Kako je nastala mreža organizacija za širenje fosilne propagande

Sreća je htjela da Međuvladin panel o klimatskim promjenama (IPCC) bude osnovan baš 1988. godine, u jeku uspona tzv. neoliberalne ekonomske doktrine na Zapadu i pred sam raspad Sovjetskog Saveza. Konzervativni čelnici dviju najmoćnijih nacija Zapada, izraslih na krilima industrijske revolucije, pogonjene ugljenom i naftom – Britanka Margaret Thatcher i Amerikanac Ronald Reagan – doprinijeli su uspostavljanju tog znanstveno-političkog svjetskog foruma za upravljanje krizom koja je prestala biti teorija i postala stvarnost.

Zagovornici slobode tržišta, beskrajnog rasta, eksploatacije i neobuzdavanja socijalnih razlika u nadolazećim će desetljećima od IPCC-ja moći čuti upravo ono što ne žele, baš kao i naftaši kada su financirali klimatsku znanost.

Zamišljen kao tijelo koje konsenzusom svih strana donosi preporuke za svoje članice i sve članice UN-a u cjelini, IPCC je lako mogao ostati politički paraliziran. Usprkos tome, IPCC će s vremenom sve jasnije ukazivati na ograničenja i potrebu za promjenom načina na koji doživljavamo energetske resurse i gospodarski rast, tj. na strukturne probleme kapitalizma koji rezultiraju globalnim zagrijavanjem. Uvodeći u diskurs klimatsku i društvenu pravdu, IPCC će težište odgovornosti staviti na razvijene države, koje su svojim usponom najviše doprinijele kumulativnom rastu emisija stakleničkih plinova.

Status quo i naftni kapital uzvratit će udarom na znanost, počevši već od 1989. godine, kada je osnovana Globalna koalicija za klimu, ili Global Climate Coalition (GCC). Saveznike će pronaći u brojnim think tankovima, od kojih su mnogi do pada Sovjetskog Saveza plašili američku javnost „crvenom prijetnjom“, da bi se kasnije prekvalificirali na plašenje javnosti „zelenom prijetnjom“, za što su ih obilato nagradile fosilna i srodne joj industrije [1, 2].

Industrija će u SAD-u, zahvaljujući javno-privatnim partnerstvima, financirati znanost i u visokoškolskim ustanovama, tako je zarobljavajući. Praćenjem traga novca tek će se u novije vrijeme doznati da su upravo think tankovi proizvođači oko 90 posto poricateljske „znanosti“. Pogrdan naziv denial (poricanje) počiva na činjenici da ovakva „znanost“ ne proizlazi iz sumnje inherentne znanosti ili intelektualno iskrene skepse prema konsenzusu o klimatskim promjenama, već je dio sustavne kampanje koju financira naftna industrija, a predstavljena je pod aurom stručnosti.

Većina poricateljskih organizacija korijene će pustiti na tlu tada najvećeg svjetskog emitera stakleničkih plinova, ujedno i zemlje pobjednice Hladnog rata te predvodnice slobodnotržišnog i razvijenog svijeta – Sjedinjenih Američkih Država. U ovom tekstu bavimo se orkestriranim poricanjem klimatske znanosti, proizašlim iz think tankova i organizacija pogonjenih novcem najvećih zagađivača i emitera. Kako ih je bilo doista mnogo, podijelit ćemo ih na strukovna udruženja i organizacije na platnim listama najjačih kompanija – ExxonMobil i Koch Industries.

Stručna udruženja prerušena u zabrinute građane

Već 1974. nastala je IPIECA – Međunarodno udruženje za očuvanje okoliša naftne industrije, koje je protiv znanosti djelovalo na međunarodnoj razini, kao dionik Programa Ujedinjenih naroda za okoliš (UNEP), koji će 1988. sa Svjetskom meteorološkom organizacijom utemeljiti IPCC.

