Finski znanstvenici tvrde da čovjek nije kriv za klimatske promjene, pozivajući se na – sebe
Finski znanstvenici tvrde da su klimatske promjene koje je stvorio čovjek potpuno lažne. Ovo je točno, ali i jedino točno u tekstu objavljenom na portalu Logično, koji je ovih dana privukao veliku pozornost na društvenim mrežama. Prezentirali su nacrt studije bez znanstvene kredibilnosti kao revolucionarni dokaz, navodeći među ostalim: “Prema najnovijim znanstvenim podatcima, koje ‘pro-klimatska’ … više
Finski znanstvenici tvrde da su klimatske promjene koje je stvorio čovjek potpuno lažne. Ovo je točno, ali i jedino točno u tekstu objavljenom na portalu Logično, koji je ovih dana privukao veliku pozornost na društvenim mrežama. Prezentirali su nacrt studije bez znanstvene kredibilnosti kao revolucionarni dokaz, navodeći među ostalim:
“Prema najnovijim znanstvenim podatcima, koje ‘pro-klimatska’ zajednica nastoji diskreditirati, mi čak i nismo neka prijetnja, jer klimatske promjene koje je stvorio čovjek ne postoje… Dok se o metodama i rezultatima studije može raspravljati, to još jednom pokazuje kako ne postoji ogroman konsenzus o globalnom zagrijavanju koje je stvorio čovjek, kao što mediji često tvrde.”
Detaljniji prikaz “revolucionarnog rada” Jyrkija Kauppinena i Pekke Malmija nisu ponudili svojoj publici. Ipak, uvidom u taj dokument prilično je jasno da dvojac neobično hrabro, samouvjereno i neosnovano “demantira” nebrojene druge znanstvenike na svijetu i njihov višedecenijski rad. Ukratko, tvrde da temperature na Zemlji rastu zbog manjeg broja niskih oblaka i oceana, a ne ljudi, i to temeljem pogrešne pretpostavke da su oblaci ti koji diktiraju toplinu. U stvarnosti toplina je ta koja diktira ponašanje oblaka.
Za početak treba reći da nema sumnje da su oblaci u stanju sniziti temperaturu na tlu i reflektirati zračenje u svemir (premda mogu i “zarobiti” toplinu), ali i da su oni idealni “sveti gral” poricatelja klimatskih promjena uzrokovanih čovjekovim djelovanjem baš zato što ih je teško mjeriti. No, pojedina mjerenja jesu izvedena i to uz pomoć satelita, o čemu ćemo kasnije. Zbog nestalnosti oblika i veličine te konstantne migracije oblaka znanstvena zajednica je više nego oprezna kada postavlja hipoteze o njihovom odnosu prema klimi. No, ovaj dvojac nema takve inhibicije, pa kaže:
Tokom prošlih stotinu godina temperatura je porasla za 0.1°C zbog ugljičnog dioksida. Ljudski doprinos iznosio je oko 0.01°C
Pozivaju se na sebe, a ne objašnjavaju kako su došli do podataka
Kako se radi o prilično novoj objavi, zasad je ozbiljniji odgovor znanstvenika stigao preko specijaliziranog fact-checking portala Climate Feedback, akreditiranog od strane Međunarodne mreže za provjeru informacija (IFCN). Razgovarali su s osam znanstvenika vezanih usko za područje klime i za koje nema nikakve sumnje da je, za početak, zatopljenje vezano za aktivnosti ljudi procijenjeno na 1°C u prošlome stoljeću.
“Ovaj dokument tvrdi da opovrgava desetljeća znanstvenih istraživanja, ali ne navodi ni izvor podataka kojima se služi niti objašnjava fizikalni mehanizam odgovoran za iznesenu vezu između oblaka i globalne temperature”.
U članku se ističe da se radi o senzacionalnih šest stranica pod naslovom “Nema eksperimentalnih dokaza za značajne antropogene promjene klime” objavljenih na mediju na kojemu znanstvenici često objavljuju radove prije objave u znanstvenim časopisima. Radi se o otvorenoj publikaciji arXiv.org pri Sveučilištu Cornell iz američke Lige bršljana. Iako Sveučilište ostavlja jak dojam, to nije automatska garancija ozbiljnosti njihova rada. Naime, članci prije objave na arXivu ne prolaze peer review, odnosno postupak procjene autorova znanstvenoga ili stručnoga rada, istraživanja ili projekta koju provode istoredni stručnjaci iz istoga ili srodnoga područja. Takve recenzije su ključne za utvrđivanje originalnosti, kvalitete i vjerodostojnosti znanstvenih podataka u pojedinom članku. Istovremeno, sama činjenica da je arXiv publikacija otvorenog pristupa, ne znači nužno da je slabe kvalitete i da se tretira kao “predatorsko” izdavaštvo za širenje pseudoznanosti, ali im se znalo događati da moderatura propušta članke koji nisu zavidne kvalitete. U tim slučajevima, sam arXiv ih ih nije brisao, već zadržao u rubrici “generalne” znanosti. Upravo je tako – pod rubrikom “general physics” – kategoriziran i ovaj članak.
