Naftna industrija doista izaziva potrese, ali ne u Hrvatskoj

Zagađenje zraka spaljenim fosilima po broju žrtava godišnje višestruko premašuje genocid u Ruandi. Prema novim procjenama ubija svakog petog čovjeka na svijetu.

Vodu, odnedavnu robu na američkoj burzi, industrija fosila dokazano truje, pogotovo u procesu masivnog hidrauličkog frakturiranja, žargonski nazvanog frakiranjem. Ta “barbarska metoda” uzrokuje i podrhtavanja tla. Ipak, naftne kompanije ne libe se koristiti je u neposrednoj blizini geoloških rasjeda, čak i onih koji ugrožavaju neka od najgušće naseljenih prostora na svijetu.

No to je tek relativno mali dio priče. Pokreti diljem svijeta traže procesuiranje fosilne industrije na Međunarodnom kaznenom sudu u Haagu (ICC) zbog klimatskog zločina. Prijedlozi variraju od progona korporativnih i političkih vođa zbog zločina protiv čovječnosti do uvođenja novih kriminalnih definicija njihovog djelovanja protiv života.

Smatra se da je uvođenje ekocida u potpunosti u duhu haškoga suda, a nužno zahvaća i šire od prekršaja prema ljudima. Politologinja Catriona McKinnon otišla je najdalje imenujući međugeneracijski zločin ugrožavanja čovječanstva postericidom.

Termin postericid označava namjerno ili bezobzirno ponašanje kojim se ugrožava opstanak ljudske vrste. U nešto doslovnijem prijevodu postericid je masovno ubojstvo s odgođenim djelovanjem. Počinitelji ne barataju ni mačetama niti bombama, već propagandom – dokazano su upoznati s posljedicama paljenja i eksploatacije fosila, ali svejedno svjesno šire sumnju u realnost globalnog zagrijavanja izazvanog ljudskim djelovanjem.

Pitanja nakon potresa

Industrija fosilnih goriva, dakle, izaziva nepovjerenje. Nije stoga čudno što je potres s epicentrom kod Petrinje pokrenuo raspravu o mogućnosti da je tzv. frakiranje krivo i za rušenje Banije. Međutim, kako smo utvrdili, to ipak nije slučaj. Na području Hrvatske ne provodi se frakiranje kakvo bi moglo izazvati potres.

Faktograf je zaprimio više upita na tu temu, jer su se o induciranom potresu raspisale i društvene mreže (primjer). Jedan upit sadržava četiri pitanja koja smo proslijedili Agenciji za ugljikovodike (AZU) i kompanijama, ali i seizmolozima.

1. Je li frakiranje uzrok potresa u Zagrebu, Petrinji i Glini?
2. Može li frakiranje biti okidač potresa u budućnosti?
3. Je li seizmičko ispitivanje istražnih područja SA-07 i SA-12 u tijeku?
4. Kojom metodologijom se istražuje na istražnim područjima SA-07 i SA-12?

Prvi odgovor glasi – “Ne”, kao i drugi, dok govorimo o ograničenom hidrauličkom frakturiranju, bez predznaka “masivni”. Što se trećeg tiče, u Agenciji za ugljikovodike su nam odgovorili da je mašinerija novih koncesionara jedva dotakla tlo, i to zbog korona-krize. Jedino je Ina izvela neke istraživačke radove na prostoru Drava-03.

Seizmička ispitivanja

Vezano za metodologiju, Agencija za ugljikovodike navodi kako će se na ovim istraživačkim poljima seizmička mjerenja raditi uz pomoć vibracijskih kamiona. Oni emitiraju “kratkotrajni impuls sile u podzemlje”, nakon čega se registriraju elastični valovi nastali pod njegovim utjecajem.

