Što su naftaši znali i kada su to znali

Industrija, prvenstveno naftna, imala je u prošlosti razdoblje kada je čak pomagala u otkrivanju posljedica korištenja vlastitih proizvoda na klimu i okoliš. Ne misleći da ih to ugrožava, financirali su neka od ključnih ranih istraživanja. Ponekad, kada im rezultati nisu išli na ruku, angažirali bi stručnjake da provjere i, zapravo, pobiju te nalaze. Znalo se dogoditi da bi znanstvenici samo zaključili da su njihovi prethodnici kojima bi trebali proturječiti zapravo odlični stručnjaci, da su im nalazi valjani, a metode inovativne i solidne.

S desetljećima je znanost postajala sve jasnija. I govorila je uvijek isto: izgaranje fosilnih goriva vodi pojačavanju efekta staklenika Zemljina atmosferskog omotača, podizanju srednje temperature na Zemlji i mogućem dizanju razina svjetskih mora, na čijim obalama žive milijarde ljudi. Upravama naftnih korporacija to su govorili i znanstvenici koje su oni plaćali, angažirani da ispitaju postoji li zaista opasnost za klimu, fondacije kojima su bili korporativni sponzori. Takva su izvješća zataškana ili ignorirana. A kada su se počeli sklapati međudržavni savezi i formirati prve prisege o smanjenju emisija, kompanije su krenule u kontranapad.

Naftna i o njoj ovisne industrije angažirale su stručnjake koji će na štetu znanstvenih argumenata dosljedno zagovarati ideju beskonačnog rasta (njihovih profita). Unajmili su PR mašineriju koju je konstruirala duhanska industrija i krenuli u dezinformacijsku kampanju zbunjivanja i iskrivljavanja znanja o klimi, a s ciljem da sačuvaju profit. Razotkrivanje te kampanje dat će desetljećima kasnije znanstvenicima novu šansu za apeliranje na odlučniju klimatsku akciju, a javnosti podlogu za brojne sudske procese protiv naftaša. No šteta je učinjena i broji se u izgubljenim desetljećima u kojima se moglo raditi na smanjenju emisija stakleničkih plinova. Emisije još uvijek rastu, a u atmosferi će se zadržati stoljećima, grijat će nas dugo nakon što postignemo – ako postignemo – neto nultu stopu emisija.

Naftnim kompanijama može se priznati i pravo na lutanje u pojedinim fazama razvoja klimatske znanosti [1, 2]. U ovom tekstu bavit ćemo se zasad javno dostupnim podacima o onome što je naftna industrija saznala o klimatskoj krizi, kada im je to i na koji način dano do znanja, i to direktno od znanstvenika koje su posredno ili izravno financirale te iste kompanije. Dokazi o većini tog znanja iskopani su tek u zadnjih desetak godina zahvaljujući klimatskim novinarima, povjesničarima znanosti i klimatskim aktivistima.

Na prvi dodir s atmosferskim rizicima njihova proizvoda natjeralo ih je vidljivo zagađenje – smog. Ako im opasnost od molekula bez mirisa i boje poput CO2 i metana tada i nije bila dovoljno poznata, jasno je da su američke naftne tvrtke relativno rano – još tridesetih godina 20. stoljeća [1, 2] – znale da je zagađenje zraka povezano s paljenjem naftnih derivata.

Istraživanja koja su naftaši financirali u okviru svog obračuna s regulacijom ispušnih plinova otišla su u njima neželjenom smjeru, a onda i u propagandnu kontrolu štete kakvu će primijeniti i na klimatsku krizu u kasnijim desetljećima.

Zagađenje zraka

Sve je počelo u Los Angelesu. Taj se grad prije ponosio kvalitetom zraka koji „liječi tuberkulozu“, da bi 1940-ih bio prekriven „paklenim oblakom“ smoga od kojega su pekle oči. LA Times 11. prosinca 1946. godine objavljuje naslovnicu s fotografijom rafinerije iz zraka optužujući je za zagađenje i time pokreće uzbunu u naftnoj industriji.

