Kako lobisti sabotiraju rješavanje klimatske krize

Čiji novac financira klimatsku krizu i širenje znanstveno neutemeljenih tvrdnji o njoj?

Ako je suditi prema obećanjima s UN-ovih klimatskih konferencija i po ciljevima Pariškog sporazuma iz 2015. godine, svijet se načelno slaže da bi se što prije trebale poduzeti mjere koje bi spriječile zagrijavanje planeta iznad 2 °C.

Međutim, kada se rasprava pomakne s obećanja na konkretne akcije, zaključak je da glavni krivci za prekomjerne emisije stakleničkih plinova, naftne i plinske tvrtke, i dalje nastavljaju business as usual, odnosno sve po starom.

Tvrtke koje se bave fosilnim gorivima polako odustaju od svojih prijašnjih klimatskih obećanja: British Petroleum smanjio je cilj reduciranja emisija s 35 posto do kraja desetljeća na smanjenje od 20 do 30 posto, američki ExxonMobil zakazao je kod financiranja biogoriva na bazi algi, a nizozemski Shell najavio je da u 2023. neće povećati svoja ulaganja u obnovljive izvore energije.

Razloga za optimizam ne ostavlja ni podatak da je u 2023., inače najtoplijoj zabilježenoj godini otkad postoje mjerenja, proizvodnja nafte i plina u SAD-u dosegla rekordne razine (The Guardian).

Dio odgovornosti za nove emisije stakleničkih plinova snose banke i investicijski fondovi koji nastavljaju ulagati u izgradnju plinovoda, rafinerija, LNG terminala i plinskih elektrana, odnosno u izvore energije čiju je potrošnju potrebno drastično smanjiti kako bi se uspješno provela zelena tranzicija.

Prema zadnjem izvješću Big Shift Globala, udruženja nevladinih organizacija s globalnog Sjevera i globalnog Juga, Svjetska banka usmjerila je 14,8 milijardi dolara u takve projekte od usvajanja Pariškog sporazuma. Bivši predsjednik te institucije David Malpass ranije je bio na udaru kritika kada je krajem rujna 2022. izbjegavao odgovor na pitanje vjeruje li u klimatske promjene te je pritom izjavio: „Čak i ne znam. Ja nisam znanstvenik“ (DeSmog).

Lobiranje

Kako bi ostvarila svoje interese i utjecala na javne politike koje bi išle u smjeru smanjenja emisija stakleničkih plinova, fosilna industrija zapošljava lobiste kojima je zadatak da njihova obećanja o smanjenju emisija ostanu to što jesu – mrtvo slovo na papiru.

Prema The London School of Economics and Political Science, lobiranje može biti izravno i neizravno. Prvo podrazumijeva izravni kontakt između lobista i donositelja odluka, što uključuje sastanke s političarima i državnim službenicima, financiranje kampanja, širenje istraživanja i studija među kreatorima javnih politika te pozivanje takvih osoba na društvene događaje. Neizravnim lobiranjem fosilna se industrija koristi kada nastoji utjecati na politiku mobiliziranjem podrške javnosti putem masovnih medija, financiranjem klimatskih skeptika, organiziranjem prosvjeda itd.

Kao rezultat nekoliko desetljeća izravnog i neizravnog lobiranja fosilne industrije, društvene mreže prepune su dezinformacija o klimatskoj znanosti i obnovljivim izvorima energije.

Širenje netočnih tvrdnji jedno je od sredstava kojima se lobisti koriste kako bi došli do krajnjeg cilja, a to je utjecaj na nacionalna zakonodavstva.

Dokaz da to rade uspješno jest nedavno istraživanje inicijative Fossil Free Politics koje pokazuje kako su lobisti industrije fosilnih goriva izvršili pritisak na nacionalne vlade, kao i na Europsku uniju, kako bi potkopali mjere koje se odnose na smanjenje računa za kućanstva, zaštitu građana od energetskog siromaštva i oporezivanje neočekivane dobiti tijekom energetske krize potaknute ruskom invazijom na Ukrajinu. Studije slučajeva iz Italije, Španjolske, Češke, Ujedinjenog Kraljevstva i na razini EU-a u Bruxellesu otkrile su da su naftne i plinske tvrtke koje su profitirale od energetske krize u međuvremenu tražile i dozvole za nove bušotine.