Kamioni nisu jedino sredstvo. Na 11. stranici Vladinog Okvirnog plana i programa istraživanja i eksploatacije ugljikovodika na kopnu (OPP), spominju se i postavljanje eksploziva u bušotine, što se smatra kompliciranim, te plinski i zračni topovi. To opet ne znači da istražni radovi spadaju u agresivnije metode industrije; AZU naglašava da “seizmička snimanja… nikada nisu, niti bi mogla biti uzrok bilo kakvih tektonskih poremećaja, niti je za radove poput seizmičkog snimanja predviđen monitoring”. Osim toga, snimanja zbog potrage za fosilima “rasvjetljuje” podzemlje pa podatke mogu koristiti i seizmolozi.

“U radijusu od preko 25 kilometara od epicentra potresa, zadnjih 30 godina nije bilo nikakvih radova ni po pitanju istraživanja, ni po pitanju eksploatacije”, podcrtava AZU.

Frakiranje nije uzrok potresa kod Petrinje

Ipak, zbog karakteristika potresa, AZU, Ministarstvo gospodarstva i naftne kompanije koje smo kontaktirali, nisu jedini odbacili mogućnost da su masivno hidrauličko frakturiranje i crpljenje nafte uzrok potresa kod Petrinje. To su učinili i Euromediteranski seizmološki centar (EMSC), kao i ugledni seizmolog s Geofizičkog odsjeka Prirodoslovno-matematičkog fakulteta Marijan Herak, koji je pisao dio studije o utjecaju eksploatacije fosila iz 2015. o induciranoj seizmičnosti; mogućnost odbacuju i geolozi i rudarski inženjeri.

Naprosto, na tom rasjedu su se već događala takva gibanja u prošlosti.

Frakiranje ne krive čak ni borci za očuvanje životne sredine, poput Vladimira Bajzeca i Silvane Munivrane. Oni upozoravaju na drugu stvar: pitaju se bismo li uopće znali da je potres induciran i naglašavaju da su potresi, barem po broju žrtava naftne industrije, daleko najmanji problem.

Bismo li znali?

Hrvatske nakon stoljeća i pol eksploatacije nafte nema na svjetskoj karti induciranih potresa. U poglavlju o induciranoj seizmičnosti Strateške studije o utjecaju na okoliš Okvirnog plana i programa istraživanja i eksploatacije ugljikovodika na kopnu iz 2015. godine moguće je pronaći kartu potresa uspoređenu s kartom bušotina, koje se poklapaju na pojedinim mjestima. U samom Okvirnom planu i programu (str. 30) piše da je potrebno “smanjiti i/ili obustaviti eksploataciju u slučaju da odabrani indikatorski parametri prijeđu zadane pragove”.

No potresi 2020. godine razotkrili su koliko nam je seizmološka služba financijski zapuštena, iako je Hrvatska jedno od seizmički najaktivnijih područja u Europi. Prije tri godine proračun im je iznosio 300 tisuća kuna.

“Kako nije bilo praktički nikakvog monitoringa inducirane seizmičnosti (čak niti državna seizmografska mreža u Slavoniji više nema niti jednu seizmološku postaju – ona u Požegi radila je tek kraće vrijeme!), nemoguće je ustvrditi je li na kojem polju došlo do značajnije pojave induciranih slabijih potresa”, navodi se u spomenutoj studiji, u čijoj je izradi sudjelovao seizmolog Marijan Herak.

Kao primjeri potresa za koje se smatra da su vjerojatno inducirani konvencionalnim crpljenjem fosila navedena su tri magnitude 7 po Richteru u Uzbekistanu, više njih iznad 6 u američkoj Kaliforniji i slično. Herak piše i da je “a priori jasno da je opasnost od takvih potresa veća tamo gdje je veća i prirodna seizmičnost”.

Pažnja neproporcionalna opasnosti

Naizgled, mapa rasjeda u Hrvatskoj nije faktor kod određivanja zona izuzetih od eksploatacije nafte u istražnim područjima poput rezervata ugroženih vrsta ili bitnih dijelova vodene mreže. Herak to nije htio komentirati, već je iznio dojam da je “pažnja posvećena moguće induciranim potresima pri eksploataciji ugljikovodika konvencionalnim tehnikama neproporcionalna stvarnoj opasnosti.”