Prvi regulator smoga u Los Angelesu Louis McCabe 1949. godine opisao je konfuziju oko uzroka i objasnio zašto nema uspjeha u obračunu sa zagađenjem. „Nismo uspjeli“, kazao je među ostalim, „jer je industrija vjerovala da kontrola onečišćenja zraka previše košta. Dim i prašina bili su cijena napredne industrijske zajednice. […] Postojali su ‘kooperativni’ programi s dvostrukim ciljevima – odgode i poraza.“

Naime, rukovoditelji tamošnjih kompanija poput Union Oila i Standard Oila (čiji su pravni sljednici danas najveće američke naftne kompanije ExxonMobil i Chevron) te britansko-nizozemskog Shella, okupljeni u savez Western Oil and Gas Association (WOGA, a danas WSPA) 1946. osnovali su Odbor za dim i paru (Smoke and Fumes Committee).

Taj će Odbor od 1952. operirati na nacionalnoj razini pod okriljem najvažnijeg udruženja fosilne industrije, Američkog naftnog instituta (American Petroleum Institute – API). Desetljećima kasnije iz dokumenata API-ja doznat će se da je Odbor imao za cilj „odvratiti protugospodarske [restrikcije] kakve su se u prošlosti pokazale nepotrebnima“.

Započinju s istraživanjem smoga 1947. Jedan od znanstvenika koje su angažirali početkom 1950-ih bio je student, kasnije poznati atmosferski kemičar Harold Johnston. Primijetili su ga na predavanju nizozemskog kemičara koji je u svom laboratoriju izračunao da je za smog u Los Angelesu zaslužna nafta, odnosno pokazao je da dušikov oksid i neizgoreni ugljikovodici iz ispušnih cijevi automobila i rafinerija reagiraju na Sunčevoj svjetlosti stvarajući smog. Predavač je bio Arie Jan Haagen-Smit, koji će kasnije biti nazvan ocem kontrole zagađenja zraka. Johnston se javio za riječ i rekao da mu se čini da Haagen-Smit opisanim kemijskim reakcijama nije objasnio taloženje plinova u Los Angelesu, prvenstveno prizemnog ozona, važnog sastojka smoga.

U publici je tada bio i predstavnik petrokemijske industrije, nadzornik istraživanja Union Oila Vance Jenkins. S viješću o mladom kemičaru, protivniku teza Haagen-Smita, otišao je u Stanford Research Institute (SRI). Institut je tada još bio pod kišobranom Sveučilišta Stanford, a izrađivao je istraživanja po narudžbi. Prije ovog angažmana SRI je od naftne industrije primio bar 1,25 milijuna dolara, što je ekvivalentno današnjih 20 milijuna dolara. Johnston je ubrzo doveden na intervju pred odbor direktora SRI-ja, gdje dobiva posao pretresanja i pobijanja Haagen-Smitovih istraživanja.

„Ubrzo sam zaključio da je Haagen-Smit genije!“ ispričao je kasnije Johnston. No kada je menadžeru SRI-ja ispričao da je Nizozemac napravio zaista vrijedne eksperimente kao temelj svojim tezama o smogu, potapšan je po leđima uz riječi da treba provesti još istraživanja. Johnstonu je nakon toga otkazana prezentacija pred odborom direktora SRI-ja i ubrzo dobiva otkaz.

Spomenuti Vance Jenkins u svome obraćanju API-ju iz 1952. (str. 296.) navodi da se SRI ne slaže s Haagen-Smitovim teorijama, dok u članku iz 1954. osuđuje „spekulacije“ o porijeklu smoga. Ne spominje Johnstona, ali cinično poručuje da zakoni ne mogu riješiti problem smoga, već ga možda mogu i pogoršati. Lamentirajući što i druge industrije nisu tako odgovorne, piše kako su rafinerije „dobri susjedi“ koji su i prije bilo kakvih restrikcija sâme ograničile emisije sumpornog dioksida, što, prema njegovim tvrdnjama, govori o bespotrebnosti novih zakona.

