Tko je kome dužan?

Je li klimatska kriza konačno dovoljno uvjerljiv razlog da se najsiromašnijim zemljama otpišu dugovi?

Od 54 države svijeta pred bankrotom njih 28 spada među najranjivije na promjenu klime. Istovremeno, bogate države (tj. njihovi kreditori) imaju najviše tzv. klimatskog duga, mahom prema tim istim državama nesposobnim da se izvuku iz financijskih dugova. Klimatski dug je akumuliran bogaćenjem na račun zajedničke nam atmosfere i procjenjuje se na čudesnih 59 bilijuna dolara za period od 1959. do 2018. te na dodatnih 80 bilijuna do 2035. godine.

Drugim riječima, bogate zemlje emisijama mogu zahvaliti za svoje mjesto u razvijenom svijetu, dok su za siromašne, mahom na globalnom jugu, rezervirani suša, poplave, propadanje usjeva i druge pošasti biblijskih razmjera, od kojih će se obraniti puno teže od imućnih zemalja kreditora.

Svjetska banka, naime, procjenjuje da Kina treba podići financiranje upravljanja klimom za dva posto do 2030. godine, dok Kamerunu treba 9 posto BDP-a, a Burkina Faso, Čad, Mali, Mauritanija i Niger, najsiromašnije zemlje svijeta, u prosjeku na to trebaju trošiti 8 posto BDP-a.

I zaista, međunarodne financijske institucije zdvajaju i objavljuju radove o financiranju energetske tranzicije i obrane od klimatskih katastrofa za “zemlje u razvoju”, dok zaduživanje ondje poskupljuje do kamata nezamislivih “razvijenim zemljama”, osim ako ne govorimo o hitnim pozajmicama oko pokeraških stolova.

Na to neprestano upozorava šef UN-ovog programa za razvoj Achim Steiner, objašnjavajući da je bilo kakav pomak prema otpornosti na klimu nemoguć dok se dugovi ne riješe, a financijske institucije samo otežavaju. “Nejednakost je ugrađena u globalni financijski sistem”, poručio je u svom obraćanju Međunarodnom monetarnom fondu, kritizirajući krizno oslobađanje međunarodnih rezervi ekvivalentnih gotovo bilijunu dolara zbog pandemije.

“Razvijene zemlje dobile su 26 puta više od najmanje razvijenih, i to 13 puta više od svih zemalja Afrike zajedno. Financiranje u hitnim slučajevima treba automatski ići u zemlje gdje je ono najpotrebnije. Prema sadašnjem sustavu, to povećava nejednakosti”, naveo je Steiner.

Također, ističe kako je u 2022. godini 25 zemalja izdvajalo više od petine ukupnog budžeta samo za servisiranje javnog duga, što se nije dogodilo od 2000. godine, u počecima HIPC inicijative. Ta duboko nesavršena inicijativa za pomoć prezaduženim najsiromašnijim zemljama dolazila je uz uvjete kao što su privatizacija javnih kompanija, rezanje plaća i vladinih poticaja, kao i deregulacija tržišta rada, iako je ukupno koštala tek 35 milijardi dolara.

Nevolja je zadnjih godina brojne siromašne zemlje natjerala da traže novac od privatnih financijaša. To ih dodatno zaključava u nemoćnoj poziciji, jer su privatne banke još manje nagodne za pregovore.  Siromašne zemlje zato su često u situaciji da više daju za otplatu dugova, nego za zdravstvo ili školstvo; u takvim uvjetima živi 3,3 milijarde ljudi. Stoga ne čudi da im se pronalazak novca za ulaganje u klimatsku otpornost čini kao znanstvena fantastika.

Veća kataklizma – veće kamate

Međunarodnim financijskim institucijama, ponavljamo, nije nova informacija da se najsiromašnije nacije svijeta paralelno dave u sve većem dugu i nabujalim rijekama, kao ni da nemaju fiskalnog prostora za zelenu tranziciju. U moru članaka na ovu temu na stranicama MMF-a izražava se zabrinutost što neke od najsiromašnijih zemalja šire poreznu bazu, ukidaju olakšice i unapređuju naplatu, a i dalje ne postižu ništa.

Ne postižu ništa, baš kao što ni brojne zadužene zemlje prije njih nisu postigle ništa mjerama štednje, koncepta koji je prokazan kao neupotrebljiv i kontraproduktivan s gledišta javnih financija. Brojne publikacije na stranicama MMF-a primijetit će da su prezaduženost i ranjivost na divljanje klime u korelaciji.