Prije nego što opišemo neke od taktika kojima se naftne i plinske tvrtke služe kako bi ublažile zakonske regulacije koje se na njih odnose i potkopale povjerenje u znanstvenike, valja se podsjetiti kako je fosilna industrija unazad nekoliko desetljeća imala potpuno drugačiji stav prema klimatskim promjenama.

Od opsežnih istraživanja do negacije

Povijesni dokumenti dokazuju da su naftne kompanije još prije 70 godina bile svjesne negativnog utjecaja fosilnih goriva na klimu.

Studija objavljena početkom prošle, 2023. godine u časopisu Science pokazala je kako je jedna od tih naftnih kompanija, ExxonMobil (tada samo Exxon), razvila vlastite klimatske modele koji su projicirali tempo zagrijavanja, i to dosta precizno.

Ta se spoznaja nadovezuje na ranija istraživanja o onome što je fosilna industrija znala, ali odlučila ignorirati. Istraživački novinari još su 2015. godine otkrili interne dopise te tvrtke koji pokazuju da je Exxon još od 1970-ih znao da bi fosilna goriva mogla dovesti do globalnog zatopljenja s „dramatičnim učincima na okoliš prije 2050. godine“.

Naime, znanstvenici zaposleni u naftnim tvrtkama dali su znatan doprinos razumijevanju kako točno izgaranje fosilnih goriva utječe na planet te su šezdesetih i sedamdesetih aktivno istraživali to područje.

Lobističke organizacije imale su potpuno drugačiji stav nego danas pa je tako jedna od njih – Američki naftni institut (API) – bila jedan od glavnih donatora Zaklade Air, čiji je fokus bio problem onečišćenja zraka. Sredinom pedesetih Zaklada je smatrala da je zagađeni zrak, uzrokovan emisijama iz automobila, kamiona i industrijskih postrojenja, ozbiljan problem (The Guardian).

Edward Garvey, istraživač koji je radio u Exxonu na projektima naftnih tankera, u intervjuu za Inside Climate News rekao je da je tvrtka zapravo jedina radila istraživanja o utjecaju stakleničkih plinova na porast temperature. Takav je pristup bio prilika da fosilna industrija bude konstruktivan sudionik rasprave o klimatskim promjenama te je odluka da to prestanu raditi poražavajuća, navodi Garvey.

Razlog zašto je fosilna industrija okrenula ploču leži u činjenici da je krajem osamdesetih i početkom devedesetih na globalnoj razini počela rasti svijest o globalnom zatopljenju. Period je to koji korespondira i s osnivanjem Međuvladina panela o klimatskim promjenama (IPCC), nastalog u okviru Ujedinjenih naroda 1989. godine. IPCC okuplja oko 2500 znanstvenika koji proučavaju povezanost između emisija stakleničkih plinova i promjene klime.

Ubrzo nakon prvog sastanka IPCC-a krajem osamdesetih osnovana je Globalna klimatska koalicija (GCC), koja je okupljala tvrtke Shell Oil, Texaco, Amoco, Exxon, Ford, General Motors itd.

Tijekom narednog desetljeća, a naročito 1997. godine, kada je u Japanu potpisan Protokol iz Kyota, ta je koalicija pokrenula kampanju koja je bila usmjerena protiv bilo kakvog sporazuma koji bi išao u smjeru smanjenja emisija stakleničkih plinova. U mjesecima koji su prethodili sporazumu GCC je u SAD-u potrošio više od 10 milijuna dolara kako bi utjecao na javno mnijenje o korištenju fosilnih goriva (Campaign against climate change).

Procjena je da su američki političari od 1989. do 1999. godine primili više od 63 milijuna dolara od članova GCC-a (Sourcewatch).

Među tvrtkama i udruženjima koji su najviše ulagali u iskrivljenje narativa o klimi ističe se Exxon, najveća svjetska fosilna kompanija, koja je plaćenim oglasima preko cijele stranice u The New York Timesu dovodila u pitanje klimatsku znanost. Tekstovima koji su nosili naslove kao „Klimatske promjene: stupanj neizvjesnosti“ i „Nesigurna znanost“ fosilna je industrija htjela lažno sugerirati da je istraživanje klime i predviđanje viših globalnih temperatura previše nesigurno da bi se time opravdalo smanjenje eksploatacije i korištenja fosilnih goriva (Inside Climate News).

