Što su male hidroelektrane i zbog čega su štetne za okoliš?

Pobuna protiv malih hidroelektrana već godinama se širi zemljama jugoistočne Europe.

Mještani Donje Suvaje, sela pored Gračaca, ovoga tjedna doznali su zašto: privatni investitor ilegalno je krenuo u gradnju male hidroelektrane pored izvora rijeke Une i rezultat je bio da su usred vrućeg ljetnog dana ostali bez vode. Usto, radovima je devastiran dio riječne obale te je voda na izvoru Une zamućena.

Takve posljedice gradnje malih hidroelektrana nažalost nisu iznimka, već pravilo.

Pitanje kapaciteta

Prije nego pojasnimo zašto gradnja malih hidroelektrana redovito dovodi do okolišne devastacije, potrebno je najprije definirati sam pojam. Što su, dakle, male hidroelektrane?

Jedinstvena međunarodna definicija male hidroelektrane ne postoji; u različitim državama (i njihovim energetsko-okolišnim regulativama) malom hidroelektranom se može smatrati svaka hidroelektrana snage do 50 MW. Međutim, termin se najčešće koristi za opisivanje hidroelektrana snage do 10 MW (što je ujedno najraširenija definicija unutar EU, a koristi se i u Hrvatskoj).

Uočljivo je da se radi o prilično malom kapacitetu proizvodnje. Hidroelektrana kapaciteta 10 MW godišnje može proizvesti do cca 9000 MWh električne energije; u stvarnosti će vjerojatno proizvesti manje jer učinkovitost ovisi o vodostaju rijeke pa je održavanje maksimalnog kapaciteta proizvodnje tijekom godinu dana skoro pa nemoguće.

Ukupna potrošnja električne energije u Republici Hrvatskoj u 2022. iznosila je 18 416 GWh.

Drugim riječima, da bi proizvodnja električne energije iz malih hidroelektrana imala iole primjetan utjecaj na opskrbu električnom energijom, potrebno ih je izgraditi jako puno. Upravo to se dogodilo u nekim obližnjim državama. Posljedična okolišna šteta na različitim je mjestima poticala pobunu lokalnog stanovništva protiv gradnje malih hidroelektrana.

Primjeri devastacije

Školski primjer devastacije koju gradnja malih hidroelektrana može izazvati ne treba tražiti dalje od susjedne nam Bosne i Hercegovine. Gradnja malih hidroelektrana u BiH je popularizirana nakon potpisivanja Ugovora o energetskoj zajednici s Europskom unijom 2005. i posljedičnog uvođenja poticaja privatnim investitorima za gradnju malih hidroelektrana.

Poticaji su privukli obilje stranog kapitala u BiH; mala hidroelektrana spada među energetske objekte koji su najjeftiniji za izgradnju pa se radi o investiciji koja je privatnim ulagačima relativno lako dostupna, pogotovo ako ih se dodatno stimulira javnim novcem. Gradnja velikih elektrana – bilo da se radi o reverzibilnim hidroelektranama, termoelektranama ili nuklearnim elektranama – zahtijeva puno veća sredstva pa ih još uvijek dominantno, barem u Europi, posjeduju energetski giganti u javnom vlasništvu (poput hrvatskog HEP-a, francuskog Electricite de France, njemačkog Unipera, talijanskog Enija…).

Male hidroelektrane, dakle, imaju privatne vlasnike kojima je isplativost investicije glavno mjerilo uspjeha, a investicija je nužno isplativija što se manje ulaže u zaštitu okoliša. Slučaj Bosne i Hercegovine u praksi oslikava kako to izgleda: u 15-ak godina na bosansko-hercegovačkim rijekama namnožilo se 500-tinjak projekata malih hidroelektrana, što izgrađenih, što u procesu izgradnje. Tok rijeka je poremećen, neka korita su presušila, druga su devastirana izgradnjom, smanjio se riblji fond, narušeni su bioraznolikost i kvaliteta vode.

Sve to je izazvalo pobunu stanovnika pa su poticaji za gradnju hidroelektrana u Federaciji BiH na koncu ukinuti 2020. godine. Dvije godine kasnije Federacija je zabranila daljnju gradnju malih hidroelektrana snage do 10 MW. Okolišna šteta koju je izazvala divlja gradnja vjerojatno će se sanirati još desetljećima.

Primjeri štetnih utjecaja na okoliš i građanskog otpora malim hidroelektranama uočeni su i u drugim državama jugoistočne Europe, poput Srbije, Rumunjske, Crne Gore, Bugarske… Jugoistočna Europa je, naime, atraktivna lokacija za gradnju hidroelektrana zbog velikog broja rijeka pa samim time i obilatog hidro-potencijala.

Samo na pritocima Dunava izgrađeno je više od 600 hidroelektrana, uglavnom malih, a planirano ih je još više od 1000. Investitorima je posebno atraktivna geografska regija Balkanskog poluotoka, zbog riječnog bogatstva ponekad nazivana i “plavim srcem Europe”.

Istovremeno, znanstvenici u svojim istraživanjima redovito identificiraju štetne okolišne utjecaje malih hidroelektrana [1, 2, 3, 4, 5], u razmjerima koji se naprosto ne mogu opravdati količinom dobivene energije.

Mit o “čistoj” energiji

Na koncu, važno je istaknuti da ne postoji potpuno čista energija. Energija iz obnovljivih izvora (što uključuje i hidroelektrane) čišća je od energije iz fosilnih izvora utoliko što proizvodni proces ne uključuje otpuštanje stakleničkih plinova u atmosferu.

Međutim, obnovljivi izvori energije također imaju okolišni utjecaj: od rudarenja materijala koji su potrebni za njihovu izgradnju do učinka koji nastaje prilikom ili nakon instalacije (pa tako npr. vjetroelektrane utječu na populaciju ptica, solarni paneli u budućnosti bi mogli značajno doprinositi gomilanju otpada, spaljivanje biomase doprinosi deforestaciji i otpušta CO2, hidroelektrane utječu na sedimente u riječnim koritima te bioraznolikost u rijekama i oko njih).

S obnovljivim izvorima energije, poput malih hidroelektrana, stoga je također potrebno postupati oprezno. Cilj energetske tranzicije nije samo napustiti fosilna goriva i u potpunosti prijeći na obnovljivu energiju, već je potrebno to učiniti na ekološki najodrživiji mogući način.

Investicija u npr. veliku reverzibilnu hidroelektranu tako može biti smislena i dugoročno isplativa, jer se dobiva velika količina energije uz razmjerno malu devastaciju okoliša, dok gradnja mreže malih hidroelektrana postiže upravo suprotno: proizvodi malo struje, ali stvara puno štete.