Solarni paneli u Hrvatskoj – priča o klimatskoj ravnodušnosti

Nekada davno na teritoriju današnje Hrvatske otvorena je šesta po redu tvornica fotonaponskih modula u svijetu. Područje bivše Jugoslavije tada, a u pitanju je 1987. godina, ima 50.000 termičkih kolektora. Tadašnja Njemačka imala ih je oko 17 puta manje – oko 3.000, kao i nula tvornica solarnih ćelija. Otada su se mnoge stvari okrenule naglavačke.

Rezultati solarizacije Hrvatske ilustriraju se usporedbama koje zvuče kao crnohumorni vicevi. Najizlizaniji kaže:

“Činjenica da samo područje Maribora u susjednoj Sloveniji ima više solarnih elektrana nego što ih ima cijela Hrvatska, dovoljno govori o tome koliko zaostajemo i koliko u kratkom vremenu trebamo nadoknaditi.” Kazala je to u ljeto 2020. godine Maja Pokrovac, direktorica Gospodarsko-interesnog udruženja Obnovljivi izvori energije Hrvatske.

U 2021. uspjeli smo “prešišati” Maribor, ali nitko se ne usudi izvaditi šampanjac. Zoran Tomić iz Greenpeacea uputit će nas na listu objavljenu na Wikipediji o rastu fotonaponskih pogona u svijetu od 2016. do 2020. godine. Od 78 država kojima bolje ide od Hrvatske mogli bismo izabrati nekoliko desetaka za komparativno iščuđavanje. No, izabrat ćemo samo jednu: Jemen.

Država koju već godinama razdire rat, a slike gladne djece ovog pakla na zemlji neprestano obilaze svijet uz apele za zaustavljanje humanitarne katastrofe, u te je četiri godine imala zamjetno bolje rezultate u solarizaciji od Hrvatske. Od 80 MW u 2016. godini narasli su na 253 MW u 2020. godini, dok je u istom periodu Hrvatska s 56 MW narasla na 85 MW električne energije dobivene iz solarnih ćelija.

Enfant terrible

Lani smo završili na posljednjem mjestu u Europskoj uniji po udjelu solara u opskrbi strujom u najsunčanijim mjesecima. Sunce je u EU ljetos pokrivalo 10 posto potražnje za strujom. Hrvatska, čiji je solarni minimum od 1200 kWh po metru kvadratnom veći od maksimalne količine Sunca koje obasjava Njemačku i iznosi 1100 kWh po m2, izgledala je ovako na grafu u izradi Ember Climatea:

Neambicioznu je Hrvatsku još davnih dana organizacija koja prati investiranje u smjeru održivosti društva, Bankwatch, nazvala enfant terrible. Hrvatska se titule ne odriče ni u periodu kada solari postaju najjeftiniji način da se dođe do megavata. A oni nam trebaju, jer Hrvatska nije u stanju proizvesti struje koliko troši. Ovisno o količini kiše i vodostaja rijeka koje pokreću turbine velikih hidroelektrana izgrađenih u vrijeme Jugoslavije, uvozimo u prosjeku između 10 i 30 posto godišnjih potreba.

Danas Hrvatska iz solarnih panela proizvodi oko 150 GWh struje. Zato spektakularno izgleda ambicija projekta administracije zagrebačkog gradonačelnika  Tomislava Tomaševića da će do kraja mandata instalirati solarne panele ukupne godišnje proizvodnje 50GWh struje.

Međutim, godišnja potrošnja struje u Hrvatskoj je više od 120 puta veća. Prema izvješću Energija u Hrvatskoj Ministarstva gospodarstva, 2019. godine približila se 19 tisuća GWh.

Pitanje zašto se Hrvatska s toliko Sunca oslanja tako malo na njega, očekivano vodi lepezi odgovora i izgovora. O težini svake stavke neće se složiti svaki naš sugovornik, ali dominiraju dvije: potpuni nedostatak ambicija i niz loših odluka na vrhu.

Zakonska ograničenja

Sve do izmjena Zakona o obnovljivim izvorima energije i visokoučinkovitoj kogeneraciji (ZOIEVUK) iz 2018. “praktično nije bilo načina” da se kao mali proizvođač struje prikopčate na sustav, podsjeća profesor s Fakulteta strojarstva i brodogradnje u Zagrebu Neven Duić.

