Zasijavanje oblaka nije odgovorno za nevrijeme u Zagrebu

Jako nevrijeme koje je nedavno zahvatilo područje Zagreba i Slavonije potaknulo je korisnike društvenih mreža skeptične prema realnosti klimatske krize da krenu tražiti “prave” uzroke te vremenske neprilike. Društvenim mrežama tako su dosad kružile tvrdnje da je oluju uzorkovao CERN, antigravitacijska kugla guračica te HAARP. Nijedna od njih, kao što smo već pisali, nije točna (1, 2).

Facebookom se također proširila tvrdnja da su nevrijeme uzrokovali znanstvenici. Korisnici te društvene mreže potkrijepili su je “dokazom” u obliku poveznice na članak s portala Jutarnjeg lista, objavljen prije 12 godina, čiji naslov glasi: “Znanstvenici usred pustinje umjetno stvorili preko 50 kišnih oluja”.

Navedeni članak u svega par dana podijeljen je u više desetaka Facebook grupa i stranica (primjer 1, 2, 3, 4, 5, 6, 7, 8).

Članak koji je ovih dana postao viralan datira iz 2011. godine. Jutarnji list tada je objavio tekst o znanstvenicima iz Abu Dhabija koji su tvrdili da su tijekom ljeta 2010. godine više od 50 puta stvorili umjetnu kišnu oluju.

“Prema pisanju Arabian Businessa, oluje su dio tajnog projekta kojeg podržava Švicarska, a kojeg je zatražio šeik Khalifa bin Zayed Al Nahyan , predsjednik Ujedinjenih Arapskih Emirata te vođa Abu Dhabija. ‘Weathertec’, klimatski projekt vrijedan oko jedanaest milijuna dolara koristi ionizatore, koji podsjećaju na velika sjenila za lampe, kako bi stvorio polje negativno nabijenih čestice od čega se potom stvaraju oblaci”, stoji u tekstu Jutarnjeg lista koji ima nadnaslov “kontroliranje vremena”.

U tekstu se također navodi kako je projekt započeo 2010. godine te da mu je najvažnija primjena dovođenje vode u sušna područja. Umjetne oluje stvarale su tuču, olujne udare vjetra i snažne munje te ostavile “lokalno stanovništvo s brojnim pitanjima”, piše u članku.

Vijest Jutarnjeg iz 2011. je točna; navedeni projekt se uistinu provodio na području Ujedinjenih Arapskih Emirata, jednoj od država koje prednjače u korištenju tehnologije koja se naziva zasijavanje oblaka (eng. cloud seeding) i koja se, osim za povećanje padalina, koristi i za obranu od tuče.

Međutim, različite interpretacije te stare vijesti koje se ovih dana mogu naći među hrvatskim korisnicima Facebooka nisu utemeljene.

Razvoj tehnologije

Cloud seeding kao metoda “kontrole vremena” još uvijek izaziva rasprave među znanstvenicima koji imaju različita mišljenja o njenoj učinkovitosti. Termin je to koji se odnosi na unošenje raznih tvari u oblake koje potom djeluju kao jezgre kondenzacije ili jezgre leda u pokušaju induciranja padalina.

Prve takve pokuse proveo je sredinom 40-ih američki kemičar i meteorolog Vincent J. Schaefer, ujedno i istraživač iz tvrtke General Electric. On se za vrijeme Drugog svjetskog rata fokusirao na sprječavanje zaleđivanja zrakoplova u zraku te je dizajnirao poseban zamrzivač kako bi mu pomogao da bolje razumije način na koji se led formira unutar oblaka. Priča o njegovom izumu kaže kako je jednog dana, shvativši da mu je zamrzivač isključen i u nadi da će ga brzo ohladiti, stavio blok suhog leda u njega. U zraku se potom stvorio oblak svjetlucavih ledenih kristala (1, 2).

U svom prvom eksperimentu sa zasijavanjem oblaka Schaefer je ispustio je oko 2.5 kilograma smrvljenog suhog leda u oblak u planinama Adirondack u saveznoj državi New York. Gotovo istog trenutka počeo je padati snijeg. U kasnijim eksperimentima, Schaefer i drugi kolege iz GE-a otkrit će da su određene vrste čestica učinkovitije u pomaganju stvaranja kristala leda.

Srebrni jodid, otkrili su, jedan je od najboljih; kristal tog spoja brzo naraste nakon što je izložen vlazi oblaka. Kristal leda tada postaje velika kišna kap koja radi težine potom pada na tlo.

Američka vlada kasnije se na ova otkrića nadovezala s cijelim nizom različitih projekta.

Već godinu nakon Schaeferovog eksperimenta, vojska je surađivala s tvrtkom General Electric na projektu Circus, prvom pokušaju modificiranja uragana, a istraživanja na sličnim projektima nastavila su se i kroz 60-te i 70-te.