Sufinancirali Keelingovu krivulju

Kontrolu narativa o zagađenju WOGA i API nastoje uspostaviti kroz sufinanciranje Zaklade za onečišćenje zraka Južne Kalifornije, pokrenute 1953. godine. Pokušavajući riješiti smog, naftna i automobilska industrija kroz spomenutu su zakladu nehotice sufinancirale neka od presudnih istraživanja za napredak klimatske znanosti. Među njima su rana mjerenja atmosferskog CO2 u Kaliforniji koja je proveo David Keeling s Kalifornijskog tehnološkog instituta (Caltech) između 1954. i 1956. godine. Nakon što se njegova metoda mjerenja proširila na Havaje i Južni pol, rezultirala je slavnom Keelingovom krivuljom, prikazom akumulacije CO2 u Zemljinoj atmosferi.

Drugo otkriće važno za ovu priču jest karbonsko datiranje uz pomoć izotopa ugljika, zahvaljujući kojemu je otkriveno da upravo izgaranje fosilnih goriva doprinosi povećanju količine CO2 u atmosferi.

Još 1954. godine geokemičar Harrison Brown s Caltecha predložio je API-ju da uz pomoć masene spektrometrije pokušaju utvrditi koliko je CO2 u atmosferi, a onda i u biljkama i drugdje u prirodi, fosilnog porijekla. U prijedlogu su Brown i njegovi suradnici napisali da, po njihovim mjerenjima u drveću, izotopi ugljika fosilnog porijekla govore o rastu od 5 % u zadnjem stoljeću.

Sljedeće godine API je počeo financirati predloženo istraživanje na Caltechu pod nazivom „Projekt 53“. Istraživači su API-ju rekli da koriste svoj maseni spektrometar kako bi napravili oko 2300 mjerenja CO2 godišnje. Međutim, rezultati nisu bili objavljeni. Potom je 1957. godine H. R. Brannon iz tadašnjeg Humble Oila (danas u vlasništvu ExxonMobila) proširio istraživanje koje je malo prije njega radio Hans Suess [1, 2] i pronašao koncentracije veće od 3,5 %. Brannon je znao za neobjavljene radove Harrisona Browna, usporedio je rezultate i zaključio da su ispravni.

Teller pred API-jem na simpoziju „Energija i čovjek“

Kako navodi novinar Geoff Dembicki u knjizi Petroleum Papers, iste je 1957. godine Edward Teller pokušao objasniti Američkom kemijskom društvu da su emisije ispušnih plinova u stanju otopiti polarne ledene kape. Teller je bio poznati nuklearni fizičar, otac hidrogenske bombe, sudionik Projekta Manhattan i kontroverzni protivnik Roberta Oppenheimera.

Shellov znanstvenik M. A. Matthews odgovorio mu je u New Scientistu 1959. tvrdeći da je kruženje ugljika u prirodi takvo da fosilna goriva ne mogu narušiti taj ciklus. Samo mjesec dana kasnije na simpoziju „Energija i čovjek“ u organizaciji Američkog naftnog instituta Teller drži izlaganje nakon tadašnjeg predsjednika API-ja Roberta Dunlopa, pred 300 predstavnika vlade, ekonomista, povjesničara, znanstvenika i izvršnih direktora industrije. Apelirao je na to da se počne razmišljati o drugim izvorima energije, poput nuklearne, ne samo zbog zagađenja zraka.

„Kad god spalite konvencionalno gorivo, stvarate ugljični dioksid. Ugljični je dioksid nevidljiv, proziran je, ne možete ga osjetiti, nije opasan za zdravlje, pa zašto biste se trebali brinuti zbog njega? Ugljični dioksid ima čudno svojstvo. Prenosi vidljivu svjetlost, ali apsorbira infracrveno zračenje koje emitira Zemlja. Njegovo prisustvo u atmosferi uzrokuje efekt staklenika […]. Izračunato je da će porast temperature koji odgovara 10-postotnom povećanju ugljičnog dioksida biti dovoljan da otopi ledeni pokrivač i potopi New York. To bi prekrilo sve obalne gradove, a budući da značajan postotak ljudske populacije živi u obalnim područjima, mislim da je ovo kemijsko onečišćenje ozbiljnije nego što većina ljudi želi vjerovati“, izjavio je.

Kasnije je kazao da ne zna koliko bi visoko bila podignuta razina mora, ali da je poznato da je led na Antarktici debeo nekoliko kilometara.