“Dozvolu su mogli dobiti samo kroz sustav proizvodnje uz poticajnu cijenu i to kroz sistem najbržeg prsta. Tek izmjenama Zakona (ZOIEVUK) iz 2018. otvoren je novi sustav za vlastitu potrošnju i tu se postepeno otvara solarni sektor”, navodi Duić. Po njemu je optimistično to što je 2019. je bilo tek sedamdesetak krovova sa solarnim panelima u Hrvatskoj, u 2020. broj im je porastao na 780, da bi u 1. siječanj 2021. ušli s 851 krovom sa solarima za samoopskrbu.

“To postepeno raste, ali su to i dalje male količine”, navodi Duić. Novi zakon omogućio je i da se ljudi udružuju, što prije nije bilo moguće. Bilo je moguće nekome na krov staviti panele, ali to bi ostao solar jednoga vlasnika. Sad je moguće zajedničko vlasništvo više stambenih zgrada.

Profesor Ljubomir Majdandžić, bivši čelnik Fonda za zaštitu okoliša i čovjek koji je postavio prvu solarnu elektranu na vlastitu kuću, kao ozbiljnu prepreku i dalje vidi taj isti zakon. Frizerski saloni, OPG-i, manje industrije – svatko bi morao imati mogućnost da predaje u mrežu i preuzima iz nje, no sadašnji zakon to ne dopušta, kaže nam Majdandžić.

“Svakome mora biti omogućeno da može imati takav obračun, da može predavati i preuzimati energiju iz mreže. Tada će se uistinu dogoditi solarizacija Republike Hrvatske i tada će se moći govoriti da je Hrvatska napredovala i da više nije na začelju europske ljestvice”, ističe Majdandžić.

Ministarstvo obećava dodatni popravak zakona

Ministarstvo gospodarstva na ove kritike odgovara tvrdnjom da je Hrvatska kroz regulatorni okvir “znatno potaknula proizvodnju električne energije upravo iz energije Sunca, što je vidljivo iz Strategije energetskog razvoja Republike Hrvatske, Integriranog nacionalnog energetskog i klimatskog plana za Republiku Hrvatsku te Zakona o tržištu električne energije”.

Prema novom ZOIEVUK iz 2021. opskrbljivači električne energije dužni su preuzimati viškove električne energije od krajnjih kupaca s vlastitom proizvodnjom električne energije ili korisnika postrojenja za samoopskrbu koji kumulativno zadovoljavaju uvjete propisane Zakonom.

“Bitna razlika u odnosu na raniji Zakon je ta da istim nisu bile obuhvaćene višestambene zgrade. Na nacionalnoj razini Fond za energetsku učinkovitost i energetsku učinkovitost od 2019. priprema i provodi javne natječaje za poticanje korisnika postrojenja za samoopskrbu, a to će nastaviti raditi i ubuduće”, navodi u odgovoru Ministarstvo gospodarstva.

Hrvatska, nastavljaju, potiče proizvodnju električne energije iz obnovljivih izvora od 2007. godine. Sustav se do danas mijenjao i prilagođavao sukladno europskim direktivama i smjernicama, troškovima realizacije pojedinih tipova postrojenja i dr.

“U tom periodu je sagrađeno i priključeno na elektroenergetsku mrežu znatno više od 1000 MW novih proizvodnih postrojenja koja proizvode energiju iz obnovljivih izvora”, navode.

EK odobrila poticaje koji premašuju naš plan do 2030.

Ministarstvo gospodarstva nastavlja da je Europska komisija Hrvatskoj odobrila Program državnih potpora za sustav poticanja proizvodnje električne energije iz OIEVUK tržišnom premijom 2021. – 2023. godine. Od ukupno odobrene kvote od 2010 MW odobrene za poticanje proizvodnje struje iz obnovljivih izvora, čak 865 MW se odnosi na kvotu za sunčane elektrane (što na godišnjoj razini iznosi oko 7,5 tisuća GWh).

Ova cifra daje razlog za optimizam, no opet će se svesti na realizaciju. Spomenuta kvota, naime, debelo nadmašuje ambicije RH koje su ušle Integrirani nacionalni energetski i klimatski plan za Republiku Hrvatsku za razdoblje od 2021. do 2030. godine. Taj plan računa na povećanje snage sunčanih elektrana na samo 768 MW do kraja desetljeća (što na godišnjoj razini iznosi oko 6,7 tisuća GWh).

Usporedbe radi, vječno krizna Grčka je u samo jednoj godini – i to kovid-kriznoj 2020. – uspjela postaviti 913 megavata solara.