Istovremeno, Exxonovi istraživači i inženjeri ozbiljno su uzimali u obzir projekcije klimatskih promjena kada su planirali kako prilagoditi operacije na Arktiku sve toplijim vremenskim uvjetima. Takve su planove radile i druge naftne kompanije poput Shella, koji je, kako navodi autor McKenzie Funk u knjizi Windfall, također kalkulirao kako globalno zatopljenje može donijeti dodatni profit u obliku novih bušotina do kojih će biti moguće doći zbog topljenja arktičkog leda (NPR).

Samo udruženje nije potrajalo dugo te je ukinuto 2002. godine, nakon što je koaliciju GCC prethodno napustio dio kompanija. Budući da je znanstveni konsenzus o globalnom zatopljenju u devedesetima dodatno narastao, kompanijama je sudjelovanje u koaliciji donijelo neku vrstu lošeg PR-a.

Međutim, smatra se da je koalicija itekako utjecala na smjer klimatske politike SAD-a, s obzirom na to da je ta država, pod vodstvom tadašnjeg predsjednika, republikanca Georgea W. Busha, odbila ratifikaciju Protokola iz Kyota. ExxonMobil, kako pokazuje izvješće Greenpeacea, imao je bliske veze s Bushevom vladom, koja je pak 2002. lobirala da se predsjednik IPCC-a Robert Watson makne s te pozicije.

Dokumenti koji su procurili iz Bijele kuće pokazuju kako je upravo ExxonMobil preporučio njegovu smjenu.

Isto tako, Institut American Enterprise, koji je primao novac od ExxonMobila, 2007. godine nudio je 10.000 dolara znanstvenicima za članke koji kritiziraju izvješće IPCC-a. Analiza koju je proveo Carbon Brief otkrila je da je od deset najreferentnijih autora na popisu radova koji podupiru klimatski skepticizam njih devet bilo financirano novcem ExxonMobila.

Ta je tvrtka, nakon što je uložila gomilu truda u širenje klimatskog skepticizma, u svom izvješću iz 2007. godine ipak navela da će u narednoj, 2008. godini prekinuti financiranje skupina čije bi stajalište o klimatskih promjenama moglo skrenuti pozornost s važne rasprave o tome kako će svijet osigurati energiju potrebnu za gospodarski rast u ekološki prihvatljivom okruženju.

Međutim, nominalno prihvaćanje realnosti klimatskih promjena nije omelo lobističke aktivnosti ExxonMobila, najveće svjetske naftne kompanije u privatnom vlasništvu. Britanski Channel 4 je 2021. objavio snimke koje su načinili istraživači aktivističke organizacije Greenpeace. Oni su na prevaru uspjeli navesti jednog od Exxonovih lobista u Washingtonu da pred kamerama prizna kako su sabotirali donošenje zakona za sprječavanje i mitigiranje štete od klimatskih promjena.

Direktor Američkog instituta za naftu (API) Aaron Padilla, tj. šef industrijskog lobija koji se desetljećima protivi inicijativama za zaštitu klime, 2021. godine izjavio je kako je stav Instituta „evoluirao“ te da njegova najnovija pozicija „odražava konsenzus koji smo vidjeli u znanstvenoj zajednici da potakne osjećaj hitnosti i fokusa i mobiliziranje privatnog sektora da se konstruktivno uključi u pitanje klime“ (NPR).

Međutim, kada se uzmu u obzir rekordni profiti, najava novih ulaganja u fosilna goriva te najava novih projekata, i ta je najnovija pozicija sumnjiva. Tvrtke danas zagovaraju borbu protiv klimatskih promjena kroz rješenja koja sama po sebi, ukoliko se drastično ne smanji uporaba fosilnih goriva, nisu dovoljna.

Lobiranje u SAD-u

Jedni od najupornijih financijera klimatskih dezinformacija u SAD-u (koje putem društvenih mreža prelaze državne granice i dolaze do globalne publike) jesu braća Charles i David Koch, najveći dioničari Koch Industriesa. Greenpeace je u svom izvješću iz 2010. naveo da su braća Koch po pitanju ulaganja u širenje klimatskih dezinformacija nadmašili čak i ExxonMobil.

