Kako utrka za prirodnim resursima dovodi do oskudice
Zajednice koje misle da ne postoji rizik od krađe posvećene su čuvanju prirodnih resursa. Ali ako rizik od krađe postoji, dolazi do prekomjerne eksploatacije i ugrožavanja ekosustava.
Ukoliko zajednice koje žive na određenom području misle da im autsajderi kradu prirodne resurse koje percipiraju kao svoje, utoliko će se bolje organizirati i povećati prinose od istih tih resursa u svojoj zajednici.
Osjećaj domorodačkog stanovništva da su prirodni resursi na njihovom životnom prostoru ugroženi tako dovodi do prekomjerne eksploatacije. Drugim riječima, ako ljudi koji obitavaju na nekom teritoriju smatraju da stranci žele oteti “njihove” resurse, potrudit će se da ih što prije sami iscrpe, kako ne bi bili žrtve “krađe”. Takva utrka za resursima dovodi do iscrpljivanja ekosustava i narušavanja uvjeta za život.
Zaključak je to studije istraživača s Imperial College London i Instituta za evolucijsku antropologiju Max Plank koji su se bavili pitanjem “granica” (pri čemu se ne misli samo na fizičke granice, već i društvene odnose i norme koji podrazumijevaju “raspodjelu” određenog teritorija, op.ur.) oko zajedničkih resursa te kako one utječu na upravljanje tim istim resursima. Studija je objavljena početkom travnja u časopisu Conversation Biology.
Utrka za resursima dovodi do oskudice
Međunarodni istraživački tim proučavao je šume mangrova na otoku Pemba u Tanzaniji te lokalno stanovništvo koje se uglavnom oslanja na mangrove kako bi zadovoljilo svoje dnevne potrebe.
Naime, zajedničkim resursima, kao što su šume, ribarstvo i podzemne vode, potrebno je učinkovito upravljati kako bi se smanjila prekomjerna sječa.
Ovo istraživanje pokazuje da uspostavljene “granice” među zajednicama ne drže samo “druge” podalje, već također među članovima zajednice promiču dobre prakse očuvanja resursa. Bez učinkovitih “granica”, zajednice mogu smatrati da su ranjive na krađe, što će onda utjecati na ponašanje članova te zajednice.
Rezultati sugeriraju da, ako lokalno stanovništvo vjeruje da krađa uzrokuje krčenje šuma, vjerojatnije je da će htjeti povećati vlastitu žetvu. Suprotno teoriji da će se ljudi ponašati sebično dok ne iscrpe sve resurse (tzv. tragedije zajedničkih dobara), studija pokazuje da će zajednice same uspostaviti pravila kada je riječ o crpljenju resursa, dok god se ne osjećaju ugroženima.
Dakle, kada lokalne zajednice misle da ne postoji rizik od “krađe” resursa, ponašat će se odgovorno prema prirodi i okolišu. Međutim, ako vjeruju da će netko drugi eksploatirati “njihova” prirodna bogatstva, ponašanje se mijenja na način da dovodi do degradacije ekosustava.
Zaključci ovog rada temelje se na prethodnom radu, objavljenom u veljači u časopisu Nature Sustainability. Rad donosi računalnu simulaciju koja ispituje kako oskudica resursa i natjecanje između zajednica mogu potaknuti akcije očuvanja na nekim mjestima. Rezultati simulacija sugeriraju da su, tamo gdje zajednice nemaju kontrolu nad sigurnošću svojih resursa, norme i pravila oko održive žetve ugroženi.
Druga studija, ona objavljena unazad mjesec dana, išla je testirati tu tezu pa je tako istraživački tim ispitao 423 osobe u 43 zajednice koje žive uz mangrove.
Psihologija zaštite ekosustava
“Često u slučaju prirodnih resursa želimo držati ljude podalje zbog izravne štete koju bi mogli prouzročiti ekosustavu. Naše istraživanje pokazuje da sigurne granice zapravo mogu imati mnogo veće učinke od pukog zaustavljanja žetve koju iniciraju stranci, one zapravo mogu oblikovati kulturu održivog upravljanja resursima”, rekao je voditelj istraživanja Matt Clark iz Centra za politiku zaštite okoliša na Imperial Collegeu u Londonu (Phys.org).
“Ono što naša studija pokazuje jest da svijest o šteti nanesenoj ključnim prirodnim resursima nije dovoljna da potakne djelovanje, osobito kada mislimo da ‘drugi’ uzrokuju štetu. Ovi uvidi nam pomažu razumjeti pokretače ekoloških i kulturnih promjena – i kako možemo osmisliti uspješne akcije očuvanja na temelju njih”, kaže Clark.