U konačnici navode i da je Hrvatski operator tržišta energije (HROTE) objavio javni poziv za ponude za poticanje proizvodnje struje iz obnovljivih izvora te visokoučinkovitih kogeneracija tržišnom premijom. Iz njega je “vidljivo da će u javnom natječaju kvota za poticanje električne energije iz sunčanih elektrana iznositi 300.000,00 kW“, odnosno 300 MW.

Solari ne proizvode dovoljno struje?

Ministarstvo gospodarstva upitali smo i kako je jedna mediteranska država poput RH završila na dnu članica EU po udjelu potreba za strujom koje nam ljeti pokriva Sunce. Valja uzeti u obzir i činjenicu, odgovaraju, da je” proizvodnja po jedinici instalirane snage najmanja upravo kod sunčanih elektrana”.

“Stoga unatoč tome što ukupna instalirana snaga sunčanih elektrana znatno premašuje neke druge tipove proizvodnih postrojenja koja proizvode električnu energiju iz obnovljivih izvora, iznos udjela sunčane energije je manji upravo i iz prethodno spomenutog razloga. Isto tako, važno je napomenuti da prilikom usporedbe udjela pojedinih izvora energije u proizvodnji ili potrošnji treba uzeti u obzir i da se u Republici Hrvatskoj proizvodi energija iz znatno više izvora nego u nekim drugim državama članicama Europske unije”, pišu oni.

Kako ubrzati HEP?

Najčešće spominjani krivac nakon Vlade je Hrvatska elektroprivreda (HEP). Profesor Duić podsjeća da su prije dvije godine za postavljanje solara na krov bila potrebna dva dana, a 363 dana je trebalo da sve spoji i papire riješi. Sada je čekanje na priključak na mrežu kraće, ali i dalje traje predugo.

S tom se konstatacijom slaže i Matej Stipeljković, koji je usred pandemije pokrenuo tvrtku za instalaciju solarnih elektrana.

“Sve na kraju ovisi o osobi koju dopadne dokument, postoje određeni rokovi i pravila, ali se isti ne poštuju uvijek. U HEP-u formalno vlada pozitivna atmosfera prema fotonaponu, ali u praksi je nekada drugačije”, navodi Stipeljković.

Iz HEP-a poručuju da je u tijeku završna faza operativne prilagodbe HEP – Operatora distribucijskog sustava (HEP ODS) novom jedinstvenom sustavu (SAP). Tim će se informatičkim sustavom zamijeniti nekoliko starih. Pored uhodavanja operativnog osoblja, intenzivno se radi na otklanjanju uočenih grešaka. Rade, navode, i na ubrzanom rješavanju neriješenih predmeta, prvenstveno vezano za priključenje na mrežu i promjenu statusa korisnika mreže (kupaca u kupce s vlastitom proizvodnjom), kao primjerice u slučaju instalacije fotonaponskih sustava u obiteljskim kućama. Sve to nastoje riješiti što je prije moguće.

No, čini se da u Hrvatskoj energetskoj regulatornoj agenciji (HERA) vjeruju da HEP treba dodatno “pogurati”. Predlažu strože kažnjavanje HEP-a u slučaju kašnjenja priključka na mrežu (Energetika.net).

HEP ODS je do kraja listopada 2021. priključio 463 fotonaponske elektrane (FNE). Do tada je na elektroenergetsku mrežu bilo priključeno 3.497 fotonaponskih elektrana (na kraju 2018. godine – 1.701 , 2019. godine – 1.961, 2020. godine – 2.882). Očekuju nastavak pozitivnog trenda i u idućem razdoblju.

Premala otkupna cijena

Matej Stipeljković smatra da ni obračun električne energije ne stimulira masovnu solarizaciju.

“Kolege iz Slovenije me informiraju da se sva proizvedena energija prodaje distributeru po principu jedan za jedan – ako sam je proizveo i predao, jednako košta kao i ona koju ću potrošiti kada je ne proizvodim. Kod nas je slučaj drugačiji – ako si je potrošio – jedan za jedan, a ako je prodaš mreži onda je jeftinija”, navodi Stipeljković. Po njemu bi viškove predane mreži ljeti trebalo poistovjetiti s proizvodnjom energije koja će tom proizvođaču zatrebati u mjesecima kada ima manje Sunca.