IPIECA je pogonjena novcem ranijih inkarnacija i danas najmoćnije privatne naftne kompanije ExxonMobil. Kroz ovo su tijelo neki naftaši ranih osamdesetih saznali da je globalno zagrijavanje ozbiljan problem, premda će 1989. godine IPIECA-in čelnik Duane LeVine, inače Exxonov glavni direktor za znanost i strategiju, izjaviti:

„Iako neki govore da je znanost dokazala postojanje potencijalnog pojačavanja efekta staklenika i današnju promjenu klime […] ne vjerujem da je tako. Trebat će nam dodatna znanstvena istraživanja kako bismo utvrdili kakvi bi se učinci mogli osjetiti u budućnosti.“

U IPIECA-inoj radnoj skupini sjedio je i Brian Flannery, također iz Exxona, kao i drugi predstavnici najvećih svjetskih naftnih kompanija, poput Leonarda Bernsteina iz Mobila ili Terryja Yosieja iz Američkog naftnog instituta (API). Najstarije udruženje fosilne industrije API jedan je od najvažnijih lobista proizvođača nafte i plina te su na razne načine sudjelovali u financiranju i poricanju znanosti o klimi. Primjerice, u internom izvještaju API-ja iz 1982. stoji da globalno zatopljenje „može imati ozbiljne posljedice za udobnost i opstanak čovjeka“, no svejedno su u idućim desetljećima opetovano tvrdili da znanost nije sigurna u svoje nalaze.

Udruženje naftnih giganata koji operiraju na zapadu SAD-a Western States Petroleum Association (WSPA) u svoju je prezentaciju koja je prije desetak godina procurila u medije uvrstilo niz organizacija koje podupire, a koje se bave isključivo tzv. astroturfingom.

Radi se o praksi skrivanja sponzora poruke ili organizacije kako bi izgledalo kao da ideja potječe od lokalnih zajednica, odnosno da se radi o samoorganiziranom otporu stanovništva. Interna PowerPoint prezentacija sadrži i slajd koji pokazuje da je WSPA pokrenuo nekoliko „kampanja i koalicija“ kako bi odgovorili na „agresivne inicijative protiv nafte na Zapadu“, kao i za promociju kontroverzne tehnologije hidrauličkog frakturiranja (poznatog i pod nazivom frakiranje).

Grupe i kampanje imaju imena poput „Građani Oregona za zdravu politiku goriva“, „Potrošači Washingtona za zdravu politiku goriva“, „Spasite naše poslove“, „Savez kalifornijskih vozača“, „Zaustavite skrivene poreze“ i slično.

No prva organizacija specijalizirana baš za poricanje klimatske znanosti iznikla je 1989. godine pod okriljem američkog Nacionalnog saveza proizvođača (NAM). Ime je organizacije Global Climate Coalition (Globalna klimatska koalicija; GCC) i State Department (američki ekvivalent ministarstvu vanjskih poslova) njihovu argumentaciju naziva razlogom zašto SAD nije ratificirao Protokol iz Kyota, čime je postao samo jedna od triju članica UN-a koje to nisu učinile. To je bio prvi pokušaj da se države obveže na smanjenje emisija stakleničkih plinova.

Među prvim članovima GCC-ja bili su naftaši Exxon, Shell, Amoco, Texaco, Chevron, proizvođači automobila Chrysler, Ford i General Motors, rudarska kompanija Cyprus AMAX Minerals, Gospodarska komora Sjedinjenih Država i više od 40 drugih korporacija i trgovačkih udruženja. Osamostalili su se 1992. – NAM postaje jedan od članova uz druga velika udruženja kompanija, poput API-ja, a Exxon će zauzeti vodeću poziciju.

Između 1989. i 1998. GCC je potrošio 13 milijuna dolara na reklame u sklopu kampanje za bacanje sumnje na znanost o klimi, navodi se u jednoj od više tužbi pokrenutih protiv naftaša.

U internom dopisu iz 1995. godine ustvrdili su da je čovjekov utjecaj na klimu putem CO2 znanstveno „dobro uspostavljen i ne može se poreći“, no nastavili su ga poricati sve dok GCC nisu napustili brojni proizvođači, da bi se u konačnici raspali 2002. godine.

Skoro milijarda dolara godišnje

Nakon tog raspada priča se itekako nastavlja, ali kroz manje jasne poveznice sa samom industrijom, i to zahvaljujući organizacijama koje do određene mjere imaju zakonsku priliku skriti dio financija. Sociolog Robert J. Brulle analizirao je financijske podatke o godišnjim prihodima 91 organizacije koja je iznosila poruke protivne znanstvenom konsenzusu od 2003. do 2010. Pokazao je da su imale godišnji prihod nešto veći od 900 milijuna dolara. Porijeklo novca poznato je tek za četvrtinu tog novca i trag često vodi prema dvama najvećim profiterima u naftaškom biznisu – Exxonu i Kochu.