“Zemlje koje su osjetljivije na klimatske promjene suočavaju se s većim rizicima fiskalne krize (Slika 1); Doista, velika većina zemalja s klimatskim rizicima iznad medijana također je izložena visokom riziku od fiskalne krize (Slika 2)”, piše ekonomist specijaliziran za pitanje dugova Marcos Chamon sa suradnicima u jednom takvom radu koji je objavio MMF. Ova korelacija, dodaju, ne odražava uvijek uzročnost; ali jedna kriza u pravilu raspaljuje drugu.

“S jedne strane, klimatske promjene mogu pogoršati ranjivost duga negativno utječući na proizvodne kapacitete zemalja i njihovu poreznu osnovicu, stvarajući fiskalne troškove (uključujući obnovu nakon prirodnih katastrofa) i čineći vanjsko zaduživanje skupljim. S druge strane, problemi duga smanjuju fiskalni prostor za ulaganja u ublažavanje klimatskih promjena i prilagodbu te stoga pogoršavaju klimatske promjene i/ili negativne implikacije klimatskih promjena”, navodi se u radu koji supotpisuje Chamon.

Zaduženost i klimatsku ranjivost zato neki ekonomisti nazivaju “katastrofama koje se preklapaju“. Međutim, desetljećima nakon spoznavanja koncepta klimatskoga duga, siromašni su i dalje dužni kreditorima iz bogatih zemalja relativno male, ali za njih preskupe iznose, dok bogate zemlje i dalje ne plaćaju skoro pa ništa.

Čak ni minijaturnih 100 milijardi dolara godišnje koje su razvijene zemlje isplaćivati siromašnijima upravo u svrhu prilagodbe na klimatske promjene, a što je tek kapljica u moru klimatskog duga od 140 bilijuna dolara do 2035. Uostalom, većina te “pomoći” – koja zapravo ni ne doseže obećanih 100 milijardi dolara – zamišljena je u obliku novih zajmova i nepoštenog računovodstva, što samo doprinosi spirali dužničkog ropstva.

Zemlja dužna tri godišnja BDP-a

Pored toga što je ukupan globalni financijski dug pozamašan, on raste puno brže od BDP-a i ne odaje naznake da će ikada stvarno biti otplaćen. Slično je i s javnim dugom, koji se učetverostručio od 2002. do 2022., dok je BDP utrostručen.

Dugovi su u pandemiji kovida-19 eksplodirali, do razine da je u 2023. godini ukupni globalni dug iznosio 313 bilijuna dolara, što su tri godišnja BDP-a čitavog svijeta. Svaka od 195 zaduženih zemalja ima svoju priču i svoje pozajmice, privatne ili javne, bilateralne i međunarodne.

No, u oči upada bilijunski klub dužnika, čija je suma pozajmica prekardašila iznose s 12 nula. Klub čini 15 zemalja razvijenog svijeta te Kina i Brazil, mnogoljudne zemlje u razvoju. Čak 90 bilijuna dolara svjetskog duga ili 28 posto od onih 313 bilijuna otpada samo na tih 15 zemalja. Tu su SAD (s čak 35 bilijuna), Ujedinjeno Kraljevstvo, Japan, Francuska, Nizozemska, Švicarska, Njemačka… sve do populacijom minijaturne Švedske.

Većina tih država servisira dugove neprestanim novim zaduženjima i restrukturiranjem postojećih dugova, što opet vodi novom rastu ukupnog globalnog duga. Bilijunski klub, podsjetimo, uglavnom posuđuje jeftino, jer se redom radi o uspješnim ekonomijama, s visokim kreditnim rejtinzima.

S druge strane, 50-ak najsiromašnijih država svijeta, mahom na udaru klimatskih kataklizmi, krajem 2020. godine bilo je dužno ukupno niti četvrtinu bilijuna dolara. To je manje od jedan posto ukupnog globalnog zaduženja [Annex Table 1.1]. Drugim riječima, radi se svoti koju bi klimatski prezaduženi bilijunski klub jedva primijetio da se prelije na njihov račun.

Kada dužničku krizu stavimo u kontekst dramatične razlike u primanjima između prvih 15 i zadnjih 50 zemalja, priča postaje još tragičnija. Prihodi stanovnika Južnog Sudana, najsiromašnije zemlje svijeta, u 2024. godini su iznosili 455 dolara godišnje. To znači da od godišnjih primanja jednog stanovnika bogate zemlje poput Švicarske, Sudanac živi 20 godina. Inače, Sudan je po dokazanim naftnim rezervama usporediv s Norveškom.