Članak objavljen 1972. godine u The New York Timesu svjedoči o tome kako su SAD koristile ovu tehnologiju nad Sjevernim Vijetnamom, Laosom i Južnim Vijetnamom kako bi povećale i kontrolirale oborine u vojne svrhe. U istom tekstu se navodi kako se prva manipulacija vremenom u svrhu meteorološkog ratovanja dogodila 1963. godine u Južnom Vijetnamu.

Takva je praksa, korištenje tehnologije kontrole vremena u vojne svrhe, krajem 70-ih ukinuta donošenjem Konvencije o modificiranju okoliša.

Dugo se vremena nije sa sigurnošću moglo utvrditi koliko je učinkovita ova tehnologija, djelom i zbog toga što je studije modifikacije vremena doista teško osmisliti i izvesti. Naime, kako bi dokazali da zasijavanje oblaka ima stvarni učinak, znanstvenici moraju pokazati da se željeni  ishod (oborine) ne bi dogodile da nije korištena ta tehnologija.

To pak zahtijeva postavljanje eksperimenta s najmanje dva testa koji bi se provodili na istoj lokaciji i u istim vremenskim uvjetima; jedan sa zasijavanjem oblaka i drugi bez.

Budući da se vrijeme brzo mijenja te da takve studije traže naprednu tehnologiju, one se jednostavno nisu provele u onoj mjeri koja bi poslužila kao dokaz da modifikacija vremena uistinu funkcionira. Znanstvenici su se stoga oslanjali na statističke podatke koji bi uglavnom pokazivali da se na područjima gdje se koristi ova tehnologija dogodio rast od pet do 15 posto u količini oborina.

Značajan skok u razumijevanju ove tehnologije dogodio se relativno nedavno, 2017. godine kada se iznad rijeke Payette u američkom Idahu provodio projekt SNOWIE u sklopu kojeg su znanstvenici snjegomjerima i radarima pratili količine snijega nakon ispuštanja srebrnog jodida u zrak. Prva je to studija je to koja je pružila “čvršće” dokaze da zasijavanje oblaka funkcionira. Zahvaljujući opremi, znanstvenici su mogli pratiti reakciju oblaka od trenutka kada je srebrni jodid ispušten u zrak do trenutka kada je počeo padati snijeg.

Ono što znanstvenici sa sigurnošću mogu reći jest da zasijavanje oblaka ne pali svugdje i uvijek; ono uvelike ovisi o samim karakteristikama oblaka koji su meta.

Primjena

Unatoč nedostatnim dokazima o njihovoj uspješnosti, činjenica je da se takvi programi provode u više od 50 zemalja (procjena Svjetske meteorološke organizacije iz 2017. godine). Predviđanja su da će se najveći rast u korištenju tehnologije dogoditi u azijskoj regiji gdje će se u Kini, Indiji i Tajlandu provoditi programi za sjetve usjeva. Sve je više takvih komercijalnih projekata.

Budući da klimatske promjene utječu na sve češće suše i nestašice vode diljem svijeta, logično je da sve aktera želi primjenom ove tehnologije ublažiti negativne posljedice globalnog zagrijavanja. Prema pisanju časopisa E&E News, više od desetak tvrtki, istraživačkih institucija ili pojedinaca patentiralo je najmanje 19 tehnologija zasijavanja oblaka od 2018. godine.

Projekti se provode s različitom svrhom.

Na primjer, u gornjem toku rijeke Colorado tim se putem želi povećati protok rijeke važne za opskrbu vodom, što je u interesu više američkih saveznih država koje zajedno sudjeluju u financiranju i provođenju tog programa (1, 2). U Tajlandu se s cloud seedingom krenulo kako bi se pomoglo farmerima koji su patili od posljedica suše. U Indoneziji se pak ta tehnologija koristila za umanjenje rizika od poplava i oluja, ali i za poboljšanje kvalitete zraka.

Kina je intenzivno koristila ovu metodu promjene vremena kada je htjela otjerati kišu pred početak Olimpijskih igara 2008. godine, ali i u pokušajima povećanja vodostaja rijeka.

U europskim se zemljama koristi najviše kako bi se smanjile posljedice tuče. U Hrvatskoj sustav obrane od tuče počiva na prizemnim generatorima koji unose srebrov jodid u atmosferu.

Iz Državnog hidrometeorološkog zavoda nedavno su kazali Hini kako u toj ustanovi, kao i u njihovoj krovnoj organizaciji, Svjetskoj meteorološkoj organizaciji, postoji jasan i jedinstven stav da ne postoje znanstveno utemeljeni dokazi “koji potvrđuju uspješnost i učinkovitost umjetnog djelovanja na konvektivne oblake i sprječavanje tuče” (Novi list). Na stranicama DHMZ-a stoji da je takav način obrane od tuče “neučinkovit, neisplativ i potencijalno štetan za okoliš”.

