Nuklearna energija – argumenti za i protiv

Glavni uzročnik klimatske krize je spaljivanje fosilnih goriva. Svijetu su hitno potrebni alternativni izvori energije, posebno obnovljivi izvori poput vjetra i Sunčevih zraka.

Međutim, na trenutnom stupnju tehnološkog razvija civilizacije obnovljivi izvori energije još uvijek nisu dovoljni da bi u potpunosti zadovoljavali sve naše potrebe za električnom energijom. Pritom će te potrebe u budućnosti rasti; da bi se smanjilo korištenje fosilnih energenata, potrebni su nam sustavi grijanja pogonjeni električnom energijom. Na povećanu potrošnju struje utjecat će i rast temperature, zbog čega raste i potreba za hlađenjem kućanstava u ljetnim mjesecima.

Rješenje ovog problema mnogi vide u nuklearnoj energiji. Nuklearne elektrane mogu proizvesti velike količine električne energije na relativno čist način – bez emisija stakleničkih plinova, ali uz generiranje radioaktivnog otpada.

Tema iskoristivosti nuklearne energije u zelenoj tranziciji izrazito je kontroverzna te je redovito predmet prijepora i javnih rasprava. S jedne strane su protivnici nuklearne energije, koji je smatraju nedovoljno sigurnom za korištenje, a s druge strane su oni koji vjeruju da bez nuklearki teško možemo ograničiti rast temperature na Zemlji.

U ovom članku stoga ćemo ukratko predstaviti ključne argumente za i protiv korištenja nuklearne energije.

Sigurnost

Prvi argument koji će protivnici nuklearne energije potegnuti je njena sigurnost. Nesreće u nuklearnim elektranama mogu imati prilično katastrofalne posljedice, o čemu svjedoče primjeri iz japanske Fukushime, sovjetskog Černobila i američkog Otoka tri milje.

Pobornici nuklearne energije će, pak, istaknuti kako su nesreće u nuklearnim elektranama prilično rijetke, kako je broj zabilježenih žrtava malen te kako su energane koje koriste fosilna goriva zapravo puno opasnije po zdravlje, s obzirom na to da zagađuju zrak i zagrijavaju planet.

Dostupni podaci pokazuju da je to doista točno. Prema podacima koje objedinjuje stranica Our World in Data, korištenje fosilnih energenata odgovorno je za višestruko veći broj smrtnih slučajeva od onih koje su izazvale nuklearne elektrane.

Naravno, u obzir treba uzeti i činjenicu da je nuklearnih elektrana u svijetu višestruko manje nego (termo)elektrana pogonjenih fosilnim energentima. Kada bi broj nuklearnih elektrana bio veći, vjerojatno bi se povećao i broj nesretnih slučajeva.

Još jedan sigurnosni rizik koji se često spominje u debati oko nuklearne energije je opasnost da ova osjetljiva tehnologija padne u pogrešne ruke. Strahuje se da bi dodatni razvoj nuklearne energije mogao rezultirati lakšom dostupnošću nuklearnog oružja, što bi potencijalno olakšalo terorističkim organizacijama da ga se dokopaju.

Dodatni aspekt sigurnosti je nuklearni otpad. S jedne strane, skladištenje nuklearnog otpada na siguran način nije naročito zahtjevan posao. S druge strane, nuklearni otpad ostaje radioaktivan jako dugo; do potpunog raspada često su potrebne tisuće godina, a nitko ne može garantirati sigurno skladištenje opasnog otpada na tako dugi rok.

Cijena

Postoji, međutim, vrlo dobar razlog zašto nuklearnih elektrana u svijetu nema naročito puno. Njihova gradnja je izrazito skupa i dugotrajna; u izgradnju nuklearne elektrane potrebno je uložiti 15-ak godina rada i isto toliko milijardi eura. Cijene, naravno, variraju ovisno o vrsti i kapacitetu elektrane koja se gradi, ali konačna cijena gotovo uvijek ispadne veća od inicijalne procjene.