Za njega, kao i za šefa Euromediteranskog seizmološkog centra (EMSC) Rémyja Bossua, nema sumnje da se radilo o prirodnom događaju. Bossu ističe važnost podzemnih injekcija vode kod induciranja potresa, što je otkriveno još 1960-ih i predstavlja problem i kod čiste i gotovo neiscrpne geotermalne energije.

“Proizvodnja nafte/plina generira veliku količinu otpadne vode (one iz bivših oceana zarobljenih pod zemljom). U tradicionalnoj proizvodnji nafte ona se ponovno ubrizgava u ležište, odakle dolazi, za održavanje pritiska. To nije moguće kod proizvodnje plina/nafte iz škriljavca (frakiranja, op.a.). U tom slučaju, otpadna se voda ubrizgava u namjenske bušotine na velikoj dubini od obično nekoliko kilometara. U SAD-u se pokazalo da je manje od 1% od desetaka tisuća ovih bušotina za ubrizgavanje otpadnih voda povezano sa seizmičnošću”, navodi Bossu za Faktograf.

Stijene pod pritiskom mogu proklizati i nastaviti propadati duž pukotine godinama nakon napuštanja bušotine. Potrese nije lako sa sigurnošću proglasiti induciranima, jer preduvjet je poznavanje seizmičnosti područja prije radova u kombinaciji s mjerenjem kada oni započnu. Lista načina na koje ih ljudi izazivaju je duga. Na njoj je i tradicionalna ekstrakcija plina i nafte, a Bossu ističe da su takvi potresi rijetkost.

“Primjer je Groningen u Nizozemskoj. Potresi se događaju u neposrednoj blizini ležišta i općenito su niske magnitude”, navodi glavni seizmolog EMSC-a.

Monitoring

Vladimir Bajzec iz ekološke inicijative Naš Jadran podsjeća da je seizmički monitoring predviđen Izvješćem Ministarstva gospodarstva iz 2015. o provedenom postupku studije.

“Za pretpostaviti je da, pogotovo nakon jačih potresa, AZU ili drugo nadležno tijelo treba informirati seizmologe, zatražiti njihovo praćenje na terenu, izvijestiti ih o mogućim radovima kompanija i po potrebi tražiti od kompanija privremenu obustavu bušenja ili drugih radova u tlu ukoliko je istih bilo na širem zahvaćenom području”, navodi Bajzec. Ako monitoringa nema, preostalo nam je samo vjerovati im na riječ, dodaje.

Izvanredni profesor Rudarsko-geološko-naftog fakulteta u Zagrebu Bruno Saftić kaže nam da je na našem najvećem polju Molve Ina provodila program mikroseizmičkog monitoringa, no nije upoznat s detaljima.

“Mikroseizmičkih pojava je bilo, ali ne vjerujem da su bile tolike da bi se mogle osjetiti, samo izmjeriti”, dodaje.

AZU smo zato upitali gdje su postavljene mjerne stanice. Nisu nam odgovorili koja su polja pod monitoringom.

“[P]reporuke koje ste naveli odnose se… samo [na] one ugovore koji su potpisani nakon donošenja ovog dokumenta (2015., op.a.), a čiji nositelji nisu još ušli u fazu proizvodnje”, navode, dodajući da su ranije koncesije u nadležnosti Ministarstva gospodarstva, čiji odgovor očekujemo. Izrazili su i žaljenje što u Istočnoj Slavoniji nema državnih seizmografa. Iako se radi o seizmički mirnom području, ondje se nalazi polje Đeletovci i Inina mjerno-otpremna stanica, postrojenje s mogućnošću da velika nesreća ima domino efekt.

Zašto Petrinja košta Vermilion 4 kune?

