Puno je bolje ulagati novac u obnovljive izvore energije, nego u CCS

Portal specijaliziran za praćenje zelenih tehnologija, CleanTech.com, izračunao je koliko bi novac utrošen u CO2 inženjering bilo bolje potrošiti na smanjenje emisija ugljičnog dioksida kroz ulaganja u obnovljive izvore energije.

Došli su do zaključka da je ulaganje u vjetar 50% isplativije od ulaganja u hvatanje CO2, a brojka ide čak i iznad 100 posto ako se novim kapacitetima za proizvodnju energije iz vjetra zamijenjuju termoelektrane na ugljen.

Kako nema dostupnih podataka za sva ulaganja, uspjeli su prikupiti samo kapitalne troškove. Čak i bez operativnih troškova, koji su značajni, nisu u pitanju trivijalni iznosi; približno se radi o 7,5 milijardi dolara.

Iako su koristili i druge izvore, primarno su se vodili podacima baze Globalnog instituta CCS o ‘velikim’ postrojenjima za hvatanje ugljika.

Globalni institut CCS (što je akronim od “carbon capture and storage” odnosno hvatanje i pohrana ugljika) organizacija je u čijem članstvu ne manjka naftnih kompanija. Osim što ne iznose ni sve troškove, pa čak ni one kapitalne, ta baza uglavnom ne prati stvarnu sekvestraciju, već samo godišnji potencijal postrojenja.

Takvih “velikih” postrojenja ima samo 19, od čega samo tri prelaze kapacitet hvatanja milijun tona CO2 godišnje. Kako se problem emisija CO2 broji u gigatonama, portal navodi da je te objekte zapravo pogrešno nazvati velikima.

Računali s najboljim scenarijem za CCS

Od tih 19 ‘velikih’ postrojenja, samo četiri ne pumpaju CO2 u naftne bušotine radi poboljšanog dobivanja nafte (EOR). Kako “svaka tona CO2 upumpana u zemlju vraća 0,9 tona CO2 kada se dobivena nafta spali”, upotreba CO2 za pridobivanje nafte je u najboljem slučaju tek 10% sekvestracije, odnosno pohrane.

Ovakav izračun, nastavlja CleanTech, čak ne uzima u obzir curenje u procesu ili trošak ugljika za premještanje milijuna tona CO2.

Većina tog novca potrošena je u proteklom desetljeću. U deset godina je otprilike 22 milijuna tona CO2 izdvojeno u postrojenjima koja su počela s radom.

CleanTech je računao da je svako CCS postrojenje postizalo maksimalne godišnje rezultate, iako je malo njih to doista i postiglo. Primjer je postrojenje Boundary Dam u Kanadi koje je, kako navode, godinu dana radilo na 40% kapaciteta.

Računali da se za dva milijuna dolara dobije jedan megavat vjetroelektrana te koliko bi se manje CO2 emitiralo da se tih 7,5 milijardi dolara uložilo u energiju vjetra. Rezultat je da bi se izbjeglo oko 50% više CO2, odnosno oko 33 milijuna tona CO2 ne bi bilo emitirano iz izvora fosilnih goriva. To je oko 50 posto bolji rezultat.

Kada bi te vjetroelektrane zamijenile isključivo termoelektrane na ugljen, rezultat bi bio još bolji – oko 50 milijuna tona, naprema 22 milijuna koji su povučeni iz atmosfere putem CCS-a.

Vjetar i Sunce već “uklanjaju” 35 puta više CO2

Pritom su izračunali i da CCS naftne kompanije u najboljem slučaju košta oko 0,03 % ukupnog godišnjeg budžeta. Štoviše, došli su do zaključka da globalni kapaciteti energije iz vjetra i Sunca istiskuju otprilike 35 puta više ugljičnog dioksida svake godine, nego cijela globalna povijest CCS-a, odnosno tehnologije hvatanja i pohrane CO2.

U zaključku, naime, navode kako trenutno postoji oko 600 GW kapaciteta za proizvodnju energije vjetra na globalnoj razini.

“Ona istiskuje oko 1800 milijuna tona CO2 godišnje, oko 22 puta više od globalnih kapaciteta CCS u najboljem scenariju. Postoji još 400 GW solarnih kapaciteta samo računajući veće elektrane (bez malih elektrana na krovovima, op.a.), koji istiskuju otprilike 1.200 milijuna tona CO2 godišnje. Vjetar i sunce istiskuju između sebe otprilike 35 puta više CO2 svake godine nego sva globalna CCS postrojenja u svojoj cjelokupnoj povijesti”, navodi CleanTech.