Podzemnih voda u Europi sve manje, a zagađenje sve veće

Stanje podzemnih voda u Europi se pogoršava.

Pokazuje to istraživanje u sklopu kojeg su mapirani vodonosnici u 18 europskih zemlja, i koje govori da je više od 15 posto njih (koji obuhvaćaju 26 posto površine ispitanih vodonosnika) u lošem stanju, što znači da su prekomjerno iskorišteni, zagađeni, ili oboje.

Projekt naziva Under the surface, na kojem je radilo 14 novinara iz sedam europskih zemalja, analizirajući podatke koje države šalju Europskoj uniji, fokusiran je na količinu vode u vodonosnicima, ali i na njenu zagađenost pesticidima, nitratima itd.

“Naša voda nestaje, a ono što ostaje suočava se s gotovo nepovratnim zagađenjem”, zaključili su istraživači nakon provedenog mapiranja.

Podzemna voda predstavlja oko 30 posto svjetske zalihe pitke vode te opskrbljuje preko 2 milijarde ljudi vodom za piće i navodnjava usjeve poljoprivrednika. Taj resurs na globalnoj razini koristimo neodrživo, odnosno brže nego što se obnavlja.

Zbog toga se, upozorava UN, približavamo kritičnoj točki. Ako je pređemo, podzemna pitka voda neće više biti dostupna ni nama, ali ni budućim generacijama.

Pravo stanje puno gore

Glavni uzrok pretjerane eksploatacije je upravo poljoprivredna proizvodnja, na koju otpada oko 70 posto eksploatacije podzemnih voda [UN].

Kako je pokazao projekt Under the surface, najgore su pogođene zemlje koje su važne za proizvodnju usjeva, poput Španjolske, Francuske i Nizozemske. Međutim, nisu jedine; u Češkoj i Belgiji broj vodonosnika označenih kao “loši” nadmašuje broj zdravih vodonosnika.

Iako je Hrvatska na karti označena uglavnom plavom bojom, što znači da bi vodonosnici trebali biti u dobrom stanju, u izvješću se naglašava da takvi podaci najvjerojatnije ne odražavaju stvarno stanje.

“Hrvatska ima ogromne probleme s vodom, ali na mapi je plava. To nije realno”, kaže Hans Bruyninckx, profesor upravljanja okolišem sa Sveučilišta u Antwerpenu.

Naime, iako EU daje smjernice za prikupljanje podataka, načini na koji države to rade poprilično su neujednačeni, što dovodi do nedosljednosti i pogrešnog izvješćivanja. Razlog je to zašto karte nekih zemalja često sugeriraju da su vodonosnici u boljem stanju nego što uistinu jesu. Osim toga, dio zemalja (njih deset) nije dostavilo nikakve informacije Europskoj uniji, a dio je dostavio nepotpune podatke.

Stručnjaci stoga upozoravaju da ne možemo znati prave razmjere štete.

“Unatoč opasnom stanju u ključnim područjima, EU ne samo da rutinski ne uspijeva prisiliti zemlje da se pridržavaju minimalnih zahtjeva postojećeg zakonodavstva, nego i pod pritiskom lobiranja poljoprivredne i kemijske industrije razvodnjava njihove obveze”, navodi se u istraživanju.

Klimatske promjene i zagađenje

Eksploatacija podzemnih voda nije samo europski, već globalni problem.

UN procjenjuje da više od trećine svjetske populacije već sada živi s nestašicom vode, što znači da potražnja za vodom u njihovoj regiji nadmašuje opskrbu obnovljivim izvorima barem jedan mjesec u godini. Svjetska karta vode, koju je razvilo Sveučilište u Utrechtu, jasno pokazuje da ljudi koriste više vode nego što je prirodni ciklus može osigurati.

Sve češće suše prisiljavaju na korištenje podzemne vode koja se na brojnim mjestima brže crpi nego što se obnavlja. Pritom vlažne zime i ljetne kiše daju iluziju da vode ima, i da će je biti i u budućnosti.

Profesor hidrologije na Sveučilištu Leuven u Belgiji Patrick Willems objašnjava kako zbog klimatskih promjena imamo ekstremnije uvjete: duža razdoblja suše i kraća razdoblja s više kiše. Onda kada padnu, jaki pljuskovi zasite gornji sloj tla, ali prebrzo da bi zemlja apsorbirala vodu i prenijela je u vodonosnike [Under the Surface].

“Padaline utječu samo na razine u plitkim vodnim tijelima. Duboke podzemne vode zatvorene su gotovo nepropusnim slojevima. Potrebna su desetljeća ili čak stoljeća da se oporavi duboka podzemna voda”, navodi Willems.

Smanjene razine podzemnih voda pojačavaju i problem sa zagađenjem vodonosnika; kako one opadaju, tako onečišćenje postaje koncentriranije.

Primjer Francuske pokazuje kako su tamošnji vodonosnici uvelike zagađeni pesticidima. Zbog zagađenja kemikalijama koje se dugo zadržavaju u prirodi (npr. kancerogene molekule atrazina, zabranjenog 2004. godine, još uvijek se mogu pronaći u vodonosnicima), ta je država bila prisiljena zatvoriti 1300 bunara u posljednjih 30 godina.

Posljedice

Znanstvenici već neko vrijeme upozoravaju da je situacija s vodom u Europi neizvjesna. Kontinent je zapravo u suši još od 2018. godine, pokazuje istraživanje Tehnološkog sveučilišta u Grazu čiji su znanstvenici koristili satelitske podatke za analizu rezervi podzemne vode.