Predsjednik upozoren, a API-ju je jasno o čemu se radi

Otopljeni glečeri spominju se i u ranim primjerima greenwashinga koje je nedavno otkrio DeSmog. Naime, velike naftaške tvrtke, sponzorirajući Conservation Foundation, sufinancirale su i godišnji izvještaj iz 1962. te konferenciju u ožujku 1963. godine, koja je govorila o pogubnom utjecaju CO2 i klimatskim promjenama.

Korporativni sponzori Zaklade bili su Standard Oil iz New Jerseya, Standard Oil iz Kalifornije i Richfield Oil, a Zaklada je početkom šezdesetih u svojoj publikaciji navela da „sve dok se i dalje snažno oslanjamo na fosilna goriva za naše sve veće potrebe za energijom, atmosferski CO2 nastavit će rasti i Zemlja će se promijeniti, vjerojatno nagore“. Navodi se i da oceani i bilje ne mogu usisati višak CO2, a spalimo li sve poznate zalihe goriva u idućih 500 godina, srednja temperatura može doseći i +7 stupnjeva Celzijevih.

Nedugo zatim, 1965. godine, predsjednika SAD-a Lyndona Johnsona njegov znanstveni savjet upozorava na opasnost od zagrijavanja klime. Izvještaj o zagađenju okoliša sastavljala su i relevantna imena klimatske znanosti, kao što su Roger Revelle, Wallace Broecker, Charles Keeling, Harmon Craig i Joseph Smagorinsky, koji su većinom sudjelovali u konferenciji Conservation Foundationa 1963.

U poglavlju o CO2 znanstveni savjetnici navode nekoliko različitih linija argumentacije koje vode zaključku da se Zemlja zagrijava upravo zbog paljenja fosilnih goriva, upozoravajući da se ne treba zavaravati činjenicom da je CO2 samo manjinski plin u našoj atmosferi.

„Sa sigurnošću možemo zaključiti da su fosilna goriva u ovom trenutku jedini izvor CO2 koji se dodaje sustavu ocean – atmosfera – biosfera. […] Klimatske promjene koje može proizvesti povećani CO2 mogle bi biti štetne sa stajališta ljudskih bića“, pišu među ostalim.

Samo tri dana kasnije predsjednik Američkog naftnog instituta Frank Ikard uopće ne polemizira s navodima iz tog izvještaja, već priopćava čelnicima industrije da će izvještaj zasigurno uzburkati emocije i pojačati strah. U njemu piše, navodi Ikard, da „još uvijek ima vremena da se ljudi svijeta spase od katastrofalnih posljedica zagađenja, ali vrijeme istječe“. Ovo Ikardovo obraćanje prošlo je nezapaženo kod povjesničara, sve dok i taj komadić dokaza nije iskopao Stanfordov (danas Oxfordov) povjesničar Benjamin Franta.

„Izvješće nadalje navodi, citiram: ‘… zagađenje od motora s unutarnjim izgaranjem tako je ozbiljno i tako brzo raste da će alternativni nezagađujući način pokretanja automobila, autobusa i kamiona vjerojatno postati nacionalna potreba.’“

Iduće, 1966. godine James Garvey, tadašnji predsjednik Bituminous Coal Research Inc. u časopisu Mining Congress Journal objavljuje članak pod naslovom „Zagađenje zraka i industrija ugljena“, iz kojeg je jasno da i industrija ugljena zna što se događa.

„Temperatura Zemljine atmosfere povećat će se i to će rezultirati golemim promjenama u Zemljinoj klimi. […] Takve promjene temperature uzrokovat će topljenje polarnih ledenih kapa, što bi rezultiralo plavljenjem mnogih obalnih gradova, uključujući New York i London“, pisao je Garvey.