Bogatstvo braće Koch temelji se uglavnom na poslovima koji su vezani za fosilnu industriju: konglomerat upravlja rafinerijama nafte na Aljasci, u Teksasu i Minnesoti te kontrolira oko pet tisuća kilometara naftovodne mreže. Jednom je prilikom konglomerat nazvan „jednim od primarnih izvora onečišćenja ugljikom u Sjedinjenim Državama“.

Braća Koch ulažu golema sredstva u financiranje kampanja kojima je cilj slabljenje ekoloških propisa, što ne iznenađuje kada se uzme u obzir da njihove tvrtke učestalo krše te iste propise. Početkom 2000-ih jedna je od tvrtki iz konglomerata Koch Industries platila 35 milijuna dolara kazne zbog višestrukih izlijevanja nafte u šest američkih saveznih država. To je samo jedna od kazni koje je Koch Industries morao platiti zbog štete okolišu; Violation Tracker procjenjuje da su tvrtke konglomerata braće Koch od 2000. godine na 240 kazni za zagađenje okoliša potrošile više od 800 milijuna dolara.

Braća Koch iskoristila su svoj novac i utjecaj kako bi stvorila široku mrežu think tankova, zaklada, lobista i političara koji kontaminiraju javni diskurs dezinformacijama. Neki su od tih organizacija Institut Cato, Američki poduzetnički institut, Institut George C. Marshall, Institut Manhattan te fondacije Reason i Heritage. Udruženje Amerikanci za prosperitet, koje je utemeljio David Koch, samo je za izbore za Kongres 2010. godine potrošilo 40 milijuna dolara.

Procjena je da su braća Koch između 1997. i 2018. dala više od 145 milijuna dolara think tankovima i zagovaračkim organizacijama koje negiraju klimatske promjene. Zbog toga ih ugledni novinar i publicist Jeff Goodell, koji o klimatskoj krizi izvještava još od ranih 1990-ih, u članku za Rolling Stone stavlja na drugo mjesto na popisu političara i izvršnih direktora koji blokiraju napredak u klimatskim promjenama. Ispred njih pozicionirao se samo konzervativni medijski mogul Rupert Murdoch, vlasnik ozloglašenog News Corpa.

Država koja najviše prednjači po razmjerima lobiranja jesu Sjedinjene Američke Države, gdje su lobisti infiltrirani u razne institucije, kompanije i sveučilišta.

Rezultati istraživanja koje je 2022. objavio Global Energy Monitor otkriva kako američki tehnološki sektor istovremeno prednjači u postavljanju net-zero ciljeva, ali i angažiranju lobista koji ujedno rade za naftne tvrtke.

Amazon zapošljava takve lobiste u 28 američkih saveznih država, nakon čega slijedi Meta (21 država) te Apple (18 država). Istraživanje je pokazalo i da vodeća osiguravajuća društva zapošljavaju lobiste u saveznim državama koje su među najteže pogođenima klimatskom krizom, kao što su Florida i Louisiana. Zapošljavale su ih i banke, među kojima prednjači Bank of America.

Nadalje, kako je otkrio The Guardian, više od 1500 lobista u SAD-u radi za kompanije za proizvodnju fosilnih goriva, dok istovremeno predstavljaju stotine gradova, sveučilišta, tehnoloških kompanija i ekoloških udruga koje tvrde da se bore s klimatskom krizom. Lobisti koji rade za fosilnu industriju zaposleni su u gradskim institucijama Los Angelesa, Chicaga, Philadelphije i brojnih drugih gradova. Tako npr. Grad Baltimore tuži velike naftne tvrtke zbog njihove uloge u nanošenju štete povezane s klimom, a istovremeno dijeli lobiste s ExxonMobilom, tvrtkom koja je jedna od optuženih u navedenom slučaju.

Istraga The Guaridana pokazala je i da više od 150 sveučilišta ima veze s lobistima koji rade za fosilnu industriju, uključujući i fakultete koji su, pod pritiskom svojih studenata zabrinutih zbog klimatske krize, obećali odustati od fosilnih goriva. Neke su od tih institucija Sveučilište California State, Sveučilište Washington, Sveučilište Johns Hopkins i Sveučilište Syracuse.

