Kako nam divlje životinje pomažu u borbi protiv klimatske krize

Ovo je pozitivna klimatska priča o – govedu. Te goleme, blage životinje već godinama su izvor viceva klimatskih skeptika, koji naprosto ne vjeruju da je eksploatacija krava doprinijela dovoljno dramatičnoj promjeni u ekosustavu da je osjetimo na svojoj koži.

Suprotno naravoučenju viceva na račun goveda, nije toliko sporno što preživanjem ispuštaju jednako metana kao čitav plinski biznis, već način na koji se krave uzgajaju. Usjevi potrebni da se nahrani milijardu i pol goveda svijeta, s prosječnom kilažom od četristotinjak kilograma, zauzimaju velike intenzivno obrađivane površine, uzorane i zasijane monokulturama.

Da goveda u divljini mogu imati pozitivne efekte na okoliš, pokazuju europski bizoni. Posljednji divlji bizon u Europi uginuo je u Poljskoj 1919., a u ruskom Kavkazu zadnji je uginuo 1927. Vrsta je preživjela samo zahvaljujući 54 životinje koje su držane u različitim zoološkim vrtovima. Godine 1954. prvi bizoni pušteni su natrag u divljinu, u šumu Białowieża u Poljskoj, nakon čega je uslijedilo ponovno uvođenje u nekoliko drugih zemalja.

U Rumunjskoj su istrebljeni prije čak 200 godina. Kada je kroz projekt Rewilding Europe na planinu Țarcu dovedeno krdo od 170 bizona 2014., Rumunjska se kao nova-stara domovina divljeg bizona svrstala uz Latviju, Litvu, Bjelorusiju, Ukrajinu, Poljsku, Slovačku, Rusiju i Njemačku.

Europski bizon je tada sa samo 3230 slobodnih i poluslobodnih jedinki bio rjeđi u divljini nego crni nosorog u Africi, a danas stoji nešto bolje sa 7.500 slobodnih bizona.

Zadnjih godina se otkriva da najkrupniji sisavci kontinenta, s gotovo identičnim podrigivanjem metana kao krave, mogli tako snažno djelovati na oživljavanje vegetacije i mikroskopskih bića koja žive u zemlji da apsorbiraju emisije desetaka tisuća automobila.

Kako im je to uspjelo?

Krdo europskih bizona dovedenih u Rumunjsku pase na području od gotovo 50 kvadratnih kilometara livada unutar planina Țarcu i potencijalno može uhvatiti dodatnih 54.000 tona ugljika godišnje. To je, prema srednjoj procjeni koja može biti viša ili niža za 55 posto, gotovo 10 puta više nego da bizona nema.

Ova količina pohranjenog CO2 odgovara godišnjoj emisiji oko 43.000 prosječnih američkih automobila na benzin ili 123.000 prosječnih europskih, energetski učinkovitijih automobila, smatraju istraživači sa Sveučilišta Yale i Memorijalnog sveučilišta u New Foundlandu, koji su na ovu temu objavili članak u časopisu Journal of Geophysical Research: Biogeosciences.

“Bizoni utječu na pašnjake i šumske ekosustave tako što ravnomjerno pasu travnjake, čime recikliraju hranjive tvari kroz gnojenje tla i života u njemu, raspršuju sjeme za obogaćivanje ekosustava i zbijaju tlo kako bi se spriječilo oslobađanje pohranjenog ugljika”, objasnio je profesor Oswald Schmitz s Yalea i glavni autor izvješća.

CCS vs. divlje životinje

Modeli globalnog ciklusa ugljika obično uključuju biljke, mikrobe, tlo i atmosferu. Ono što ovi istraživači tvrde je da se često zaboravlja na životinje, od glista do slonova, koje mogu imati značajan, iako do sada malo proučavan, utjecaj na to kako se ugljik hvata i pohranjuje u ekosustavima.

“Naše analize pokazuju da prisutnost životinja iz temelja mijenja odnose između biljaka, mikroba i okoliša. Zauzvrat, to dovodi do velikih promjena u količini ugljika zarobljenog i pohranjenog u ekosustavima u odnosu na uvjete koji isključuju životinje. Stoga životinje mogu biti saveznici u borbi protiv klimatskih promjena kao ključni dodatak sve većem portfelju rješenja za klimatske promjene utemeljenih na prirodi.”

Pojašnjavaju kako životinje ponovno povezuju hranidbene mreže ekosustava i time kvalitativno mijenjaju dominantnu kontrolu nad kruženjem ugljika, navode oni. Kontrola ciklusa ugljika od vrha (hranidbenog lanca) prema dolje posredovana životinjama kvantitativno mijenja ključne procese ekosustava, povećavajući sekvestraciju ugljika, odnosno njegovu apsorpciju iz atmosfere.