Pritom je važno imati na umu da je tranzicija prema održivoj proizvodnji energije zapravo igra nulte sume. Količina raspoloživih materijalnih resursa je ograničena zbog čega je nužno mudro odlučivati o prioritetima. Društvo koje se odluči na gradnju nuklearne elektrane neće moći istovremeno uložiti ta sredstava u neke druge oblike energije; npr. u gradnju (pučinskih) vjetroelektrana, iskorištavanje geotermalnih izvora ili postavljanje solarnih panela.

Naravno, tehnologija se uvijek može razvijati. Moguće je zamisliti budućnost u kojem će nuklearne elektrane biti jednostavnije i jeftinije za izgradnju. Diljem svijeta se radi na različitim projektima unapređenja nuklearne tehnologije, ali teško je unaprijed predviđati ishod tih procesa [1, 2, 3, 4].

Dostupnost resursa

Važno pitanje i dostupnost goriva koje je potrebno da bi se napajale nuklearne elektrane. Uran, metal koji se najčešće koristi kao nuklearno gorivo, na Zemlji je dostupan u relativno velikim količinama. Problem je što je neravnomjerno raspoređen.

Većina svjetskih zaliha nalazi se u tek nekoliko država, a uvjerljivo najveće zalihe ima Australija. U znatnim količinama uran je pronađen i u Kazahstanu, Kanadi, Namibiji, Južnoj Africi, Nigeru, Brazilu i Kini.

Jedina europska država koja posjeduje značajne količine urana je Rusija, s kojom ostatak europskog kontinenta trenutno nije u naročito dobrim odnosima i koja se po pitanju opskrbe zemnim plinom već pokazala kao nepouzdan dobavljač. Za pretpostaviti je stoga da u skoroj budućnosti nitko neće htjeti biti pretjerano ovisan o energentima koji dolaze iz Rusije.

Važno je pritom u obzir uzeti i rizike povezane s rudarenjem i transportom urana. U pitanju je prilično prljav industrijski proces koji zagađuje okoliš, onečišćuje zrak i može imati opasne posljedice po zdravlje ljudi i drugih živih bića.

Utjecaj klimatskih promjena

Na koncu, kad se govori o korisnosti nuklearnih elektrana, nužno se osvrnuti i na rizike koji dolaze s klimatskim promjenama.

Naime, da bi nuklearna elektrana mogla neometano raditi, reaktori se moraju stalno hladiti. Za to se vrlo često koriste tokovi rijeka, što naravno ima i okolišne učinke.

Međutim, jedan od učinaka klimatskih promjena su i česte suše, smanjeni vodostaji te povećana temperatura vode u rijekama diljem svijeta. Upravo zbog takvih problema su nuklearne elektrane u Francuskoj tijekom 2022. i 2023. često bile van pogona [1, 2, 3, 4].

Slične probleme ima i najveća nuklearna elektrana u SAD-u, čiji reaktori se hlade vodom iz rijeke Colorado; kako vodostaj rijeke opada, tako ovaj način hlađena postaje sve neisplativiji i nesigurniji [1, 2, 3].

Zaključak

Je li nam, dakle, nuklearna energija nužna da bi uspješno proveli zelenu energetsku tranziciju ili se radi o opasnom eksperimentu u koji se bolje ne upuštati?

Na ovo pitanje nema jednostavnog ni jednoznačnog odgovora. Stručnjaci imaju podijeljena, vrlo često i međusobno oprečna mišljenja.

Na koncu će svaka država (a investicije u nuklearnu energiju redovito su državne odnosno javne jer si privatni subjekti uglavnom ne mogu priuštiti cijenu izgradnje nuklearne elektrane) za sebe morati procijeniti koji su joj izvori energije dostupni i kako može složiti najučinkovitiji energetski miks.