Što se događa s polarnim ledom i kako to utječe na svijet

Otapanje polarnih kapa, ledenih pokrova Arktika i Antarktike, s godinama je postalo najočitiji simbol štetnog učinka klimatskih promjena.

Znanstvenici pomno promatraju površinu i debljinu polarnog leda, s dobrim razlozima. Gubitak površine, volumena i mase polarnih pokrova ima opasne posljedice po čitav svijet.

Posljedice otapanja

Za početak, površina arktičkog i antarktičkog leda izravno utječe na brzinu zagrijavanja našeg planeta. Polarna bjelina, naime, reflektira energiju Sunčevih zraka natrag u svemir. Što je površina polarnih pokrova manja, to se više toplinske energije zadržava u Zemljinoj atmosferi.

Rezultat su povećana temperatura zraka i mora (što dodatno pospješuje otapanje polarnih kapa) te učestalije ekstremne vremenske pojave, poput toplinskih valova ljeti ili snježnih oluja zimi. Zbog toga otapanje polarnog leda neizravno utječe i na poljoprivrednu proizvodnju, odnosno cijenu i dostupnost hrane.

Zatim je tu i najčešće spominjana posljedica otapanja polarnog ledenog pokrova – postupni porast razine mora. Podizanje razine mora dovodi do češćih poplava u priobalnim područjima, a može utjecati i na dostupnost pitke vode, zbog prodora slane morske vode u vodospreme iz kojih se napajaju vodovodne mreže. Kada bi se polarni ledeni pokrovi u potpunosti otopili, razina mora porasla bi za 60 do 70 metara. Svi svjetski obalni gradovi bili bi potopljeni.

Najopasniji učinak otapanja polarnog pokrova je vjerojatno posljedično topljenje permafrosta, sloja stalno zaleđenog tla koji se proteže ispod jedne petine Zemljinog kopna.

Unutar permafrosta su, naime, pohranjene velike količine metana, izuzetno potentnog stakleničkog plina koji se u energetskim sustavima koristi za grijanje kućanstava i proizvodnju struje (a u kom slučaju se titulira terminima kao što su zemni plin, fosilni plin, prirodni plin ili LNG). Otapanje permafrosta oslobađa metan u atmosferu, što ubrzava globalno zagrijavanje, što otapa još permafrosta i opet doprinosi količini metana u atmosferi.

Srećom, metan se u atmosferi zadržava relativno kratko, oko 12 godina. Usporedbe radi, CO2 se u atmosferi zadržava stotinama godina. Međutim, metan zadržava u atmosferi znatno više topline nego CO2; jedna tona metana u tom smislu je ekvivalentna 28 do 36 tona CO2.

Na koncu, otapanje polarnih kapa ima štetan utjecaj i na morsku floru i faunu, kao i ostalu životinjsku populaciju koja obitava na polarnim područjima.

“Novi režim” antarktičkog leda?

Zbog svega nabrojanog treba ozbiljno shvatiti upozorenje direktora američkog Nacionalnog podatkovnog centra za snijeg i led. Dr. Mark Serreze, inače geograf koji već desetljećima izučava otapanje polarnog leda, za Carbon Brief je kazao da se led na Antarktici “ponaša čudno” te da je moguće kako je ledeni pokrov južnog pola ušao u “novi režim”.

Do sada su, naime, učinci globalnog zagrijavanja bili očiti na Arktiku, ledenom pokrovu sjevernog pola. Istovremeno na Antarktici, tj. ledenom pokrovu južnog pola, nije bilo uočeno znatnije otapanje. To se nažalost u zadnje vrijeme mijenja.

Antarktički led je u rujnu 2023. bio na najmanjim razinama otkad postoje mjerenja te se otprilike na istim razinama zadržao i narednih mjeseci. Druga najniža razina zabilježena je dvaput: prvi put 2022, a drugi put u veljači ove godine. To će ujedno biti i treća uzastopna godina u kojoj je minimalna površina arktičkog leda bila manja od 2 milijuna kvadratnih kilometara.

Zbog svega toga znanstvenici upozoravaju kako je moguće da je antarktički led ušao u novo razdoblje, tj. da će učinci globalnog zagrijavanja u godinama koje dolaze postajati sve očitiji i na polarnom pokrovu južnog pola, prvenstveno zbog porasta temperature mora.

Istovremeno se na sjevernom polu nastavlja evidentan trend smanjenja količine arktičkog leda. Na ovogodišnjem zimskom vrhuncu, površina arktičkog leda bila je za 640 tisuća kvadratnih kilometara manja od prosjeka zabilježenog između 1981. i 2010. godine.

Površina i volumen polarnih ledenih pokrova, naime, prolaze i kroz uobičajene godišnje varijacije. U hladnijem dijelu godine leda ima više, u toplijem ga ima manje, a zbog čega je, da bi se uočio dugoročni trend, potrebno pratiti kretanje zimskih vrhunaca, kao i ljetnih minimuma.

Što učiniti?

Jedini način da se uspori i u konačnici zaustavi otapanje polarnih ledenih pokrivača je da se zaustavi podizanje prosječne Zemljine temperature. To znači da je nužno reformirati one sektore koji najviše doprinose emisijama stakleničkih plinova.

Prvenstveno je potrebno što prije izbaciti fosilna goriva iz energetskih sustava, industrijskih procesa i prometa te se prebaciti na izvore energije koji ne ispuštaju CO2 i metan u atmosferu.

Promjene će biti nužne i u sektoru poljoprivrede, posebno stočarstva. Stručnjaci se slažu da moramo uzgajati manju količinu stoke (prvenstveno krava) i smanjiti količinu zemljišta koje se koristi za ispašu te se umjesto toga baciti na pošumljavanje.

Ništa od svega toga ne može se napraviti preko noći, ali sve je još uvijek moguće izvesti dovoljno brzo da se trend globalnog zagrijavanja zaustavi. Tehnologija potrebna za zelenu tranziciju u velikoj mjeri je dostupna, ali politička volja zasad upadljivo izostaje.