ‘issue’ to ‘action’), ovaj neuroznanstvenik ističe da se klimatske promjene uglavnom predstavljaju kao prijetnja zbog koje se trebamo brinuti, a ne nešto zbog čega trebamo djelovati.

Prema De Meyeru, alarmističko i negativno izvještavanje o ovoj temi vodi do nekoliko problema. Prvi je „siromaštvo priča“ o klimatskim promjenama; naime, u većini takvih priča koriste se isti ili sličan jezik i narativ kojim se pokušava doći do publike. Prvi problem direktno vodi do drugoga, a to je široko rasprostranjen „nedostatak djelovanja“ (engl. lack of agency), jer ljudi ne znaju kako se uhvatiti ukoštac s ovim problemom.

U ovom smjeru idu i neki recentniji izvještaji i preporuke novinarskih agencija i škola o tome kako izvještavati o klimatskim promjenama. Primjerice, neki su od zaključaka izvješća Europske radiodifuzne unije (European Broadcasting Union – EBU), koja je prošle godine objavila ranije spomenuto veliko izvješće naslovljeno „Klimatsko novinarstvo koje djeluje: između znanja i utjecaja“ (Climate Journalism that Works: Between Knowledge and Impact), da novinarstvo treba biti lokalno i da se treba usredotočiti na pružanje nade.

Treba se usredotočiti na ono što je učinjeno, umjesto na ono što je rečeno. Publici treba prilaziti s poštovanjem, ne svisoka, te govoriti jezikom koji razumije. Izvještavanje također treba biti raznoliko i uključivo, navodi se u opsežnoj studiji utemeljenoj na globalnom kvalitativnom istraživanju u kojem su sudjelovali znanstvenici i radnici u javnim medijima.

Mediji imaju jako važnu i odgovornu, nezamjenjivu ulogu u izvještavanju o klimatskim promjenama, upozorava se u izvještaju. Ako novinarstvo želi utjecati na ovu temu, onda mora „utjecati na ponašanje i informirati politiku“.

Izvještaj Europske radiodifuzne unije navodi još neke probleme medijske industrije koji koče izvještavanje o klimatskoj krizi. Urednici, primjerice, iskazuju bojazan da će ih se percipirati kao aktiviste ako inzistiraju na izvještavanju o toj temi, a mediji su i pod manjim pritiskom da djeluju u ovom kontekstu, za razliku od drugih industrija koje su možda pod većim pritiskom da „ozelene“ svoje poslovanje.

„Zaštita našeg planeta i naših života mora biti okvir u kojem novinarstvo djeluje. Klima ne smije biti samo objekt koji se promatra i opisuje. Ona mora biti pozadina na kojoj se odvija život. Previše je straha, upozorenja i prijetnji. Novinarstvu treba nada“, neki su od zaključaka izvješća EBU-a.

Možda se tako mediji mogu iskupiti za svoju ulogu u negiranju klimatske krize.