Za kraj priče o Petrinji, spomenimo i da se ona našla blizu sjecišta tri zone istraživanja i eksploatacije, a razdijeljena je među dvije “posavske” – Croduxove (SA-12) i Vermilionove (SA-07). Rasjed prolazi kroz Croduxovu i Aspectovu (SA-06), sjeverozapadno od Petrinje i kroz Croduxovu istraživačku “parcelu”.

U Ministarstvu gospodarstva kažu da je gotovo cijela Petrinja završila na Croduxovom komadu (SA-12), koji gradu za istraživanje ugljikovodika plaća univerzalnih 400 kuna po kilometru kvadratnom godišnje. Tek sa 0,01 km2 završava u Vermilionovom SA-07.

Ovo objašnjava “cijenu Petrinje” od samo 4 kune koju je “otkrio” portal Normabel, u seriji članaka koja kanadski Vermilion dovodi u vezu s razornim potresima na prijelazu godine. Pripisuju im i razaranje nizozemskih kuća u blizini najvećeg plinskog polja u toj zemlji, Groningena.

Međutim, iako Vermilion doista ima koncesije na nekim manjim nizozemskim poljima, Groningen eksploatira zajedničko poduzeće Royal Dutch Shella i ExxonMobila, NAM. Vermillionu nije pripisivana povezanost s potresima, čak ni u krugovima aktivista koji se protive Vermilionovom frakiranju Waalwijka, polja 250 kilometara udaljenog od Groningena.

Injektiranje rasjeda San Andreas

Priča o Groningenu nas na neki način vraća na početak, a to je pitanje – zašto unatoč opetovanim gostovanjima stručnjaka za tlo i potrese javnost i dalje bruji o (masivnom) frakiranju kao uzroku potresa.

Prvi je razlog zasigurno nepovjerenje prema naftnoj industriji, a drugi je naplata štete.

Kod potresa, podsjetimo, najveći problem hydrofrackinga je utiskivanje ogromnih količina otpadne vode u duboko u podzemlje. Ni sâmo bušenje, ni eksplozije što služe razdiranju stijena tisućama metara ispod površine, niti utiskivanje smjese pod visokim tlakom, a za nju znamo da je sačinjena od tri glavna agensa. Prvi i većinski je voda; drugi je pijesak ili perle koje se zaglavljuju u pukotinama da bi stijena, kada ugljikovodici poteknu, ostala otvorena; treći, volumenom najmanji, ali najsloženiji dio, koktel je kemikalija od kojih su mnoge toksične i kancerogene.

No naftnu industriju to znanje ne sprječava da injekcije upucavaju samo nekoliko kilometara od jednog od najslavnijih rasjeda svijeta – San Andreas.

Zbog ovog rasjeda izgledno će stradati najbogatija američka država Kalifornija, koja se nalazi u tektonski najaktivnijem prostoru svijeta, pacifičkom Vatrenom prstenu. Američki geolozi smatraju da je aktivacija rasjeda San Andreas samo pitanje vremena, a ovako izgleda njihova projekcija sasvim mogućeg potresa od 7,8 po Richteru.

Oklahoma

Nadalje, traženje krivca za katastrofalan događaj relevantno je zbog naplate štete. Koliko to može biti komplicirano pokazala je kolijevka frakturiranja, pa i onog masivnog, američka savezna država Oklahoma. Od stotina zahtjeva za obeštećenje u gradu Pawneeju 2014. godine isplaćena su samo četiri. Naftne kompanije su se držale po strani nakon najvećeg induciranog potresa i pritom se protivile naporima lokalnih vlasti da oštećenim stanovnicima pravno olakšaju tužbe protiv industrije.