Španjolska već godinama vodi bitku s nestašicama vode, zbog čega se u brojnim pokrajinama uvode ograničenja koja se odnose na njeno korištenje. Na takav scenarij nisu imune ni ostale zemlje Mediterana. Početkom ove godine područje Sredozemlja doživjelo je sušne uvjete, a posebno pogođeni bili su južna Italija i Španjolska, Malta, Alžir i Tunis.

U španjolskoj regiji Kataloniji  rezerve vode su pale na ispod 16 posto, stoga je već u veljači proglašeno izvanredno stanje [Znanstveni centar EU].

Unazad dvije godine, osim Španjolske, restrikcije korištenja vode provodile su se i u Francuskoj, Njemačkoj i Italiji. Lani je desetak francuskih pokrajina uvelo mjere zabrane gradnje novih kuća na četiri godine, budući da građevinski sektor troši mnogo vode.

Dio Hrvatske također je bio prisiljen poduzeti mjere restrikcije; u Istarskoj je županiji 2022. godine prvi put nakon deset godina uvedena redukcija vode prvog stupnja, što znači zabranu korištenja pitke vode za pranje ulica, trgova i javnih površina te privatnih i javnih zelenih površina, tuširanja na plažama i kupalištima [Faktograf].

Nestašica vode također izaziva i brojne društvene sukobe; u Francuskoj su tako okolišni aktivisti prosvjedovali jer je vlast u gradu Sante Solie planirala napraviti novi rezervoar za poljoprivrednike koji ionako troše velike količine vode za svoje usjeve.

Crpljenje vode iz podzemnih spremnika brže nego što se oni mogu obnoviti za posljedicu ima i to da brojni gradovi diljem svijeta – tonu.

Rezultati nedavnog istraživanja koje je proveo tim znanstvenika s više kineskih sveučilišta u slučaju 82 grada u toj državi pokazali su da 67 milijuna ljudi živi na područjima koja brzo tonu. Promatrajući razdoblje od 2015. do 2022., znanstvenici su zaključili da se 45 posto urbanih područja sliježe za više od 3 mm godišnje, dok otprilike 16 posto urbanog zemljišta tone brže od 10 mm godišnje, što se smatra brzim tempom. Rastuće razine slijeganja istraživači su uspjeli povezati upravo s crpljenjem vode iz više od 1600 bunara [BBC].

Jedan od najpoznatijih primjera grada koji propada jest Mexico City; neki njegovi dijelovi tonu 40 centimetara godišnje. Slijeganje grada već sad ostavlja vidljive posljedice; na glavnom gradskom trgu ceste su neravne, ulice i šetnice nagnute i krivudave, a zgrade nagnute [Al Jazeera].

Sporo zakonodavstvo EU

Pitanje sigurnosti opskrbe vodom brine Europljane.

Najnovije istraživanje Eurobarometra o stavovima Europljana prema okolišu pokazuje kako 78 posto ispitanika smatra da EU treba provoditi više mjera koje se odnose na očuvanje vode. Pritom se onečišćenje i prekomjerna potrošnja i rasipanje vode smatraju dvjema glavnim prijetnjama povezanima s vodom. Osim toga, većina ispitanika smatra da nijedan od sektora koji su veliki potrošači, kao što su industrija, energetika, turizam ili poljoprivreda, trenutno ne čine dovoljno kako bi učinkovito koristili vodu.

Tog problema svjesni su i europski dužnosnici. Na konferenciji EU Green Week koja se održava ovaj tjedan u Briselu, Maroš Šefčovič, izvršni potpredsjednik Europske komisije za Europski zeleni plan, rekao je kako si Europa ne može priuštiti da uzima vodu zdravo za gotovo.

“Europa se zagrijava dvostruko brže od ostatka svijeta. Moramo prepoznati da voda nije vječni resurs. Globalna potražnja će porasti za 40 posto za šest godina, do 2030. Mjere adaptacije morat će se provoditi u svakom sektoru kako bi poboljšali otpornost vodnih tijela”, rekao je Šefčovič.

No unatoč njegovim riječima, Europska unija odgađa bavljenje ovim problemom.

Iako je krajem protekle godine Europska komisija najavila donošenje Inicijative za otpornost vodnih tijela i dostupnost vode, njeno usvajanje ipak je na kraju odgođeno na neodređeno vrijeme. Osim toga, nevladine organizacije koje se bave temama zaštite okoliša često upozoravaju kako se i europska Okvirna direktiva o vodi ne provodi u potpunosti, stoga traže donošenje posebne Uredbe o otpornosti na klimatske promjene koja bi osnažila  prirodne rezerve u područjima s nedostatkom vode [1, 2].

Lidia Arthur Brito, asistentica u uredu za prirodne znanosti pri UNESCO, za vrijeme konferencije naglasila je kako je upravo EU u poziciji da stavi vodne resurse na dnevni red kao centralno pitanje održivog razvoja kojem deklarativno teži.

“Europa se mora posvetiti tom pitanju, a ako to i učini, to će se odraziti i na druge dijelove svijeta. Ako Europa kaže ‘voda je važna’ i to adresira u svojim politikama, drugi će to slijediti. Voda mora biti u središtu debate o klimatskim promjenama i bioraznolikosti. Ako ne bude, ne vjerujem da se ostvariti svi ciljevi Europskog zelenog plana”, kazala je.