Međutim, to neće spriječiti industriju ugljena da čak do 2015. godine CO2 naziva benignim plinom: „Dok su dobrobiti ugljičnog dioksida dokazane, navodni rizici klimatskih promjena suprotni su promatranim podacima, temelje se na priznatim nagađanjima i nemaju odgovarajuću znanstvenu osnovu.“

1968.: Više nema sumnje, SRI potvrđuje API-ju ono što nisu htjeli čuti

API se u to vrijeme ponovo obratio SRI-ju i zatražio studiju o „sudbini“ plinova koji se emitiraju u atmosferu. Atmosferski znanstvenik Elmer Robinson i kolega mu R. C. Robbins isporučili su API-ju 1968. godine izvještaj kudikamo gori od onoga koji je dvije godine ranije stigao na stol predsjedniku Johnsonu. Naveli su da će se „značajne promjene u temperaturi gotovo sigurno dogoditi. […] Čini se da nema sumnje da će potencijalna šteta za naš okoliš biti velika.“

Predložili su i stavljanje „emisija CO2 pod kontrolu“. Stvarna razina CO2 koja je izmjerena u 2000. godini bila je negdje između one predviđene u izvještaju predsjedniku Johnsonu (350 ppm, tj. dijelova na milijun) i ovoj API-jevoj studiji koju su radili Robinson i Robbins (400 ppm) – iznosila je 369 ppm. Tu prestaje svaka sumnja da američka naftna industrija ne zna što se događa i koji će biti učinci upumpavanja ogromnih količina CO2 u Zemljinu atmosferu.

Štoviše, krajem desetljeća H. R. Holland, kemijski inženjer odgovoran za zaštitu okoliša u inženjerskom odjelu kanadskog Imperial Oila (danas također u većinskom vlasništvu ExxonMobila), istražuje globalne emisije CO2 nastale izgaranjem fosilnih goriva. Pozivajući se na rad iz 1969., tvrdi da su emisije glavni uzrok onečišćenja koji utječe na globalnu ekologiju; tako kompleksan, važan i velik da se ne može riješiti bez regulatora. Holland piše o tome u također nedavno otkrivenom izvješću iz 1970. „Zagađenje je svačiji posao“.

Lude sedamdesete

Međutim, provjeravanje tu nije stalo, kao ni investicije nafte u uvijek nove izvore, pa čak i patente za bušenja oko Arktika, čiji će led popustiti pred zagrijavanjem. Klimatskim promjenama bavilo se više kompanija, među kojima i Shell, za koji se donedavno vjerovalo da se upućivao u klimu tek krajem 1980-ih. Ipak, nizozemski aktivist Vatan Hüzeir i organizacija Follow The Money pokazali su da to nije točno i proslijedili pronađene dokumente i članke u stručnim glasilima odvjetnicima koji tuže tu naftnu kompaniju.

Total i njegovi prethodnici bili su svjesni štetnih utjecaja globalnog zatopljenja barem od 1971., no svejedno je tvrtka angažirana u otvorenom poricanju klimatske znanosti u kasnim 1980-ima i početkom 1990-ih.

Znao je i talijanski ENI. Greenpeace navodi da su lipnju 1973. kroz „Prvo izvješće o stanju okoliša u zemlji“, koje je izradio TECNECO, obaviješteni o ulozi fosilnih goriva u zagrijavanju atmosfere.

No možda najnevjerojatnije otkriće povjesničara i znanstvenika u ovom mileniju bilo je ono koje je stiglo među prvima: otkriće Exxonovih istraživanja, pogotovo onih s kraja sedamdesetih.

Kako je otkrio Inside Climate News, na sastanku u sjedištu Exxon Corporationa u srpnju 1977. godine naftašima se obratio jedan od vodećih znanstvenika te kompanije, James F. Black. Rekao im je da nova znanost pokazuje da razina ugljičnog dioksida raste, vjerojatno potaknuta korištenjem fosilnih goriva, kao i da bi takav rast mogao povećati globalne temperature, što bi dovelo do široko rasprostranjene štete. Ovaj sastanak spominje u narativnom sažetku prezentacije koju je uputio potpredsjedniku Exxona u lipnju 1978. godine.

Black je bio znanstveni savjetnik u Odjelu za istraživanje proizvoda i jedan od vodećih tehničkih ljudi u tvrtki Exxon Research & Engineering. Predložio je dva scenarija, u kojima se proizvodnja nafte smanjuje od 2060. i do 2025., no za oba navodi da bi doveli do velikog rasta temperatura.

Exxon je reagirao uspostavljanjem vlastitog istraživačkog tima koji će sâm vršiti svoja mjerenja i modeliranja. Jedan od pionira tog pothvata bio je Henry Shaw, inovator na polju mjerenja CO2 u atmosferi i moru uz pomoć Exxonovih tankera.