HEP odgovara tek da je obračun zakonit, poznat kupcima-proizvođačima i da oni na to pristaju. Struja isporučena krajnjim kupcima naplaćuje se prema cjeniku objavljenom na službenim internetskim stranicama, dok se cijene otkupa formiraju se sukladno članku 44. ZOIEiVUK.

“Preciznije, količina proizvedene električne energije koja je u obračunskom razdoblju manja ili jednaka od ukupno potrošene električne energije jednako se vrednuje kao i količina isporučene električne energije, dok je otkupna cijena za viškove proizvodnje u smislu ZOIEiVUK definirana sukladno odredbama spomenutog Zakona”, navode oni. A Zakon propisuje da je opskrbljivač dužan višak preuzeti po cijeni od 0,8 x cijena električne energije u pojedinoj tarifi.

“Krajnji kupci koji su se odlučili na ovaj model, u pravilu su dobro informirani o solarnim sustavima, načinu obračuna, pravima i obvezama, tako da su pritužbe na način obračuna vrlo rijetke”, tvrde oni.

Preveliki poticaji i nedostatak kadra?

Stipeljković smatra i da su poticaji previsoki. Ispada da se ugradnja solara zapravo ne isplati, iako to nije točno.

“Na taj se način ruši ugled cijelog projekta. Moja kuća je u Rijeci Dubrovačkoj. Mi imamo subvenciju 80 posto, jer su agresori bili u našoj ulici. Ali rat je bio prije 30 godina. Gotovo cijela županija je na 80 posto i nitko ne želi ulaziti u taj posao bez subvencije. I onda, kad dođe natječaj, pola ih ne prođe pa čekaju iduću godinu”, prepričava Stipeljković. Po njemu bi solarizacija bila kudikamo brža uz manje, ali brojnije subvencije, primjerice od 20 posto.

Neki naši sugovornici kao prepreku bržoj ugradnji vide i nedostatak kvalificiranih radnika koji bi obavili posao postavljanja solara na krovove. No Stipeljkoviću, koji se upravo time bavi, ne čini se da fali kadra.

“Mnoga sveučilišta imaju tečajeve, a mi koji dizajniramo i konstruiramo elektrane možemo napraviti triput više. Postoje namjere na nekim učilištima da se uvedu specijalizirani predmeti. Takva promišljanja i odluke pozdravljam i podupirem. I nama, koji smo već u tom biznisu trebala bi dodatna edukacija”, navodi Stipeljković, no onda nas ponovo vraća na HEP.

Hrvatska elektroprivreda mora biti funkcionalnija, jer HEP je nužan u dva od tri koraka, a na njihova dva izlaska na teren i upisivanje u aplikaciju čeka se predugo.

Hidroelektrane idealne za balansiranje mreže

Prema studiji Zelene energetske zadruge iz 2015. godine, nastale po narudžbi Greenpeacea, Hrvatska bi u nova proizvodna postrojenja trebala investirati 13 milijardi eura do 2050. godine, no tijekom tranzicije bi se uvelike smanjio uvoz energenata, čime bi se uštedjelo 4 do 5 milijardi eura godišnje.

Solari bi tu trebali imati važnu ulogu. Osim što bi istisnuli udio koji su imale termoelektrane, morali bi imati proizvodnu snagu skoro šest puta veću od one koje joj zacrtava Vlada u svojim planovima do 2030. godine.

Hrvatska može postati 100 posto obnovljiva, uvjerava nas profesor Duić, možda i do 2030. godine, samo kad naša strategija ne bi bila tako konzervativna. Po njemu je ključan problem grijanje i micanje plinskih bojlera te elektrifikacija transporta.

“Ali što se tiče same električne energije, hidroenergija je odlična za balansiranje vjetra i solara i mi to možemo bez problema”, ističe on. Hidroelektrane, naime, imaju najmanju snagu upravo ljeti, kada je vode najmanje.

Iskorak koji je napravila Grčka, naglašava Tomić, najbolje govori koliko smo neambiciozni.

“Vjerujem da ćemo čuti da je Grčka imala ovakve rezultate zbog energetske nepovezanosti i razvedenosti. Ali zašto onda Češka, Mađarska, Slovačka i Slovenija imaju po deset puta više solara od nas?”, pita on. Tomić smatra da je krajnje vrijeme da Hrvatska prepozna i uključi se u postavljanje mikrosolara.