Pored toga, istraga koju je proveo The Guardian 2013. otkrila je da su Donors Trust (DT) i Donors Capital Fund (DCF) podijelili gotovo 120 milijuna dolara među više od 100 skupina koje su se protivile klimatskom konsenzusu od 2002. do 2010. godine.

„Budući da doprinosi donatora zakladama (poput DT-a i DCF-a) ne moraju biti javno objavljeni, njihovo postojanje pruža način pojedincima ili korporacijama da daju anonimne doprinose. Zapravo, ove dvije filantropske zaklade tvore crnu kutiju koja skriva identitet financijera raznih organizacija članica pokreta protiv klimatskih promjena“, kazao je Brulle o tim fondovima.

Među tim konzervativnim think tankovima u SAD-u koji su primali ova sredstva najmoćniji su i najutjecajniji The Heritage Foundation, po kojem su klimatske promjene „sporna i nedokazana znanstvena teorija“, George C. Marshall Institute, Cato Institute i American Enterprise Institute (AEI). Tu je i Competitive Enterprise Institute (CEI), koji je pokušao, ali nije uspio procesuirati klimatskog znanstvenika Michaela Manna za akademsku prijevaru, te Americans for Prosperity, zagovaračka skupina povezana s kontroverznim milijarderima, braćom Koch.

Sva ova imena nalaze se na popisu 44 organizacije koje se „zalažu za slobodno tržište“ i otvorenim su pismom tražile od bivšeg predsjednika Donalda Trumpa da se SAD povuče iz Pariškog sporazuma o rezanju emisija iz 2015. godine. To se vrlo brzo i dogodilo; povlačenje je stupilo na snagu ubrzo nakon Trumpova dolaska na vlast.

Paralelni znanstveni svemir Heartlanda i Cato Institutea

Posebno se ističe Heartland Institute, koji ima dva proklamirana cilja: uništenje socijalizma i „klimatski realizam“. Zbog ovog drugog cilja Heartland je održavao redovne konklave posvećene potkopavanju izvješća odbora Ujedinjenih naroda o klimi, kao i seriju aktivnosti pod akronimima inspiriranim IPCC-jem.

Prvi je primjer njihovih aktivnosti sufinanciranje i izdavanje protupublikacije IPCC-jevim izvještajima kroz NIPCC, iliti Nevladin panel o klimatskim promjenama, koji je pak pokrenuo jedan od najpoznatijih znanstvenika osporavatelja klimatskog konsenzusa i žestoki antikomunist, fizičar S. Fred Singer te njegov The Science & Environmental Policy Project (SEPP). Singer se u svojoj karijeri protivio i drugim znanstvenim otkrićima i saznanjima, kako o utjecaju aerosola na nastajanje ozonskih rupa, tako i o ulozi pušenja ili UV zračenja u izazivanju raka. Preminuo je 2020. godine.

Druga je aktivnost Međunarodna konferencija o klimatskim promjenama (ICCC), koja se lani održala 15. put. Radi se o godišnjem sastanku poricatelja klimatske znanosti, na kojima se često mogu čuti ovakve parole: „Zeleni su izvana, crveni iznutra! Zdrobi lubenice!“ (Nature).

Greenpeaceov ExxonSecrets izvještava da je Institut Heartland primio 676.500 dolara od ExxonMobila od 1998. do 2006. godine te najmanje 55.000 dolara od Koch Industriesa. Unija zabrinutih znanstvenika otkrila je (PDF) da „gotovo 40% ukupnih sredstava koje je Institut Heartland primio od ExxonMobila od 1998. bilo posebno namijenjeno projektima vezanima za klimatske promjene“.

Slična događanja na kojima se kontrira znanosti o klimi organiziraju i druge skupine. Primjer je i Freedom Fest, koji organizira libertarijanski Cato Institute, i to baš u Las Vegasu, koji je zbog klimatske krize prije dvije godine zabranio sadnju trave na javnim površinama (jer trava samo pije, umjesto da zadržava vodu).

Oni također produciraju izvješća koja dolaze iz „paralelnog svemira“ naspram onoga koji opisuje američka Nacionalna agencija za istraživanje oceana i atmosfere (NOAA). U dokumentarnom filmu Merchants of Doubt (40. minuta), nastalom po knjizi povjesničarke znanosti Naomi Oreskes, koja je utvrdila postojanje znanstvenog konsenzusa o klimatskim promjenama, vidi se da Cato u potpunosti imitira izgled izvještaja NOAA-e o učincima klimatskih promjena na SAD. Nakon toga Fred Singer pokazuje da istu stvar NIPCC radi s izvještajima IPCC-ja, vodeći računa da njihova izvješća budu čak i jednako debela. 