Nadalje, ljudi u zlatom, dijamantima i uranijem bogatoj Centralnoj Afričkoj Republici (CAR) prihoduju nešto iznad 1.100 dolara na godinu, a u DR Kongu, koji svijet opskrbljuje kobaltom, uranijem i drugim vrijednim rudama, pritom presudnim za energetsku tranziciju, tek nešto iznad 1.500 dolara godišnje.

Debt for Nature?

Siromašnim se zemljama za izlazak iz dužničkog ropstva nudi niz modela. No, oni često zahtijevaju puno vremena, formiranje pregovaračkih timova za kontakte s kadrovski usavršenim kreditorima. Nakon postizanja dogovora, provođenje takvih modela nosi sa sobom troškove uspostavljanja infrastrukture i monitoringa, dakle skupocjenu birokratizaciju.

Jedan od modela jest zamjena duga za prirodu i imao je krajnje skroman uspjeh i doseg u prošlosti. Izmišljen je krajem 1980-ih kao instrument “posušivanja” dijela duga siromašnima s uvjetom da očuvaju pojedine prirodne rezervate, bez spomena sudbine šire zajednice. Kroz desetljeća je uspio smanjiti dug nekim zemljama za par desetaka milijuna dolara, manje od tri milijarde globalno u 30-ak godina.

No, sada doživljava veliki povratak. Debt for nature (hrv. Dug za prirodu) vraća se na scenu zahvaljujući Ekvadoru, koji je uspio “zamijeniti” dio svog duga u iznosu od 1,6 milijardi za konzervaciju biološke raznolikosti vulkanskog arhipelaga Galapagos.

Međutim, koalicija organizacija za reviziju duga i rješavanje klimatske krize Latindadd iznijela je čak devet čvrstih argumenata protiv takvih aranžmana. Za početak smatraju da to što je zamjena smanjila nominalnu vrijednost duga neće značiti gotovo ništa za rješavanje dužničke krize. Upitno je hoće li biti dovoljno novca za financiranje očuvanja Galapagosa, jer dogovor ne uključuje nikakva nova sredstva za tu svrhu. S druge strane, zamjena “uključuje visoke transakcijske troškove, od kojih koristi ima mala skupina privatnih tvrtki, a uključuje i razne značajke zelenašenja”.

Prigovaraju i što su se pregovori događali bez građana, potpuno netransparentno, kao i bez dubinske analize i debate. Nadalje, “maloj i privilegiranoj skupini stranih privatnih tvrtki daje se pravo odlučivanja o tome kako upravljati netaknutim i važnim zaštićenim područjem kao što je Galapagos, potkopavajući suverena prava i obveze ekvadorske vlade, kako na središnjoj tako i na lokalnoj razini”.

Ovakva zamjena “odvlači pozornost od rješenja koja su Ekvadoru hitno potrebna s obzirom na njegovu ranjivost na klimatske rizike, fizičke i tranzicijske” te “održava neravnotežu moći u trenutnoj arhitekturi duga, gdje su zemlje zajmoprimci podređene interesima privatnih vjerovnika”, zaključuje Latindadd.

Ipak, zamjena duga za očuvanje prirode prekrojena za klimatske projekte ne čini se lošim rješenje ni UNDP-u, ni međunarodnim financijskim institucijama, niti pojedinim vladama u Africi.

Druge opcije?

Postoje i drugi instrumenti. Ekonomist Marcos Chamon spominje i uhodanu shemu restrukturiranja postojećeg duga novim kreditima s povoljnijim kamatama na dulji rok, kao i uvjetne grantove (str. 19), koji bi direktno financirali klimatske projekte, a ne bi imali utjecaja na vanjski dug. Ne može se reći da nema i hrabrih prijedloga, no pitanje je koliko oni mogu doći blizu financijskom mainstreamu.

Za Michaela Olabisija, docenta na Sveučilištu Michigan State, nema nikakvog smisla povećavati javni dug afričkim zemljama za tranziciju i njihovim vladama uvjetovati bilo kakva ulaganja, kad privatni sektor ima više nego dovoljno da financira 1,3 bilijuna dolara godišnje potrebnih za prilagodbu klimi.