Usprkos intenzivnoj eksploataciji, pa čak i frakiranju, inducirani potres se ne mora dogoditi. Primjer je krajnje stabilna Sjeverna Dakota, druga po proizvodnji fosilnih goriva u SAD-u nakon Teksasa. To ovisi o puno faktora: rasjedima, količinama tekućine i tlaku pod kojim se utiskuju, pa i kemijskom sastavu otpadnih voda. Kako nam je kazao Bossu, samo mali postotak ovih “injekcija” izaziva potrese.

No, središnji dio SAD-a, u koji spada i Oklahoma, u zadnjem desetljeću snažno odstupa od svoje seizmičke prošlosti. To se poklapa sa širenjem masivnog hidrauličkog frakturiranja oko (po bušenju rekordne) 2008. godine.

Znanstvenici dovode potrese u vezu s ubrizgavanjem otpadnih voda. S povećanjem “injekcija”, broj potresa većih od 3 po Richteru je od 2009. s 20 porastao na čak 581 u 2014. godini.

Većina kompanija se tek pet godina kasnije nagodila sa stanovnicima gradova u Oklahomi, koji su upravo injekcije optuživali za seriju podrhtavanja tla.

Protestno bušenje spremnika nafte Bankers Petroleumu

Izbjegavanje odgovornosti još je dramatičnije u priči o albanskom Zharresu. Optužujući kanadski, a kasnije kineski Bankers Petroleum za potrese koji su uništili njihovo selo, bijesni mještani tog albanskog mjesta 2012. godine su probušili investitoru spremnike nafte. Iz njih je istekla nafta vrijedna oko milijun dolara.

Njihov protest uspijeva pet godina kasnije, nakon razorne eksplozije na naftnom polju, višetjednog štrajka glađu prosvjednika,  stokilometarskog marša na Tiranu i kampiranja ispred Ministarstva energetike. Vlada i naftaši pristaju na nadoknadu štete na njihovim nekretninama nastalu od brojnih potresa, ponekad i njih 30 dnevno, ali bez definitivnog priznanja odgovornosti. Vlada uspostavlja i moratorij na hidrauličko frakturiranje.

Francuski i albanski geolozi u konačnici objavljuju rad o snažnoj prostornoj korelaciji između deformacija tla i bušotina najcrpljenijeg polja Patos-Marinza.

“Ovo lokalno veliko ulegnuće tumačimo kao posljedicu sabijanja izazvanog čovjekovim djelovanjem, povezanog s upotrebom EOR tehnika u plitkim ležištima teške nafte Driza, Gorani i Marinza”, navode geolozi. EOR je skraćenica za enhanced oil recovery, odnosno za tehnike poboljšanog iscrpka nafte, u odnosu na konvencionalne metode. EOR nije istovjetan “frackingu”. No za autore rada problematične tehnike su “vodoravno bušenje, hidrauličko frakturiranje ili duboko ubrizgavanje tekućine ili pare za istjerivanje nafte iz ležišta”.

Nizozemska

Gotovo istovremeno uvažavaju se i odštetni zahtjevi susjeda najplodnijeg, ali konvencionalno eksploatiranog plinskog polja u Europi, Groningen u Nizozemskoj. Nakon brojnih induciranih potresa, vlada 2018. godine najavljuje postupno napuštanje Groningena do 2030.

Godinu dana kasnije, britanska administracija za naftu i plin (OGA) zbog potresa zaustavlja “frakiranje” u Lancashireu.

Vijesti o potresima ne zaobilaze ni Hrvatsku, pogotovo zato što Vlada u to vrijeme raspisuje natječaj za panonski dio kopnene Hrvatske. Zone su određene u vrijeme vlade Zorana Milanovića, kada je isparcelizirana cijela kopnena Hrvatska izuzev Istre.

Iste godine kada je “frakiranjem” inducirani potres odnio prve živote, Hrvatska dobiva svoju prvu geotermalnu elektranu. Kanadska tvrtka Vermilion započinje s radovima u Slavoniji. Vlada izdaje dodatne koncesije za istraživanje rezervi ugljikovodika i kasnije bušenje na čak 13.000 kvadratnih kilometara kopna. Čak i dio Dinarida, seizmički najopasnijeg područja u Hrvatskoj daje se Ini za istraživanje i eksploataciju. Do 2015. godine Dinaridi su imali samo 9 istražnih bušotina; ostalih 950 pripadalo je Panonskom bazenu.