Program u UAE

Ujedinjeni Arapski Emirati jedna su od država koja prednjači po razvoju tehnologije zasijavanja oblaka; ona se tamo proučava i razvija još od devedesetih. Projekt o kojem je pisao Jutarnji list bio je početak korištenja zasijavanja oblaka u toj državi.

Svega par godina poslije, 2015. godine, vlada UAE razvila je istraživački program pod nazivom UAE Research Program for Rain Enhancement Science.

Program koji vodi Nacionalni centar za meteorologiju i seizmologiju omogućuje znanstvenicima i istraživačima da predlože svoja potencijalna rješenja za poboljšanje točnosti tehnologije zasijavanja oblaka. Ujedinjeni Arapski Emirati svake godine u prosjeku provedu oko 1000 sati zasijavajući oblake kako bi nadopunili minimalnu količinu padalina.

U više su se navrata tijekom 2019. i 2020. godine u javnosti pojavile tvrdnje da je taj program odgovoran za jake oluje i poplave koje su pogodile Dubai. Međutim, Nacionalni centar za meteorologiju i seizmologiju bi redovito opovrgnuo te tvrdnje, uz objašnjenje kako zasijavanje oblaka može povećati količinu kiše, ali ne stvara poplave (1, 2).

Prošlo ljeto, također usred velikih poplava, BBC je izvijestio da se istovremeno s kišom u UAE odvijao i program zasijavanja oblaka te da nije poznato u kojoj je mjeri umjetno stvaranje kiše doprinijelo, odnosno, pojačalo tada aktualne poplave.

Koliko je sigurno?

Teoretičari zavjere često vole istaknuti argument da se tom metodom u atmosferu ispuštaju otrovne kemikalije.

Međutim, jasniji znanstveni dokazi koji bi potvrdili tu tezu izostaju, budući da neka istraživanja sugeriraju da je riječ o malenoj količini metala (srebro) koja ne čini nikakvu štetu, dok neke druge studije zaključuju kako postoji potencijalna opasnost za vodeni svijet u slučaju bioakumulacije tvari koja se ispušta (1, 2).

Kako se navodi na medicinskom portalu WebMD, stručnjaci koriste srebrni jodid jer je njegova struktura vrlo slična prirodnim kristalima leda, a dosad nisu uočeni štetni okolišni učinci zasijavanja oblaka srebrnim jodidom.

Postoji i drugi argument koji ističu stručnjaci, poput profesora primijenjene fizike na Sveučilištu Harvard Davida Keitha, koji za Deutsche Welle navodi kako stvaranjem kiše na određenoj lokaciji zapravo na neki način smanjujemo kišu koja se trebala dogoditi negdje drugdje.

Dio stručnjaka zato ističe kako je i sam pojam “stvaranje” kiše nije do kraja precizan, budući da je zasijavanje oblaka sličnije premještanju kiše (1, 2).

Zbog toga se u svijetu već javljaju razmirice između država. Na primjer, Iran je optužio Izrael i druge zemlje koje ga okružuju da mu kradu vodu iz oblaka.

Nadalje, ova metoda izaziva i etičke rasprave.

Unazad nekoliko godina Kina je objavila svoj plan za preusmjeravanje vodene pare iz sliva rijeke Yangtze u sliv Žute rijeke (Huang He), što bi bio projekt koji bi pokrio područje koje je upola manje od Indije. Stručnjaci, komentirajući takve projekte, navode kako je riječ o važnim pitanjima, poput onih koji se odnose na podjelu vode kao resursa te kontrolu neba (1, 2).

Pitanja su to, uostalom, koja se često vežu uz koncept geoinženjeringa, u koji spada i tehnologija zasijavanja oblaka.

Neutemeljene tvrdnje

Sugerirati da je cloud seeding odgovoran za snažnu oluju koja je 19. srpnja pogodila Hrvatsku netočno je iz više razloga.

Prije svega, u Hrvatskoj se ne koristi tehnologija tzv. stvaranja kiše. Nadalje, nema nikakvih dokaza da zasijavanje oblaka može izazvati oluju koja se ne bi ionako dogodila. Prema podacima kojima raspolažu znanstvenici, zasijavanje oblaka u najboljem slučaju može povećati količinu padalina, iako ni oko toga ne postoji jasan znanstveni konsenzus.

Također, programi modifikacije vremena koji se provode ne odvijaju se pod velom tajnosti. Državne ustanove koje provode takve projekte uglavnom to ne skrivaju.

Zaključno, budući da ne postoji ni jedan relevantni izvor temeljem kojeg bi se moglo naslutiti kako je za nevrijeme u Sloveniji i Hrvatskoj odgovorno zasijavanje oblaka, ocjenjujemo da Facebook objavama kojima se sugerira kako 12 godina stari članak Jutarnjeg lista “dokazuje” postojanje tehnologije koja izaziva razorne oluje nedostaje kontekst.