Lobiste zapošljavaju i kulturne institucije poput Filmskog instituta Sundance iz Ute, ali i luksuzna skijališta na lokacijama koje se već sad suočavaju s mogućnošću smanjenja količine snijega uslijed globalnog zatopljenja (The Guardian).

Lobisti u europskoj praksi

Iako je u SAD-u lobiranje znatno rasprostranjenija praksa, fosilna industrija ima velik utjecaj i u državama Europske unije, kao i na samo zakonodavstvo EU-a.

Prema istraživanju organizacije Influence Map, lobisti ExxonMobila pokušali su utjecati na Europski zeleni plan (Green Deal). U tjednima koji su prethodili objavi plana u prosincu 2019. predstavnici tvrtke tražili su od Europske komisije da promijeni svoj stav o regulacijama u prometnom sektoru.

Ranije je – kako je pokazalo istraživanje koje su 2019. objavili Corporate Europe Observatory, Food & Water Europe, Friends of the Earth Europe i Greenpeace – pet najvećih fosilnih kompanija u periodu od 2010. do 2018. godine potrošilo najmanje 251,3 milijuna eura na lobiranje unutar institucija EU-a. Na tome je radilo više od 200 lobista naftnih i plinskih tvrtki te udruženja zabilježenih u Europskom registru transparentnosti. Od 2014. do 2018. održali su više od 300 sastanaka sa zaposlenicima EU institucija.

Izvješće je objavljeno nedugo nakon što je britanski The Guardian u svom serijalu tekstova o fosilnoj industriji rekonstruirao da se 20 naftnih i plinskih kompanija može izravno povezati s trećinom emisija stakleničkih plinova od 1965. godine. Najveću štetu izazvali su saudijski Aramco, američki Chevron i ExxonMobil te ruski Gazprom (The Guaridan).

Istraživanje koje smo naveli na početku teksta, ono koje je provela inicijativa Fossil Free Politics, navodi samo neke od primjera uspješnog lobiranja u EU-u, i to onih recentnijih, zabilježenih nakon ruske invazije na Ukrajinu.

Tako je u Italiji vlada imenovala lobista za fosilna goriva kao savjetnika, a naftna tvrtka ENI iskoristila je krizu kako bi krenula u nova bušenja te projekte izgradnje LNG terminala. Češka energetska kompanija EPH utjecala je na odgodu i slabljenje poreza na neočekivanu dobit.

Slično su u Španjolskoj postupile i naftne i plinske tvrtke Endesa, Naturgy i Iberdrola.

Britanska lobistička skupina za fosilna goriva Offshore Energies UK također je, ususret energetskoj krizi koja je zahvatila Europu, iskoristila svoj utjecaj kako bi osigurala da porez na neočekivanu dobit bude ublažen.

Organizacija Friends of the Earth Scotland u svom je nedavnom izvješću navela neke od primjera lobiranja u škotskom parlamentu; od 2018. do 2022. godine održano je više od 790 sastanaka s fosilnim lobistima.

Lobisti tvrtke SSE na konferenciji COP27, održanoj 2022. u Egiptu, sastali su se s posebnim savjetnicima škotske vlade nakon što su ranije te godine podnijeli zahtjev za izgradnju nove elektrane na plin u gradu Peterheadu, najvećoj ribarskoj luci u Ujedinjenom Kraljevstvu.

Tvrtka Equinor, koja je nedavno dobila odobrenje za eksploataciju velikog naftnog polja Rosebank unatoč velikom protivljenju javnosti, također je slala svoje lobiste na sastanke s najvišim dužnosnicima škotske vlade.

Na razini EU-a lobistička skupina Međunarodna udruga proizvođača nafte i plina pozvana je da savjetuje Europsku komisiju u mjesecima nakon početka ruske invazije na Ukrajinu.

Zašto je lobiranje opasno?

U analizi američkog instituta The Center for American Progress navodi se nekoliko taktika kojima se fosilna industrija služi te se objašnjava koji je njihov krajnji učinak.

Širenjem obmana i dezinformacija industrija nafte i plina zagadila je informacijske ekosustave koji su neophodni za funkcioniranje demokratskog društva i tako potaknula stvaranje „postčinjenične” atmosfere koja omogućuje bujanje autoritarizma.

