Kraći dobavni lanci i bolje hlađenje znatno smanjuju gubitke hrane i emisije stakleničkih plinova

Otprilike jedna trećina hrane proizvedena na Zemlji završava kao otpad. Ukupna vrijednost hrane koja se svake godine baci u čitavom svijetu iznosi oko bilijun dolara. Istovremeno, skoro 800 milijuna ljudi diljem svijeta gladuje.

Osim što produbljuje društvene nejednakosti, bacanje hrane ima i štetan klimatski utjecaj. Gubici u proizvodnom i transportnom lancu te bacanje hrane odgovorni su za 8 do 10 posto stakleničkih plinova proizvedenih ljudskim djelovanjem [Food Waste Index 2024].

Do gubitaka u proizvodnom i transportnom lancu dolazi na različite načine: dio hrane istrune na polju prije nego je ubran, dio se pokvari u transportu, dio istrune na policama trgovina… Naravno, određeni dio hrane propada i nakon što je kupljena.

Ako se tako nastali organski otpad ne kompostira u adekvatnom postrojenju, u kojem se od organskog otpada proizvode bioplin i gnojivo, izgledno će rezultirati povećanjem količine stakleničkih plinova u atmosferi.

Naime, kad organski otpad truli, u atmosferu se, među ostalim, otpušta metan, vrlo potentan staklenički plin koji zadržava 28 puta više topline nego CO2. Zbog toga se smanjenjem količine hrane koja propada može znatno doprinijeti borbi protiv globalnog zagrijavanja, uzrokovanog upravo otpuštanjem stakleničkih plinova u atmosferu.

Utjecaj hlađenja

Globalni prehrambeni sustav u svim fazama procesa – od proizvodnje do potrošnje – godišnje kreira oko 18 GtCO2e (tj. nastaju staklenički plinovi u količini ekvivalentnoj 18 gigatona CO2). Prema istraživanju koje je 2023. objavljeno u časopisu Nature Food, gubici i bacanje hrane odgovorni su za oko polovice tih emisija.

Istraživanje nedavno objavljeno u časopisu Environmental Research Letters pokazuje na koji način bi bilo moguće znatno smanjiti količinu izgubljene hrane pa tako i količinu proizvedenih stakleničkih plinova. Ključni su skraćivanje dobavnih lanaca i bolje hlađenje prilikom transporta.

Istraživači s američkog Sveučilišta u Michiganu procjenjuju da je loše hlađenje u transportnim lancima izravno odgovorno za oko 620 milijuna tona izgubljene hrane, koja doprinosi globalnom zagrijavanju otpuštajući 1,8 gigatona CO2e. Najviše koristi od osiguravanja kvalitetnog hlađenja prilikom transporta hrane imali bi južna i jugoistočna Azija te subsaharska Afrika.

Manje je bolje

Još veći utjecaj moglo bi imati skraćivanje dobavnih lanaca prehrambenih proizvoda. Glavni autor istraživanja Aaron Friedman-Heiman za Carbon Brief kaže kako je bio iznenađen kad je shvatio da skraćivanje dobavnih lanaca potencijalno ima veći utjecaj na smanjenje gubitaka hrane nego njihova tehnološka nadogradnja.

“Stvar koja me najviše šokirala bila je zapravo koliko su skraćeni lanci opskrbe hranom usporedivi s tehnološki optimiziranim lancima opskrbe hranom. Možemo učiniti sve te sustave vrlo učinkovitima, ali također, ako se jednostavno riješimo mnogih koraka, to je još jedan način optimizacije tih sustava”, kaže Friedman-Heiman.

Autori studije su, naime, kreirali različite simulacije u kojima su procjenjivali utjecaj različitih modela nadogradnje transportnih lanaca hrane. Model “optimiziranog transporta” dosljedno se pokazao korisnim, ali njegov globalni utjecaj na bacanje hrane i posljedične emisije stakleničkih plinova u svim je scenarijima manji od onog koji ima primjena modela “kratkih dobavnih lanaca”.

“Oba rješenja, međutim, imaju svoja ograničenja. Kratki lanci opskrbe hranom često ne mogu osigurati adekvatnu prehranu tijekom cijele godine zbog produktivnosti regije, sezonalnosti poljoprivrede ili udaljenosti od određenog izvora hrane (npr. ribarstva). U međuvremenu, optimalno rashlađeni lanci opskrbe hranom zahtijevaju da se ispune značajni infrastrukturni preduvjeti (energija, ceste, logističke usluge). To ukazuje na potrebu za nijansiranim, regionalno prikladnim rješenjima, posebno kako povećana klimatska varijabilnost nastavlja mijenjati globalnu proizvodnju hrane i sve više opterećivati globalnu infrastrukturu”, stoji u zaključku istraživanja.