“Umjesto toga stalno slušamo o visokom udjelu obnovljivih izvora energije, a nitko da kaže kako taj udio gotovo u potpunosti čine bivše jugoslavenske hidroelektrane i grijanje na drva. Solari i vjetar su ono o čemu mi želimo govoriti. I tu je problematična politička volja, ona je alfa i omega svega. Kod nas veliki energetski projekti postoje samo u obliku LNG-ja, plinskih i naftnih polja. Izdaju se koncesije na kopnu, a u Zelenoj knjizi se vidi i da se planira proizvodnja plina i nafte na moru. To su sve krivi smjerovi”, navodi direktor Greenpeacea u Hrvatskoj.

Toplinski otoci, estetika i lobiranje

Duića smo upitali i kako gleda na kritike da solari dovode do zagrijavanja mikroklime. Da solari mogu povećati lokalnu temperaturu vrijedi za neke krovove, ali u principu, ističe on, događa se obrnuti efekt.

“Panel štiti krov od direktne insolacije i hladi kuću ispod sebe. Osim toga, toplinski se otoci rješavaju drvećem, a krov je manji utjecaj”, kaže Duić.

Navodi i da je, kako u Dalmaciji, tako i u Zagrebu, predugo vladala negativna percepcija panela zbog estetskih razloga. I to je bio još jedan razlog za oklijevanje. No, po njemu je možda jedan od najvećih problema malih solara bio taj što nemaju svoje lobiste. Pored organizacija za zaštitu okoliša koje poslovično nitko ne sluša, mnogo malih proizvođača nemaju taj pregovarački eros kakav može imati lobist velike vjetroelektrane.

“Ukazivali smo na prednosti solara, ne samo državnim strukturama već i nekim poduzetnicima u turizmu, ali nije bilo sluha. Godinama se nismo makli s 50 MW”, potvrđuje nam Tomić iz Greenpeacea. Podsjeća da je Hrvatska vrlo ranjiva na klimatske promjene, no to ne dovodi do promjene svijesti.

“Tema klime se otvara načelno i pomodarski, jer smo jadni mali i nas se to ne tiče. Ali onda nam dođu poplave, požari ili događaji poput potonuća Ivane D. Toj platformi glave su došle klimatske promjene kojima je i sama doprinijela”, zaključuje Tomić.

Apatija je šira od Hrvatske

Apatija i sporo napuštanje fosilnih goriva, nažalost, nije lokalizirana na Hrvatsku. Okolišni aktivist, 50-godišnji fotograf Wynn Bruce došao je pred zgradu Vrhovnog suda u Washingtonu na Dan planeta Zemlje i samozapalio se. Tijelo mu je gorjelo čitavu minutu prije nego što su ga ugasili. Nije ispustio ni glasa.

Za razliku od odvjetnika Davida Buckela koji je četiri godine ranije medijima najavio svoju “preuranjenu smrt uzrokovanu fosilnim gorivima” i onda se polio benzinom i samozapalio se u Brooklynu, zasad nije pronađen nikakav manifest ili direktna Bruceova poruka vezana za njegovu odluku. No, iz objava koje je Bruce ostavljao na društvenim mrežama teško se dâ zaključiti da je postojao drugi motiv: samozapaljenje je protest protiv klimatskih promjena.

Vijest o Bruceovom samozapaljenju na Dan Zemlje prošla je prilično nezapaženo. Prenio ju je jedan hrvatski medij i to tri dana nakon što se samozapaljenje dogodilo.

Ljudi su se tih dana uglavnom zabavljali najavama Elona Muska da će kupiti Twitter za 44 milijarde dolara. Najbogatija zemlja svijeta, SAD, tih je dana za svoj klimatski budžet za 2023. odlučila izdvojiti samo jednu milijardu više nego Musk za Twitter, odnosno 45 milijardi dolara. Za rat u Ukrajini koji je doveo do jednog od najvećih svjetskih energetskih šokova u više desetaka godina, SAD je izdvojio čak osam milijardi – ukupno 53 milijarde dolara.

Europa je odlučno poručila da će ubrzati energetsku tranziciju da bi smanjila ovisnost o ruskom plinu. No, pritom se dovela u bizarnu situaciju da prigovara Indiji zbog uvoza fosilnih goriva iz agresorske Rusije i da joj iz Indije stigne odgovor: ali mi za mjesec dana uvezemo koliko vi uvezete za jedno popodne.

Za to vrijeme, klimatski sustav ostaje ravnodušan na političke predstave bez obzira na temu i postojano se obazire samo na emisije stakleničkih plinova.