Institut George C. Marshall, koji je bio fokusiran i na obranu i na negiranje klimatskih promjena, pogotovo nakon osnutka IPCC-ja, raspolovio se 2015. godine. Odjel za obranu Instituta seli se u Centar za strategijske i međunarodne studije (CSIS), a odjel za naftnu propagandu postaje – CO2 koalicija.

William Happer, profesor emeritus na Sveučilištu Princeton i suosnivač CO2 koalicije, o tome je kazao: „Mnoge zaklade koje bi inače podržavale obranu Instituta to ne bi napravile zbog povezanosti s imenom Marshall u kontekstu klime.“

Institut Marshall je, prema informacijama Greenpeacea, primio 865.000 dolara od ExxonMobila od 1998. do 2011. godine. Happer je rekao da je financiranje Instituta Marshall od kompanija koje se bave fosilnim gorivima oslabjelo u posljednjim godinama uslijed negativnog medijskog izvještavanja: „Zaboravite na traženje novca od ExxonMobila; sva njihova sredstva usmjerena su na [Sveučilište] Stanford ili [Sveučilište] Princeton u svrhu ‘greenwashinga‘.“

CO2 koaliciju je uz Happera suosnovao dugogodišnji čelnik Instituta George C. Marshall, registrirani lobist Exxona i visoko rangirani rukovoditelj API-ja William O’Keefe.

Ostala zvučna imena

I brojni suradnici organizacije Hoover Institution, sponzorirane i od Kocha i od Exxona, aktivno su širili sumnju u ljudski doprinos klimatskim promjenama. Primjerice, Thomas Gale Moore napisao je velik broj članaka u kojima tvrdi da je globalno zatopljenje zapravo „dobro za vas“ te da je „topao planet“ zapravo „radost“.

Tu je i Institute for Energy Research (IER), čiji je osnivač i izvršni direktor Robert L. Bradley Jr., bivši direktor analize politike u Enronu, koji je surađivao s nizom think tankova za slobodno tržište, uključujući Cato Institute, Competitive Enterprise Institute, Institute of Economic Affairs u Londonu, Center for Energy Economics i Institute for Humane Studies (IHS) na Sveučilištu George Mason.

IER je promovirao studije koje su bez temelja tvrdile da će tranzicija uništiti tržište poslova. Naftaš Charles Koch bio je direktno uključen u osnivanje tog instituta.

Greenpeace vodi bazu organizacija koje su tijekom vremena sponzorirali Koch i Exxon, objavljene na stranici exxonsecrets.org. DeSmog ima nekoliko baza na svojim stranicama, pa i popis organizacija i pojedinaca povezanih s Kochom, kao i onih koje se bave orkestriranjem dezinformacijskih kampanja o klimi.

Riječ je o velikom broju organizacija, koje često međusobno razmjenjuju stručnjake i imaju zajedničke financijere. Ipak, ni po broju ni po ekspertizi ne prilaze ni blizu znanstvenicima koji podupiru klimatski konsenzus.

„Tragedija klimatske znanosti“

Upravo pomanjkanje klimatske akcije dovelo nas je do trenutka koji su pojedini znanstvenici prozvali „tragedijom klimatske znanosti“. Profesor Bruce Glavovic i njegovi kolege pišu da, usprkos svim dokazima koje je klimatska znanost isporučila javnosti i političarima, emisije stakleničkih plinova nastavljaju rasti. Pozvali su na radikalnu akciju – štrajk klimatskih znanstvenika, odnosno moratorij na istraživanja.

Ovome se usprotivila već spomenuta povjesničarka znanosti Naomi Oreskes, koja je 2004. utvrdila postojanje znanstvenog konsenzusa oko klimatskih promjena:

„Svakako se slažemo da je svijet u velikoj mjeri propustio djelovati u skladu sa znanstvenim saznanjima o klimatskim promjenama. Međutim, ne slažemo se da je ugovor između znanosti i društva prekinut i da je moratorij na istraživanje klimatskih promjena održivo ili smisleno rješenje. Umjesto toga, smatramo da su prirodoslovni znanstvenici učinkovito obavili svoj posao, ali da moćne političke i kulturne sile stoje na putu učinkovitom ublažavanju klimatskih promjena te je potrebno više društvenih i humanističkih istraživanja kako bi se razotkrile i riješile te strukture moći”.