Logika kojom se služe, nastavlja Climate Feedback, je manjkava, jer tvrde da korelacija između smanjenja niske naoblake i relativne vlažnosti te povećanja temperature znači da je prvo uzrok drugome, bez da su, primjerice, istražili može li se tvrditi da se radi o obratnom fenomenu, tj. da je povećanje temperature uzrokovalo smanjenje relativne vlažnosti i niske naoblake. Ili, kako je to kazao za njih profesor Stephen Po-Chedley, to je kao da tvrde da je “povećana prodaja sladoleda dovela do porasta temperature”.
Zatim, Kauppinen i Malmi ni na koji način ne objašnjavaju zašto tvrde da relativna vlažnost snižava temperaturu, dok istovremeno ignoriraju brojne druge faktore, uključujući onečišćenje aerosolima, vulkanske erupcije i prirodne oceanske oscilacije.
Najviše sugovornika Climate Feedbacka ističe kako su Kauppinen i Malmi iznijeli potpuno nepotkrijepljenu tezu kako je porast ugljičnog dioksida u atmosferi uzrokovan emisijama iz oceanskih voda, dok u stvarnosti oceani još uvijek usisavaju više CO2, nego što ga emitiraju.
Profesor Richard Betts, uostalom, navodi kako nije točno da je niska naoblaka smanjena. Argumentira to znanstveno revidiranim radom o varijacijama u oblacima, prefesora Ryana Eastmana sa Sveučilišta u Washingtonu.
Naime, oni (nepotkrijepljenu) tezu o smanjenju naoblake i promjenama u vlažnosti tumače “prirodnim” silama, koje niti ne objašnjavaju, pored toga što ne otkrivaju kojim su ih metodama izmjerili. On je primijetio i da koriste izraz “eksperimentalno promatranje”, što bi značilo da su izvodili eksperiment na Zemlji, “što bi bila bizarna tvrdnja”.
Mark Richardson sa Sveučilišta u Los Angelesu (UCLA) ukratko je opisao što su satelitska snimanja zabilježila o ponašanju oblaka prilikom povećanja temperature. Tropski oblaci odlaze na više visine, niski se povlače prilikom zagrijavanja, a mijenjaju se i odnosi leda i tekućine u oblacima. Zaključuje kako upravo promjene u temperaturi mogu uglavnom objasniti mjesečne promjene u oblacima, a ne obratno.
Victor Venema s univerziteta u Bonnu kaže da dvojcu ne bi prihvatio ovakav rad niti kao dodiplomski tezu, jer ne navode izvore podataka, ne raspravljaju o tome što im eventualno nedostaje, niti o tome da postoje drugačiji podaci koji pokazuju suprotne trendove.
Profesor Timothy Osborn primjećuje kako Kauppinen i Malmi tvrde da do sada razmotreni klimatski modeli nisu pouzdani, ali ne pokazuju zašto, da bi zatim ponudili vlastiti klimatski model, koji se ne može provjeriti, jer ne otkrivaju kojim su mjerenjima došli do podataka o vlažnosti i kretanju oblaka.
Reference na kraju teksta posebna su priča. Ima ih šest, a čak četiri se odnose na prijašnje radove Kauppinena – dva objavljena u časopisima van područja znanosti o klimi i dva neobjavljena. Istovremeno dvojac odbacuje čitav korpus znanja o stakleničkim plinovima i njihovom utjecaju na klimu.
Zeke Hausfather s Berkeleyja, pak, podsjeća da nitko ne tvrdi da prirodne pojave ne utječu na klimu – od solarne do vulkanske aktivnosti. No, one su bile takve u zadnjim desetljećima da bi njihov rezultat bio smanjenje temperature na svjetskoj razini, a ne povećanje kojemu svjedočimo.
Znanstveni konsenzus
Na kraju, važno je objasniti i što izraz “klimatski konsenzus” jest, a što nije. On nije zborno slaganje svih znanstvenika svijeta. Radi se o dojmljivoj suglasnosti eksperata iz znanosti relevantnih za klimu, iz cijeloga svijeta. Oni temeljem istraživanja provođenih dobrim dijelom 20. stoljeća, pogotovo od početka osamdesetih te dva desetljeća ovog milenija tvrde da je postupno zagrijavanje Zemljine atmosfere za oko jedan Celzijev stupanj u odnosu na predindustrijsko doba uzrokovano čovjekovim djelovanjem, točnije, emisijama stakleničkih plinova, koje su naglo skočile zahvaljujući paljenju fosila.
Tako je od 19. stoljeća razina CO2 sa 280 ppm porasla na današnjih 415 ppm. Ovaj plin, kao i metan te drugi staklenički plinovi, zarobljavaju infracrveno zračenje, ne dozvoljavajući toplini da napusti atmosferu. Konsenzus znanstvenika o tome mijenjao se vremenom i kretao između 90 i 100 posto, a trenutno premašuje 97 posto, što se vidi iz metaanalize objavljenih i revidiranih znanstvenih studija, kao i anketa provedenih među tisućama znanstvenika.
No, ako njima nije za vjerovati, onda treba vjerovati naftnoj kompaniji Exxon Mobil, koja je za utjecaj CO2 na globalne temperature znala još kada je klimatska znanost bila u povojima. Njihovim je menadžerima podijeljen interni dokument u kojemu predviđaju da bi posljedice emisija mogle biti nepovratne i katastrofalne. Usprkos tome, ostali su jedan od najvećih sponzora poricatelja antropogenih klimatskih promjena. No, mora im se priznati da su se modeli iz tog dokumenta – puno obimnijeg od onoga na arXivu – pokazali prilično točnim. Možete ga pročitati ovdje.