“500 najvećih svjetskih korporacija zaradilo je više od 2,9 bilijuna dolara dobiti u fiskalnoj godini koja je završila u ožujku 2023., uz prihode od oko 41 bilijun dolara. Samo u SAD-u bruto privatna domaća ulaganja iznosila su oko 5 bilijuna dolara u trećem tromjesečju 2023. Kad bi se korporacije koje su ulagale ujednačile oko klimatskih mjera, samo bi privatni sektor SAD-a mogao, u načelu, financirati globalnu tranziciju obnovljive energije 15 puta“, napisao je Olabisi.

Samo otpis

Međutim, nema jednostavnijeg, niti logičnijeg poteza od – otpisa dugova. To traži inicijativa desetaka zemalja globalnog juga, Debt for Climate (hrv. Dug za klimu). Nazvana je upravo po financijskom instrumentu Debt for Nature koji smatraju ciničnim greenwashingom, a inspirirana djelom marksističkog panafrikaniste Thomasa Sankare, vođe Zemlje uspravnih ljudi, Burkine Faso.

U kratke tri godine Sankarine vladavine glad u toj zemlji je eliminirana, posađeno je milijun drveća, cijepljeni su milijuni djece. Sankara je smatrao oslobođenje žena preduvjetom uspjeha revolucije.

Iako je Sankara imao i neuspješne i diktatorske poteze, ostat će upamćen po ranije nabrojanom, kao i po inicijativi da siromašne zemlje naprosto – prestanu plaćati dugove. Godine kada je ubijen, 1987., obratio se afričkim liderima sljedećim riječima: “Dug je mudro vođeno ponovno osvajanje Afrike. To je rekonkvista koja svakog od nas pretvara u financijskog roba.”

Dakle, inicijativa Debt for Climate okuplja aktiviste iz zemalja Južne Amerike, Afrike i Azije, s ciljem da se smjesta, ne oprosti, već otpiše sav dug siromašnim zemljama. I pritom nisu jedini.

“Svako rješenje koje se ne sastoji od otkazivanja duga treba odbaciti”, kaže Eric Toussaint, predsjednik Komiteta za otpisivanje duga trećeg svijeta (CADTM) i autor nekoliko knjiga o dugu. Ako želimo raskinuti s ovim destruktivnim modelom, podcrtava, moramo raskinuti s dužničkim kordonom.

Kako su međunarodne financijske institucije poticale iskorištavanje fosilnih goriva

Oprost po njima nije prikladna riječ, upravo zbog niza neplaćenih dugova globalnog sjevera prema sirotinji globalnog juga. Podulju argumentaciju Debt for Climate otvara nabrajanjem slučajeva u kojemu su upravo kreditori poticali eksploataciju fosilnih goriva.

“Vjerovnici globalnog sjevera poput MMF-a tjeraju zadužene zemlje da crpe svoje fosilne resurse, poput plina u slučaju Argentine i Mozambika ili nafte kao što je slučaj u Ugandi; da pretvore svoju poljoprivredu u agrobiznis usmjeren na usjeve, ili da posijeku svoja stabla, kao što Tithi Bhattacharaya izvještava za slučaj Indije… Dug je alat koji tjera zemlje da usvoje ove ekstraktivističke prakse jer stvaraju stranu valutu potrebnu za servisiranje duga. To rezultira pogoršanjem klimatske krize, iscrpljivanjem tla, zatrovanim vodama i opustošenim ili nasilno raseljenim zajednicama”, navodi se u njihovom proglasu.

Dug je alat neokolonijalizma, nastavljaju, s ciljem da se globalni jug drži pod jarmom i danas, prisiljen na uručivanje resursa i zemlje. Podsjećaju da je američki državotvorac Thomas Jefferson upravo kroz dug oteo dio domorodačke zemlje. Velika većina duga nastala je kroz korupciju i protuustavno, kroz pozajmice diktatorima na vlasti. Inicijalni iznosi pozajmice u velikom dijelu su već (pre)plaćeni kroz vrtoglave kamate.

1%

Otkazivanje duga zemalja globalnog juga nije samo pravedno i opravdano u ekonomskom smislu, već i u svjetlu klimatske krize, pojašnjavaju.

