Kako se “pravo prirode” koristi u sudskoj borbi protiv ekološke devastacije

Diljem svijeta vode se brojne tužbe i sudski postupci zbog zločina protiv okoliša i klime, o čemu smo na Faktografu već pisali. Degradacija okoliša povezana s klimatskim promjenama, tvrde tako tužitelji koji su pred Europskim sudom za ljudska prava tužili brojne države zbog djela nečinjenja, “ima razoran učinak na uživanje ljudskih prava za sve nas, ali posebno na djecu i mlade”.

U sudskim postupcima ovakvog tipa naglasak se stavlja na čovjeka, tj. kako devastacija okoliša utječe na nas, ljude. Kada govorimo o prirodi i okolišu, oni se uglavnom promatraju iz antropocentrične vizure u kojoj je priroda podčinjena čovjeku.

Novi pravni koncept

Međutim, u nekim zemljama, prvenstveno onima Latinske Amerike, razvio se novi pravni koncept koji u središte stavlja prirodu i njena prava – ‘pravo ili prava prirode’ (eng. Right(s) of Nature, RoN).

Iako se o konceptu i njegovu uvođenju u zakon i legislativu govori i u našem dijelu svijeta, recimo u Njemačkoj, ovaj pravni koncept zaživio je prvo u Latinskoj Americi, gdje je Ekvador kao prva država svijeta koncept ‘prava prirode’ upisao u vlastiti Ustav 2008. godine. Koncept prava prirode u legislativi trenutno postoji u barem 39 država svijeta, od lokalnih do nacionalnih razina, u obliku ustavnih odredbi, sporazuma, statuta, uredbi i sudskih odluka.

Na prirodu se uglavnom gleda kao da je naše vlasništvo te se podrazumijeva da čovjek može bez ikakvih posljedica do beskonačnosti crpiti i iskorištavati prirodne resurse. Recimo, ponekad se govori o “uslugama prirode” ili “uslugama ekosustava”, gdje se prirodu promatra samo kroz ‘usluge’ koje pruža ljudima, poput oprašivanja ili prirodnog filtriranja oborinskih voda. Kritičari ovakvog gledanja na stvari ističu kako se priroda tako promatra jedino kroz diskurz financijalizacije i onoga što nam može “ponuditi”.

Globalni savez za prava prirode (Global Alliance for the Rights of Nature, GARN) opisuje ‘pravo prirode’ kao priznanje da naši ekosustavi – uključujući drveće, oceane, životinje, planine – imaju prava, kao što ljudi imaju svoja prava. Pravo prirode tako predstavlja balansiranje između onoga što je dobro za ljudska bića naspram onoga što je dobro za druge vrste i planetu u cjelini. Ono predstavlja holističko priznanje da su sav život, svi ekosustavi na planeti, duboko povezani, navodi GARN.

Stoga, umjesto da se prirodu tretira kao vlasništvo, prava prirode priznaju da ona u svim svojim oblicima ima pravo na postojanje, održavanje i regeneriranje svojih vlastitih vitalnih ciklusa. Ustav Ekvadora tako priznaje prava ‘Pachamame’ ili Majke Zemlje da postoji i da održava vlastite cikluse, strukture, funkcije i evolucijske procese te da se regenerira.

Koliko uništenja je prihvatljivo?

“Zakoni i ugovori pisani su s ciljem zaštite prava pojedinaca, korporacija i drugih pravnih subjekata. I kao takvi, zakoni koji se tiču zaštite prirode legaliziraju štetu koja se čini okolišu regulirajući koliko zagađenja ili koliko uništavanja prirode se po zakonu može odviti”, piše GARN (kurziv je naš).

Unutar zakonodavnog sustava koji je tako postavljen, priroda i njeni elementi nemaju vlastita prava. S druge strane, države poput Ekvadora, kao i sve veći broj zajednica u Sjedinjenim Američkim Državama, kako ističu iz GARN-a, svoje sustave zaštite okoliša temelje na “premisi da priroda ima neotuđiva prava, baš kao i ljudi”. Navedena premisa predstavlja “radikalno, ali prirodno odstupanje od pretpostavke da je priroda nečije vlasništvo”.

Izmjenom Ustava Ekvadora neka od prava koja je priroda dobila jesu i pravo na obranu, kao i pravo na zabranu prisvajanja okolišnih usluga. Ekvadorska odvjetnica Pamela Juliana Aguirre Castro, direktorica Pravnog opservatorija Sveučilišta Espíritu Santo (Observatorio Jurídico Social de la UEES), za Faktograf.hr je kazala da smatra kako je najveće postignuće izmjena ekvadorskog Ustava upravo ustavno prepoznavanje ovog koncepta.

