Nije točno da solarni paneli zauzimaju do 600 puta više zemljišta nego drugi izvori energije

Zahtjeva li energija dobivena pomoću solarnih panela 300 do 600 puta više zemljišta u odnosu na druge izvore energije te proizvodi li 300 puta više toksičnog otpada?

Tvrdnja je to koju je na Twitteru 16. rujna iznio pisac i aktivist Michael Schellenberg, suosnivač Breakthrought Instituta, poznat po istupima u kojima umanjuje posljedice klimatske krize.

Solarni paneli, tvrdi, zahtijevaju 300 do 600 puta više zemljišta i stvaraju 300 puta više toksičnog otpada od drugih izvora energije, zbog čega se lokalne zajednice diljem svijeta protive njihovom postavljanju. Njegov tweet prenijela je Facebook stranica Konzerva.hr.

Obnovljivi izvori energije česta su meta klimatskih dezinformacija koje fosilna industrija plasira već desetljećima, a koje velikim djelom nemaju utemeljenje u činjeničnoj stvarnosti. Među takve spadaju i Schellenbergove tvrdnje.

Površina zemljišta i ugljični otisak

Proizvodnja energije uvijek zahtjeva zauzimanje određenog zemljišta, što potencijalno dovodi do negativnog utjecaja na prirodna staništa i okoliš.

Stranica Our World in Data izračunala je koliko točno svaki izvor energije zauzima površine po proizvedenom megavatu električne energije. Kako bi se dobila cjelovita slika, uspoređen je otisak na temelju procjene životnog ciklusa.

Naime, jedan dio računice jest prostor koji zauzima elektrana, kao npr. površina elektrane na ugljen ili površina pokrivena solarnim panelima. Drugi dio odnosi se na zemlju za iskopavanje ugljena ili metala i minerala koji se koriste pri proizvodnji solarnih ploča, korištenje zemljišta za gospodarenje otpada koji tako nastane, priključke na električnu mrežu, itd.

Na dnu grafikona nalazi se nuklearna energija, izvor koji najviše štedi zemljište: po jedinici električne energije potrebno mu je 50 puta manje zemljišta u usporedbi s ugljenom i 18 do 27 puta manje od solarne fotonaponske energije. Najviše zemljišta po proizvedenoj energiji zapravo zauzimaju hidroelektrane male i srednje veličine (33m2/MWh).

Kako navodi Our World in Data, postoje velike razlike unutar jedne energetske tehnologije što pokazuje da korištenje zemljišta uvelike ovisi o tome kako se tehnologija koristi i lokalnom kontekstu.

Na primjer, solarni paneli izrađeni od kadmija troše manje energije i materijala nego silicijski paneli te stoga koriste manje zemlje po jedinici. Isto tako, razliku čini to jesu li paneli montirani na krovove ili na zemlju – krovni solarni sustav zahtjeva manje prostora jer se zapravo koristi prostor koji je ionako već zauzet.

Slično je i kod vjetroelektrana, kod kojih je intenzitet korištenja zemljišta također različit.

Primjerice, vjetroelektrana Roscoe u Teksasu koristi 184 m2/MWh, ali proizvodnja vjetra pritom je sekundarna namjena zemljišta; lokalni poljoprivrednici ostvaruju dodatni prihod od proizvodnje električne energije dok nastavljaju svoje aktivnosti između vjetroturbina. U nekim gušćim vjetroelektranama,  kao što je Fântânele-Cogealac u Rumunjskoj ili Tehachapi Pass u Kaliforniji, proizvodnja energije primarna je upotreba zemljišta (Our World in Data).

Korištenje sunčeve energije ni u “net zero” scenariju svakako neće rezultirati planetom koja je prekrivena solarnim panelima.

Recimo, solarne farme u Ujedinjenom Kraljevstvu trenutno čine 0,08% ukupne upotrebe zemljišta. Prema vladinim planovima “neto nule”, solarne farme mogle bi porasti na procijenjenih 0,6% ukupne upotrebe zemljišta. Solar Energy UK kaže da bi to bilo manje od količine zemlje koja se trenutno koristi za golf terene (BBC).

Najnovija istraživanja pokazuju kako solarne, vjetroelektrane ili nuklearne elektrane stvaraju beznačajan ugljični otisak u usporedbi s benefitima koji se dobiju napuštanjem fosilnih goriva.

Istraživanje objavljeno u časopisu Nature Energy pokazuje da je ugljični otisak solarne energije, vjetra i nuklearne energije mnogostruko manji od ugljena ili plina, čak i kad se uzmu u obzir emisije tijekom proizvodnje, izgradnje i opskrbe gorivom.