Petrinja u Gaslandu

Upravo se Panonski bazen, zajedno s Petrinjom, nakratko pojavljuje u drugom dijelu filma “Gasland” (1 i 2), jednom od najutjecajnijih dokumentaraca o masivnom hidrauličkom frakturiranju SAD-a iz kojeg je proisteklo nekoliko anti-fraking pokreta, uključujući britanski “Frack OFF!”.

Hydrofracking je SAD nesumnjivo vinuo na svjetski vrh proizvođača plina, ali uz cijenu. Trovanje vode, životinja, radnika i stanovništva, kao i izazivanje potresa, prikazao je Josh Fox, u nagrađivanom i uznemirujućem dokumentarcu “Gasland”. Industrija fosilnih goriva je uzvratila filmom Truthland, ali ne osobito uvjerljivo.

Crveno su označene pretpostavljene rezerve fosila u pločama škriljavca u vrijeme Globalne inicijative za plin iz škriljavca, koju je u travnju 2010. pokrenula administracija američkog predsjednika Baracka Obame. Iz domovine frakiranja u te je crvene zone trebala krenuti ekspanzija uglavnom američkih bušilica u potrazi za navodno održivijom alternativom ugljenu i nafti, ali i ruskom plinu.

Ograda “navodno” ovdje je potrebna jer je važno istaknuti da plin nipošto nije ekološki prihvatljivo gorivo; njegov ugljični otisak zbog emisija metana u proizvodnom procesu, štete za okoliš i širenje baze korisnika ovisnih o ovom fosilnom gorivu nerijetko je veći od prezentiranog.

Srećom, ispostavilo se da Hrvatska ima nezanimljive rezerve plina i nafte u škriljavcu za tehnologiju koja traži velika početna ulaganja, infrastrukturu, ogromne količine vode i – silu.

Sadašnji trenutak

Tek godinama nakon tog saznanja, između dva velika potresa 2020. godine, hrvatske vlasti kreću u “nostrifikaciju” šest godina starih europskih ekoloških brana protiv masivnog hidrauličkog frakturiranja. Izmjene Zakona o eksploataciji ugljikovodika usvojene su 5. veljače 2021. bez puno buke. Masivno hidrauličko frakturiranje se, prema svim Vladinim dokumentima i izjavama, nikada nije i nikada se neće provoditi u Hrvatskoj.

Osim toga, javnost je fokusirana na koronavirus, koji se također odrazio i na naftnu industriju.

Osim rušenja potražnje i cijena fosila, koronavirus je podigao svijest o toksičnosti zraka koji udišemo i staništima koje životinjama otima industrija i civilizacija. Klimatska znanost i pokreti diljem svijeta su i davno prije (naših koncesija) 2019. i (koronavirusa) 2020. godine, demonstrirali da je zagrijavanje Zemlje ušlo u kriznu fazu te da je trovanje atmosfere milijunski ubojica. Zagađenje zraka u Kini, uostalom, dnevno odnosi jednako života koliko je virus uzeo u cijeloj 2020. godini.

Zato ćemo se u sljedećem nastavku pozabaviti otiskom fosilne industrije na okoliš u Hrvatskoj te nastojati utvrditi koje se metode eksploatacije nafte i plina primjenjuju u Hrvatskoj i kako. Hidrauličko frakturiranje bez predznaka “masivno” događa se na našem tlu 15-ak puta godišnje.

U ovom tekstu nakon objave ispravljene su neke terminološke nejasnoće. Zahvaljujemo izvanrednom profesoru dr. sc. Brunu Saftiću s Rudarsko-geološko-naftnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu što nam je na njih ukazao.