Pritom se koristi taktikom greenwashinga, odnosno marketingom koji gradi sliku da se na zaštiti klime radi znatno više nego što se doista radi. Industrija također izbjegava odgovornost stvarajući privid ulaganja u tehnološka rješenja s niskim udjelom ugljika, dok istovremeno širi proizvodnju fosilnih goriva i nastavlja s opstrukcijom održive klimatske politike.

Koristeći se dezinformacijskim kampanjama, fosilna je industrija iskoristila svoj znatan financijski i lobistički utjecaj tako da on služi njenim interesima, a šteti javnom interesu. Osim toga, podnošenjem neutemeljenih tužbi s ciljem ušutkavanja kritičara (SLAPP tužbe) potkopavala je temeljna demokratska prava.

Talijanska naftna kompanija Eni tako je 2021. godine podnijela tužbu za klevetu protiv talijanskih novina Il Fatto Quotidiano, a sredinom 2023. podnijeli su i SLAPP tužbu protiv talijanskog Greenpeacea.

Lobisti energetskog sektora pomogli su i premijeru Ujedinjenog Kraljevstva Rishiju Sunaku u pisanju Zakona o javnom redu iz 2023. i Zakona o policiji, kriminalu, kažnjavanju i sudovima (PCSA) koji uvelike umanjuju slobodu okupljanja i demonstracija [1, 2, 3].

Od usvajanja PSCA-a brojni klimatski aktivisti iz Ujedinjenog Kraljevstva uhićeni su zbog svojih prosvjednih aktivnosti.

Što da se radi?

Sredinom veljače 2024. godine Odbor za peticije Europskog parlamenta organizirao je saslušanje stručnjaka iz područja kontrole duhanskog lobiranja, političke ekonomije i energetskog siromaštva kako bi raspravljali o odgovornosti fosilne industrije za recentnu energetsku krizu u kojoj su naftne i plinske kompanije ostvarivale rekordne dobiti.

Jedna od izlagačica, profesorica javnog zdravstva na Sveučilištu u Bathu Anna Gilmore, naglasila je kako je vrijeme da se regulacija koja se odnosi na duhansku industriju počne primjenjivati i na fosilnu. Konkretno, riječ je o članku 5.3. Okvirne konvencije Svjetske zdravstvene organizacije o kontroli duhana, u kojoj stoji da pri uspostavi i „provedbi svojih zdravstvenih politika koje se odnose na nadzor nad duhanom, stranke djeluju kako bi zaštitile građane od trgovinskih i ostalih postojećih interesa duhanske industrije, u skladu s nacionalnim pravom“.

Saslušanje, koje je tražila inicijativa Fossil Free Politics, prvo je takve vrste održano u Europskom parlamentu, što su, u nadi da će to značiti početak regulacije naftnih lobista, pozdravile organizacije koje se bave zaštitom okoliša.

Dotad se borba protiv utjecaja koji ove kompanije i banke imaju na okoliš odvija na razini tužbi koje ekološke organizacije podižu protiv naftnih divova, banaka i država.

Tako je početkom 2024. nizozemska nevladina organizacija Prijatelji Zemlje objavila da pokreće pravni postupak protiv ING-a, najveće nizozemske banke i glavnog financijera projekata ekstrakcije i transporta američkog ukapljenog prirodnog plina (LNG). Organizacija navodi da je banka prekršila svoju obvezu prema nizozemskom zakonu i Pariškom sporazumu jer je klimatska politika banke „miljama daleko“ od akcija koje su potrebne za postizanje cilja od 1,5 °C.

Isti NGO ranije je tužio i Shell te dobio slučaj; u svibnju 2021. godine Okružni sud u Haagu prihvatio je argumente nevladine organizacije da nizozemski zakon zahtijeva od Shella da uskladi svoje poslovanje s ciljevima Pariškog sporazuma i naredio im da smanje svoje emisije CO2 za 45 posto do 2030. godine (nakon presude je Royal Dutch Shell preselio svoje sjedište iz Nizozemske u Ujedinjeno Kraljevstvo te izbacio „Royal Dutch“ iz svog imena).

Primjer iz Nizozemske samo je jedan od mnogih; diljem svijeta vode se sudske parnice protiv korporacija i vlada zbog zataškavanja i ignoriranja klimatske krize i njezinih posljedica. O nekima od njih ranije smo pisali smo u ovom tekstu.