“Ono bi moglo dovesti do toga da se zemljama bogatim resursima omogući da ostave bilijune dolara u rezervama fosilnog goriva u zemlji, a oslobođenjem od dužničke zamke i stiska globalnog sjevera, omogućuje im se da započnu samoodređenu, pravednu energetsku tranziciju. Otpis dugova neće sam po sebi pokriti cjelokupni trošak pravedne tranzicije, ali je preduvjet za zemlje globalnog juga, da imaju ikakvu šansu za rješavanje klimatske krize”, pišu u proglasu.

Svjesni velikih nejednakosti i u razvijenim zemljama, poručuju da troškove klimatske prilagodbe globalnog juga ne bi trebali snositi ni radnici bogatih zemalja, već 1% najbogatijih ljudi na svijetu, odgovornih za proizvodnju dvostruko više emisija od najsiromašnijih 50%. Radi se o ljudima koji su profitirali kroz povijest na kolonijalnom iskorištavanju ljudi i teritorija na globalnom jugu, a njihov će ugljični otisak do 2030. biti 35 puta veći od razine kompatibilne s ciljem od 1,5°C iz Pariškog sporazuma. Ovo rješenje inicijative srodno je idejom koju zagovaraju i pojedini dobitnici Nobelove nagrade za ekonomiju.

“To je razlog zašto u našim akcijama i prosvjedima ciljamo na ljude na vlasti i institucije koje oni predstavljaju, kako na multilateralnom (MMF, Svjetska banka, Pariški klub), tako i na privatnom spektru (BlackRock, Vanguard, Vulture Funds) globalne dužničke infrastrukture”, piše Debt for Climate.

Podsjećaju i na podatak da je za 75 posto globalnih emisija zaslužno samo 100 kompanija.

Debt for Climate zahtijeva bezuvjetno otkazivanje duga kao ishodišnu točku otplate klimatskog duga, što mora biti popraćeno i isplatama za reparacije, gubitke i doprinose za klimatsku prilagodbu, “ne u formi zajma, već beskamatnih grantova”.  Planiraju organizirati štrajkove, demonstracije, izravne i obrazovne akcije 2025. kada se COP30 održava u Brazilu, gdje Amazona stoji kao simbol otimačine prirodnih resursa od lokalnih zajednica.

Je li otpis moguć?

Svoja nastojanja nikako ne smatraju neostvarivim, i to zbog – slučaja Njemačke.

“U veljači 1953. Njemačka je primila otpis duga za više od 60% inozemnog duga koji je nakupila od prije, tijekom i nakon Drugog svjetskog rata, te uvjete otplate tako povoljne da o njima zemlje globalnog juga mogu samo sanjati, kao što je dopuštenje da preostali dug plate u vlastitoj valuti”, napominju.

Mnoge od zemalja koje su potpisale ili kasnije pristupile Londonskom sporazumu iz 1953. danas su visoko zadužene (Argentina, Šri Lanka, Grčka, Pakistan). Ipak, Njemačka je ta koja danas bojkotira bilo kakav progresivni korak prema rješavanju dužničke i klimatske krize.

“Ono što je bilo moguće 1953. za zemlju odgovornu za Drugi svjetski rat, danas je više nego moguće da bi se omogućila pravedna tranzicija za zemlje globalnog juga, i to bi koristilo cijelom planetu jer bi pomoglo klimatskoj akciji neviđenih razmjera!”

Na apsolutno istom tragu je i organizacija proizašla iz velikih demonstracija u Britaniji krajem prošlog stoljeća, Debt Justice. Podsjećaju da UN procjenjuje da se jednom tjedno dogodi ekstremna vremenska nepogoda pogoršana zbog toplije klime, kao i da utjecaji klimatske krize koštaju ranjive zemlje do 300 milijardi dolara godišnje. Samo u 2020. godini zemlje u razvoju potrošile su 372 milijarde dolara na servisiranje dugova.

Da ove ideje ne njeguju samo marksisti, ekološki aktivisti i ekonomski ekstremi, dokazuje i crkvena organizacija Christian Aid. Još davne 1999. godine u poduljoj publikaciji “Tko je kome dužan?” tražili su da se smjesta oprosti dug siromašnima u kontekstu promjene klime, nabrajajući katastrofu za katastrofom:

“Budući da nitko od nas ne posjeduje naš klimatski sustav, a ipak je potreban svima, pošteno je da svi imamo jednak udio u uslugama koje on pruža i njegovoj zaštiti. Ipak, najjednostavnije brojke o korištenju fosilnih goriva pokazuju da je istina suprotna i da bogate zemlje danas duguju golem ekološki dug siromašnim zemljama.”