“Prava prirode imaju ustavnu zaštitu, što znači da ako dođe do kršenja ovih prava, bilo koja osoba može aktivirati pravne procese da ih zaštiti. Također, prava prirode su na istoj razini kao prava pojedinaca, tj. ne postoji prethodno uspostavljena hijerarhija, već će se odluka o svakom pravu na zaštitu (pojedinca ili prirode, op.a.) u slučaju sukoba između to dvoje donositi na temelju svakog pojedinačnog slučaja”, govori nam Aguirre Castro.

Također ističe i da je koncept obvezujuć i za pojedince, što znači da se pravo prirode ne implementira samo kad ‘zgriješi’ država.

Dobro življenje

Alberto Acosta, bivši ministar energetike i rudarstva, predsjedavajući Ustavotvornom skupštinom Ekvadora koja je 2008. godine izradila nacrt Ustava u koji su uključena prava prirode te jedan od vodećih figura pokreta za prava prirode, za Faktograf.hr je kazao kako koncept prava prirode u sebi sintetizira borbe raznih kolektiva iz urbanih i ruralnih dijelova države koji su desetljećima branili svoje teritorije, kvartove i okoliš od naftnog i poljoprivrednog ekstraktivizma, kao i od učinaka industrijalizacije i nekontrolirane urbanizacije.

Izmjene ekvadorskog Ustava iz 2008. godine (koji se još naziva Ustav iz Montecristija) bile su rezultat velikog i sveobuhvatnog procesa u toj državi. Ustav je, između ostalog, ojačao poziciju države, gospodarstvo uskladio s nacionalnim i društvenim kriterijima, stvorio sustav oporezivanja s ciljem redistribucije bogatstva te je dio Ustava posvetio konceptu ‘dobrog življenja’ (španj. buen vivir) kao alternativnoj paradigmi kojom bi se država trebala voditi pri određivanju i implementaciji javnih politika. Pritom koncept ‘dobrog življenja’ proizlazi iz tradicija andskih naroda.

I Acosta ističe da ideja potječe iz autohtonih naroda. “Za njih Majka priroda ili ‘Pachamama’ nije tek metafora, već konkretna stvarnost, svakodnevica”, kaže Acosta.

Međutim, kako je za Guardian objasnio Eduardo Gudynas, jedan od vodećih istraživača koncepta ‘dobrog življenja’, isti nije baziran samo na drevnoj mudrosti andskih civilizacija, već je i pod utjecajem kritike kapitalizma formulirane u proteklih 30 godina, dok je jedan od glavnih stupova koncepta sklad između ljudskih bića, kao i između prirode i ljudskih bića. Koncept je stoga ukorijenjen u kolektivu i stoji u opoziciji kapitalizmu koji promovira prava pojedinca – pravo na posjedovanje, prodaju, kupovinu, iskorištavanje, ističe Gudynas.

Prostor za napredak

No, 15 godina nakon uvođenja prava prirode u Ustav Ekvadora, Acosta ističe kako mjesta za napredak još ima. Dosad je, navodi, bilo tek oko 70 presuda vezanih uz prava prirode.

“Još ima puno posla dok suci u potpunosti ne shvate što ova prava točno predstavljaju. Međutim, bez obzira na to, drago nam je da postoji sve više i više presuda u korist prava prirode”, kazao nam je i dodao kako se koncept prava prirode mora razlikovati od koncepta ‘prava okoliša’, a koji pak predstavlja pravne norme koje se odnose na zaštitu i očuvanje okoliša te gospodarenje okolišem.

Ističe jednu presudu u kojoj je sudac presudio kako bi voda trebala biti ljudsko pravo te kako bi se u isto vrijeme trebalo poštovati ‘pravo vode’ na svoje cikluse. U toj presudi možemo vidjeti kako se u isto vrijeme poštuje ljudsko pravo na vodu, ali i pravo prirode, jer je voda od vitalne važnosti za sav život na svijetu.

Acosta u konceptu prava prirode i njihovu uvrštavanju u ustav vidi otvaranje prilike za pravi ‘kopernikanski obrat’. “Prava prirode omogućavaju nam da svijet gledamo kroz drugu prizmu, a u isto nam vrijeme daju alate da ga strukturno promijenimo”, smatra Acosta, koji prava prirode vidi kao način za stvaranje novog svijeta, onoga kojemu pripadaju svi oblici života, ne samo ljudski.

Kontradikcije

Kada govorimo o implementaciji ovog koncepta i kontradikcijama koje iz implementacije proizlaze, Aguirre Castro ističe pet točaka gdje bi mogli iskrsnuti problemi: sukobi s ekonomskim interesima, interpretacija i primjena, nedovoljna zaštita, prioriteti koji se daju ljudima naspram prirode te nedostatak javne svijesti.