Studija otkriva da svaki kilovatsat električne energije proizvedene tijekom životnog vijeka nuklearne elektrane ima emisijski otisak od 4 grama ekvivalenta CO2 (gCO2e/kWh). Ugljični otisak korištenja Sunčeve energije je 6gCO2e/kWh, a vjetra 4gCO2e/kWh.

Nasuprot tome, pogoni na ugljen s korištenjem CCS tehnologije (skupljanja i skladištenja ugljika) proizvode 109 gCO2/kWh, CCS na plin 78 grama, hidroelektrane 97 grama, a bioenergija 98 grama.

“Neki kritičari tvrde da bi obnovljivi izvori energije mogli imati visoke skrivene emisije stakleničkih plinova koje bi poništile njihovu korist za klimu. Naša studija sada pokazuje da to nije tako”, rekao je voditelj istraživanja Gunnar Luderer, energetski analitičar s Potsdamskog instituta za istraživanje utjecaja klime u izjavi za CarbonBrief.

Toksičnost

Točno je da paneli imaju svoj vijek trajanja i nakon toga, ako se ne recikliraju, postaju otpad. Međutim, nije u potpunosti točno tvrditi da je taj otpad “toksičan”, iako, ako se ne odlaže ispravan način, može potencijalno prouzrokovati curenje štetnih materijala poput olova u okoliš.

Pronašli smo izvor podatka o 300 puta više toksičnog otpada koji devastira okoliš na koji se poziva Shellenberg. U svom manjkavom istraživanju iznijela ga je američka organizacija Environmental Progress koja se bavi zagovaranjem nuklearne energije.

Portal Yale Climate Connections navodi kako se u istraživanju kubični metar iskorištenih solarnih panela izjednačava s kubičnim metrom istrošenog nuklearnog goriva, što je pogrešno jer rabljeni solarni panel predstavlja potpuno drugačiju vrstu opasnosti u usporedbi s paketom urana i plutonija.

Navode kako bi korisnija jedinica mjere uzela u obzir vrstu toksina, stupanj opasnosti koji predstavlja, koliko dugo traje te izloženost, odnosno koliko se lako prenosi kroz okoliš i koliko ga ljudi i drugi organizmi lako apsorbiraju.

“Sam volumen nije korisna mjera toksičnosti, osobito kada je u pitanju nuklearni otpad”, navodi se u tekstu u kojem se raskrinkavaju mitovi vezani za obnovljive izvore energije.

Recikliranje

Kako navodi američka neprofitna organizacija Center for Energy Education (CEE), najčešći tip solarnih panela proizvodi se od kristalnog silicija koji nije toksičan, a takvi modeli zauzimaju oko 95 posto tržišta.

Materijali za solarne panele također su zatvoreni i ne miješaju se s vodom niti isparavaju u zrak, što bi trebalo smanjiti mogućnost ispuštanja kemikalija u okoliš tijekom upotrebe. Ploče su, navodi CEE, proizvedene da izdrže različite vremenske uvjete i zatvorene su kako bi se dodatno osigurala sigurnost. Paneli izrađeni od kaljenog stakla prolaze rigorozne testove protiv tuče i redovito se postavljaju u uvjetima Arktika i Antarktika.

Međutim, točno je i da će solarni paneli, ako se u budućnosti ne budu reciklirali, predstavljati veliki ekološki problem.

Međunarodna agencija za obnovljivu energiju predviđa da će do 2050. godine oko 78 milijuna tona solarnih panela stići do kraja svog životnog vijeka i da će svijet godišnje generirati oko 6 milijuna metričkih tona novog solarnog e-otpada.

Potonji broj je tek mali dio ukupnog e-otpada koji čovječanstvo proizvede svake godine, ali predstavlja problem budući da se standardne metode recikliranja elektronike ne mogu koristiti za solarne ploče te da oporavak najvrednijih materijala kao što su srebro i silicij zahtijeva prilagođena rješenja za recikliranje (The Wired).

Harvard Business Review piše kako je cirkularni kapacitet industrije solara nespreman za “poplavu otpada” koja će vjerojatno doći te da financijski poticaj za ulaganje u recikliranje nikada nije dovoljno snažan. Iako ploče sadrže male količine vrijednih materijala poput srebra, uglavnom su izrađene od stakla, materijala iznimno niske vrijednosti, a njihov dugi životni vijek također destimulira inovacije u tom području.

Uz trenutni kapacitet, recikliranje jedne ploče košta oko 20 do 30 dolara, dok slanje te iste ploče na odlagalište košta jedan do dva dolara. Procjena je da se tek jedan od deset panela reciklira (Los Angeles Times).