Bogate zemlje doprinose klimatskim promjenama deset puta više od siromašnih

Eksploatacija resursa na globalnoj bi razini do 2060. godine mogla porasti za 60 posto u odnosu na 2020. godinu

Zaključak je to najnovije UN-ove analize o resursima, izvješća koje pokazuje kako će potražnja za prirodnim materijalima rasti u idućim desetljećima. Već je sad njihova ekstrakcija i prerada odgovorna za oko 55 posto emisija stakleničkih plinova. Udio se penje na 60 posto ako se u računicu pribroji i korištenje zemljišta. Uz to, poljoprivredne kulture i šumarstvo krivi su za 90 gubitka bioraznolikosti.

Korištenje resursa, navodi UN-vo izvješće, povećalo se više od tri puta u posljednjih 50 godina te i dalje raste u prosjeku više od 2,3 posto godišnje. Sa 100 milijardi tona u 2020. godini moglo bi narasti na 160 milijardi u 2060.

Poruka je UN-a kako se svijet nalazi usred trostruke planetarne krize; one klimatskih promjena, gubitka bioraznolikosti te problema zagađenja i otpada.

Što je problematično?

Tempo kojim civilizacija danas vadi i prerađuje prirodne materijale nije u skladu s ciljevima koji se odnose na sprječavanje smanjenja bioraznolikost i zadržavanju unutar cilja od najviše 1,5 C dodatnog zagrijavanja s obzirom na predindustrijsko doba.

Pritom su glavni krivci razvijene države; zemlje s visokim dohotkom koriste šest puta više materijala te imaju deset puta veći klimatski otisak po glavi stanovnika u odnosu na zemlje s niskim prihodima.

“Ključni element svakog globalnog napora za održivost jest rješavanje ove nejednakosti”, stoji u izvješću UN-a koje naglašava kako globalna ekonomija proždire prirodne resurse.

Porast životnog standarda, naime, ima svoju cijenu.

Prosječna potražnja za resursima po stanovniku porasla je s 8,4 tone 1970. na 13,2 tone 2024. godine, što je utjecalo na porast emisije stakleničkih plinova i količine otpada nastalog pri eksploataciji sirovina.

UN predviđa da će potražnja za mineralima potrebnima za prijelaz na čistu energiju (kao što su bakar, litij, nikal, kobalt i grafit) rasti barem do 2050. godine, zbog čega će postojati rizik od neuravnotežene ponude i potražnje.

To bi pak moglo potaknuti društvene i ekološke sukobe koji proizlaze iz rudarenja tih sirovina, što se uostalom već događa u slučaju npr. amazonskih domorodačkih zajednica koje gube svoja prava zbog toga jer države daju prednost interesima privatnih kompanija. Takve su zajednice često ugrožene i zbog toga jer rudarenje u njihovoj okolini utječe i na kvalitetu vode kojom se koriste.

Smanjenje vodnih resursa također je jedan od problema koji će u budućnosti, zbog utjecaja klimatskih promjena, urbanizacije i povećanja prosječnog dohotka po glavi stanovnika, biti još izraženiji. Kako se navodi u analizi, u 201 riječnom slivu s 2,67 milijardi ljudi postojala je ozbiljna nestašica vode barem jedan dan mjesečno svake godine u periodu između 1996. i 2005.

Globalno povlačenje vode (površinske i podzemne) povećalo se s oko 3,5 bilijuna m3 2000. godine na 4 bilijuna m3 u 2020.

Uz eksploataciju prirodnih materijala, raste pritisak i na obradiva zemljišta.

Dva scenarija 

UN-ova analiza predlaže mjere za smanjenje ukupne potražnje za sirovinama.

Na primjer, smanjenje prekomjerne potrošnje hrane, naročito one životinjskog podrijetla, i bacanja hrane donijelo bi višestruke koristi za okoliš. Uz promjene u agrikulturnom lancu, potrebno je provesti mjere  dekarbonizacije energetskog sustava kako bi se smanjile klimatske promjene i zagađenje zraka, koje je već u nekim dijelovima svijeta veliki problem (stanovnici nekih dijelova južne i sjeveroistočne Azije u prosjeku gube oko mjesec dana života zbog onečišćenja iz industrijskih postrojenja). U gradovima je potrebno provesti  mjere koje promoviraju korištenje javnog prijevoza te smanjenje oblika prijevoza s visokim emisijama CO2.

Znanost je, ističe se u izvješću, vrlo jasna; više nije pitanje je li potrebno održivije gospodariti resursima, već kako to što prije postići. Ovisno o tempu akcije koju je potrebno poduzeti, dva su moguća scenarija koja predviđa najnovije UN-ovo izvješće o resursima.

Onaj koji slijedi povijesne trendove predviđa da će se pritisci na resurse povećavati, što će pridonijeti povećanju štete i rizika. Njihovo korištenje raste do 2050. godine nakon čega se stabilizira. U tom slučaju dolazi do povećanja emisija stakleničkih plinova za više od 20 posto te dodatnog gubitka bioraznolikosti.

Kako bi se to izbjeglo, potreban je integriran pristup koji kombinira mjere iz područja energetike, transporta, graditeljstva i poljoprivrede čija bi primjena dovela do do scenarija održive tranzicije.

Takva budućnost donosi snažniji gospodarski rast, smanjenje pritiska na resurse i okoliš te smanjenje globalne nejednakosti u usporedbi s prvim scenarijem. U tom slučaju, emisije stakleničkih plinova “padaju” za oko 80 posto do 2060. godine u usporedbi s razinama iz 2020. godine.

U scenariju koji predviđa smanjenje nejednakosti, upotreba resursa po glavi stanovnika u zemljama s nižim prihodima raste na oko 7 tona po glavi stanovnika, u skladu s procjenama koliko je potrebno za pristojan životni standard.