Kada govorimo o prvoj točki, onoj sukoba prava prirode i ekonomskih interesa, Aguirre Castro tu ističe kako ekonomski interesi često imaju primat nad okolišnim pravima, što dovodi do prevelike eksploatacije i degradacije ekosustava.  Također, zakonska interpretacija i primjena koncepta prava prirode, ističe Aguirre Castro, može biti “nejasna i subjektivna”.

“Određivanje kada se pravo prirode krši i kako to ispraviti može biti komplicirano, što može otežati učinkovitu implementaciju koncepta”, kaže odvjetnica. Ističe i kako se u situacijama “ekonomske ili političke krize” prava prirode ponekad zanemaruju nauštrb neposredne ljudske potrebe, poput zaposlenja ili ekonomskog rasta, što može dovesti do “nenadoknadive štete”.

Potreban novi pravni okvir

“Ishodišna točka za razumijevanje [svega] jest shvaćanje da nam priroda daje pravo na život. Prihvaćanje te stvarnosti, koja za autohtone narode čini temelj egzistencije, postaje poziv za transformaciju struktura našeg društva”, kaže Acosta.

On tvrdi kako nam je potreban novi pravni okvir koji u svoje središte stavlja život u svim oblicima, a ne privatno vlasništvo. Također, potrebno je prirodu dekomodificirati i stvoriti tip ekonomije koji je podređen prirodi i njenim ciklusima te, naravno, i potrebama ljudskih bića, koja se s prirodom moraju ponovno povezati. “Sve to vodi do toga da se prevaziđu civilizacija kapitala i njeni sustavi vrijednosti”, dodaje Acosta.

Argentinska sociologinja, aktivistica i istraživačica Maristella Svampa koja se bavi pitanjima društveno-ekološke krize te sukobima i praksama otpora u Latinskoj Americi, za Faktograf.hr je kazala kako je koncept prava prirode, budući da predlaže druge koncepte njena vrednovanja, “rođen iz sukoba s kapitalizmom”.

Ti drugi koncepti vrednovanja nisu ekonomski. Promjenom paradigme priroda sama po sebi ima intrinzičnu vrijednost, a pogled na stvari je onaj biocentrični, a ne antropocentrični. Svampa pojašnjava da takav, drugačiji, pogled na prirodu gleda suodnos s drugima te “nije produktivistički, ne instrumentalizira prirodu i nije antropocen”, za razliku od pogleda na svijet kapitalističkog moderniteta.

“Zamišljanje prirode kao subjekta prava i generiranje novih regulacija kojima je cilj njena zaštita prvenstveno i primarno predstavljaju odgovor na grabežljivi kapitalizam i obvezivanje na vizije svijeta koje su holističke i koje povezuju. Da [taj koncept] nije u sukobu s kapitalizmom, njegovo značenje ne bi bilo pravilno shvaćeno”, smatra Svampa.

Presude u drugim državama

Svampa ističe kako priznavanje prava Majke prirode u Ekvadoru i Boliviji 2010. godine nije samo andski prijedlog, već je ono rezultat sjecišta raznih kultura – autohtonih, znanstvenih, pravnih i etičkih. Nakon uvrštavanja prava prirode u Ustav Ekvadora i osnivanja Međunarodnog tribunala za prava prirode (International Tribunal for the Rights of Nature), čija je ona članica, došlo je do – tvrdi Svampa – zanimljivih napredaka.

Recimo, Ustavni sud Kolumbije je 2016. godine priznao prava rijeke Atrato (Chocó) i garantirao njeno pravo na konzervaciju i zaštitu. Radi se o teritoriju na kojem žive različiti narodi i koji je desetljećima de facto ratna zona oko koje se bore pripadnici gerile, vojske i krijumčari droge. Kao još jednu “povijesnu odluku” Svampa ističe presudu iz travnja 2018. godine kada je Vrhovni sud Kolumbije priznao prava Amazone i dopustio zaštitu samog ekosustava. Nije se dakle radilo samo o zaštiti koja se odnosila na to utječe li ekstrakcija resursa i uništavanje Amazone na ljudski život.

Presuda na sličnom tragu ima i u drugim dijelovima svijeta, kaže Svampa, pa daje primjer slučaja Te Awa Tupua iz Novog Zelanda kada je pravna osobnost priznata rijeci Whanganui kroz sporazum kojega su 2012. godine potpisali Iwi od Whanganuija (narod Maori) i vlada Novog Zelanda.

“I dok planeta ide prema kolapsu vidjet ćemo da će biti sve više i više napretka u zakonodavnom prepoznavanju prava prirode, kao i u tome da će društvo na prirodu početi gledati kao na nešto s čim supostoji, a ne kroz dualističku prizmu”, zaključuje Svampa.