Budući da je umjetna CCS tehnologija preskupa i neučinkovita, a upotreba tla zaslužna za polovicu emisija antropocena, znanost se sve više okreće upravo divljim životinjama, koje su u stanju upogoniti najveću i pritom besplatnu CCS “mašinu”, odnosno biosferu. Po Schmitzu, uključivanje životinja u oporavak divljine klimatska je politika s ogromnim potencijalom.

Drugi sisavci

Shcmitz i suradnici pratili su devet vrsta, uključujući slonove iz tropskih šuma, mošusna goveda i morske vidre, a počeli su istraživati ​​i ostale. Mnoge od njih, navodi on, na sličan način povećavaju kapacitet ekosustava za crpljenje ugljika, često ga udvostručujući, a nekada imaju i bolje rezultate od toga.

I u Natureu je prošle godine izašao članak sa sličnim zaključcima. Konkretnije, autori su naveli da iako divlje životinje čine samo 0,3% ugljika u ukupnoj globalnoj biomasi, one mogu uzrokovati između 15% i 250% razlike u količini ugljika pohranjenog u određenom ekosustavu.

Međutim, važne su i one životinje koje jedu druge životinje.

Trofičke kaskade

Za postojanje trofičke kaskade, odnosno efekt uvođenja predatora na biosferu zna se već dulji niz godina. Do šezdesetih se smatralo da je njihov utjecaj na bilje neznatan. No, tada je ekolog i istraživač okoliša Nelson G. Hairston okrenuo tu priču naglavce ustvrdivši da je svijet zelen upravo zato što više trofičke razine iliti predatori pozicionirani na vrhu hranidbenog lanca, kontroliraju brojnost biljojeda.

O trofičkim se kaskadama počelo intenzivno izvještavati prije desetak godina kroz priču o vukovima vraćenim 1995. u američki nacionalni park Yellowstone, sedamdesetak godina nakon što su ondje istrebljeni. Kratki film “Kako vukovi mijenjaju rijeke” postao je dio obrazovnog materijala škola i muzeja.

Zahvaljujući vukovima, izgled Yellowstonea se potpuno promijenio za manje od dvadeset godina. Vukovi su istisnuli kojote pa su se namnožili mali glodavci, koji su, pak, privukli sokole, lisice i jazavce. Iako su pojeli tek manji dio krupnih biljoždera, promijenili su im ponašanje – potjerali su jelene dublje u šumu.

Livade i čistine bez stabala počele su se oporavljati i postale su šume, povećavajući broj ptica. Osnaživanjem vegetacije, riječna korita su postala stabilnija, a smanjena je i erozija tla.

Povećan je i broj dabrova, izuzetno važnih za bioraznolikost rijeka. Gradeći brane, dabrovi su omogućili zaklon nekim drugim, manjim životinjskim vrstama – ribama, reptilima i vodozemcima, važnih za kontrolu insekata i čistoću vodenih tijela. Napomenimo i da zbog dubokog utjecaja na vode na kojima grade svoje nastambe, dabrove nazivaju i riječnim bubrezima.

Kitovi – klimi najkorisniji sisavci

A ono što vrijedi na tlu, vrijedi i u morskim dubinama. Oceani su važan odvod CO2 iz atmosfere, kao i izvor hrane. Dugo se vjerovalo da će se ubijanjem kitova povećati riblji fond, no to se pokazalo pogrešnim. Kitovi imaju nekoliko “supermoći” kada se radi o klimi, a jedna od njih kao nuspojavu ima i hranu za ribe smještene niže u hranidbenom lancu.

Izmet i urin kita, naime, služe kao važno gnojivo morskog fitoplanktona, koji globalno ima moć upijanja CO2 kao četiri Amazonske prašume.

Napomenimo i da kitovi učinkovito probavljaju i pohranjuju velike količine plijena bogatog ugljikom i izdišu vrlo malo ugljičnog dioksida natrag u atmosferu. Ovaj proces omogućuje kitovima da pohrane više ugljika u svojim tijelima nego drveće.

Jedan kit može uhvatiti prosječno 33 tone ugljičnog dioksida tijekom svog životnog vijeka, koji obično traje do devedeset godina. Živi hrast, jedna od najučinkovitijih vrsta drveća za hvatanje ugljika, hvata otprilike 12 tona ugljičnog dioksida tijekom životnog vijeka od najviše 500 godina.

A kada umru, divovska tijela kitova uglavnom završavaju na morskome dnu, pohranjujući sav ugljik akumuliran tijekom života daleko od atmosfere.