„Exxon mora razviti vjerodostojan znanstveni tim koji može kritički procijeniti informacije generirane o toj temi i biti u stanju prenijeti loše vijesti, ako ih ima, korporaciji. […] Ovaj tim mora biti prepoznat po svojoj izvrsnosti u znanstvenoj zajednici, vladi i unutar uprave Exxona“, napisao je Shaw svom šefu Edwardu E. Davidu, predsjedniku Exxon Research i Engineeringa 1978. godine. Uložili su milijun dolara u ova istraživanja, a kada su objavljena, akademska je zajednica bila impresionirana nalazima. Istovremeno i zgrožena, jer su svjetlo dana ugledala tek prije desetak godina.

Tim Harvardovih znanstvenika u Scienceu će 2023. godine na Exxonove grafove crvenom bojom ucrtati temperature koje su izmjerene u desetljećima nakon što su nastajali:

Modeli i predviđanja globalnog zatopljenja u zataškanim internim izvještajima napravljeni su sa „zapanjujućom vještinom i točnošću“ između 63 i 83% – koncentracije CO2 u atmosferi i temperature rasle su baš kao u dijagramima iscrtanima u Exxonu.

Osamdesete

Exxonu je 1982. postajalo jasno da im podaci ne idu u prilog. Već 1982. godine drastično režu ulaganja u istraživanje (str. 109.), što znači i obustavu mjerenja posebno prilagođenim tankerom. Ali nastavljaju nadgledati vanjska istraživanja i komunicirati o njima internom prepiskom. Exxon osamdesetih nastavlja svoju akciju preciznih istraživanja i internih izvještaja [1, 2, 3], a pridružuje se i Shell.

Royal Dutch Shell će osamdesetih, kao Exxon prije njega, distribuirati opsežnu povjerljivu internu procjenu nazvanu „Efekt staklenika“. Sveobuhvatno izvješće na gotovo 90 stranica bilo je puno detalja znanosti o efektu staklenika, globalnom ciklusu ugljika, interakcijama između atmosfere, oceana i kopnene biosfere, zatim budućih projekcija količina CO2 i toga kada bi se moglo osjetiti globalno zagrijavanje, analiza utjecaja na poljoprivredu i oborine, procjena ekološkog poremećaja, izumiranja i zakiseljavanja oceana te implikacija za industriju fosilnih goriva. Izvješće je također sadržavalo pregled potencijalnih propisa o CO2 (nije se imalo puno govoriti o tome) i istraživačkih skupina diljem svijeta koje rade na problemu klime.

Tada je već formiran Međuvladin panel o klimatskim promjenama (IPCC), a godinu poslije formirat će se i Global Climate Coalition (GCC) – javna opozicija znanstvenim spoznajama o klimi, sponzorirana od naftne industrije.

Shell će je napustiti tek deset godina kasnije, 1998., a rasformirat će se u potpunosti par godina kasnije. Godinu prije ove Shellove odluke, 1997., velika naftna tvrtka British Petroleum (BP) prva je javno priznala stvarnost klimatskih promjena. Tadašnji izvršni direktor BP-ja John Browne održao je prvi javni govor s upravljačke pozicije naftne kompanije u kojem je priznao da se globalno zagrijavanje ne smije ignorirati te da se mora djelovati odmah zbog opasnosti koje predstavlja. Za klimatske su promjene, dakako, znali ranije. Zasad se zna da je BP bio svjestan problema najmanje sedam godina prije tog govora.

No paralelno s tim priznanjima, a pogotovo od trenutka formiranja IPCC-ja, naftne su kompanije iz faze zataškavanja vlastitog znanja prešle u drugu, proaktivnu fazu. Radilo se o poricanju i relativiziranju znanosti o klimi, koje će se nastaviti do današnjih dana u uvijek novim oblicima, s prilagođenim i modernijim narativima. U tome će im pomagati PR agencije, šačica znanstvenika kontra konsenzusa i organizacije koje će se pozivati na slobodu čovjeka i tržišta, financirani upravo novcem fosilne, automobilske i srodnih industrija.