Okolišni porezi: Hrvatska uzima puno na gorivu, a potražnja nikako da padne

Hrvatska ima visok udio okolišnih poreza u bruto domaćem proizvodu u odnosu na druge europske zemlje. To, nažalost, ne znači da briljiramo po pitanju naplaćivanja zagađivačima, već naprotiv – ilustrira visoku ovisnost hrvatske ekonomije o fosilnim gorivima. Ovo je jedan od zaključaka analize “Okolišni porezi u Hrvatskoj i EU” ekonomistkinje Leonarde Srdelić u Osvrtu Instituta za javne financije, koji je u direktnom sukobu s efektima oporezivanja [1, 2] fosilnih energenata, transporta, zagađenja i korištenja prirodnih resursa u većini Europe.

Srdelić je analizirala kretanja prihoda od okolišnih poreza u Hrvatskoj i Europskoj uniji koji pokazuju rast s 0,6 milijardi eura u 1995. godini na 2,3 milijarde eura u 2022., s prosječnom godišnjom stopom rasta od 5,8 %. Porezi na energente činili su većinu ovoga rasta, dok su porezi na transport te zagađenje i prirodne resurse imali manji doprinos. S 3,3 % BDP-a Hrvatska ima jedan od najviših udjela prihoda od okolišnih poreza unutar EU-a, odmah iza Grčke (5,6 %) i Bugarske (4,8 %). Pritom smo i rangirani na četvrtom mjestu u EU po udjelu okolišnih poreza u ukupnom poreznom opterećenju, s udjelom od 9 posto. Trendovi također pokazuju da u Hrvatskoj udio prihoda od okolišnih poreza u BDP-u u prosjeku raste, za razliku od općega smanjenja na razini EU-a.

Istovremeno, jedini periodi pada emisija usko su vezani za ekonomske lomove, kao one nakon krizne 2008. godine i u jeku pandemijske 2020. To znači da Hrvatska unatoč relativno velikim prihodima od poreza nije napravila dovoljno za značajniji tzv. decoupling, odnosno odvajanje rasta gospodarstva od rasta emisija.

Promet – najveći generator prihoda, a najsporije smanjuje emisije

Hrvatska negdje griješi, a Srdelić tu grešku locira u načinu trošenja poreza. Naime, povećanje udjela prihoda od okolišnih poreza u BDP-u može biti rezultat jednoga od triju scenarija: smanjenja ukupnoga BDP-a, povećanja stope okolišnih poreza ili rasta potražnje za dobrima i uslugama koji su predmet oporezivanja, pod pretpostavkom da su ostali ekonomski uvjeti ostali nepromijenjeni. Kako se u Hrvatskoj porezna stopa nije znatno mijenjala, a BDP je u prosjeku rastao tijekom promatranoga razdoblja, povećanje udjela prihoda od okolišnih poreza u BDP-u primarno je posljedica rasta potražnje za energentima, posebno fosilnim gorivima, pojašnjava ona.

“Stoga, visok udio prihoda od okolišnih poreza u BDP-u, posebno onih vezanih uz energente, implicira daljnju ovisnost o fosilnim gorivima te ukazuje na to da mjere za poticanje energetske učinkovitosti i tranziciju prema obnovljivim izvorima energije nisu dovoljno efikasno implementirane u usporedbi s ostalim članicama EU-a”, piše ona.

Porez na energente, podsjetimo, u Hrvatskoj se ne troši na obnovljive izvore energije ni energetsku učinkovitost, već prije svega na održavanje i gradnju hrvatskih cesta (0,11 eura po litri), zatim autocesta te infrastrukture Hrvatskih željeznica (0,03 eura po litri). Upravo sektor prometa najviše zaostaje u smanjivanju emisija.

Iako Hrvatska spada u donju trećinu članica po količini emisija unutar EU, zbog usvajanja Europskoga zakona o klimi pravno je obvezana na postizanje klimatske neutralnosti do 2050. godine, s prijelaznim ciljem smanjenja neto emisija stakleničkih plinova za najmanje 55 % u odnosu na 1990. godinu do 2030.

Porez na ugljik i ETS2

Jedno od rješenja koje Srdelić nudi je porez na ugljik – fiskalna mjera usmjerena na smanjenje emisije stakleničkih plinova naplaćivanjem pristojbe na ugljikov dioksid koji se emitira pri sagorijevanju fosilnih goriva. Još 1990. godine uvela ga je Finska, a otad su se za njenim primjerom – po različitim cijenama ugljika – povele i druge europske zemlje. Najviše stope poreza na ugljik zabilježene su u nordijskim zemljama, sa Švedskom (119 €/MtCO2) i Finskom (93 €/MtCO2) na čelu. Najniže stope zabilježene u Ukrajini i Estoniji (po 2 €/MtCO2) kao i u Poljskoj (13,3 €/MtCO2), Španjolskoj i Latviji (15 €/MtCO2). Prosječna stopa poreza na ugljik u EU iznosi 40 €/MtCO2.

“Za zemlje poput Hrvatske, koje iskazuju fluktuacije u emisijama CO2 usko vezane uz gospodarsku aktivnost, porez na ugljik predstavlja metodološki pristup koji može omogućiti stabilnije i predvidljivije smanjenje emisija. Prihodi generirani ovim porezom mogu se reinvestirati u zelene projekte, poboljšanje infrastrukture te razvoj tehnologija koje doprinose smanjenju ovisnosti o fosilnim gorivima. Analiza učinaka takvoga poreza na lokalno gospodarstvo, okoliš i društvo može pružiti ključne uvide koji će pomoći u formuliranju politike koja je jednako efikasna koliko i održiva”, navodi Srdelić.

Uz ovaj instrument, Hrvatska bi mogla koristiti i reformirani sustav trgovanja emisija, tzv. ETS2. Cijena ugljika određena kroz ETS2 poticat će ulaganja u renoviranje zgrada i mobilnost s niskim emisijama, a trebao bi postati potpuno operativan 2027. godine. Iako će to i dalje biti sustav “ograničenja i trgovine” poput postojećeg EU ETS-a, ETS2 će pokriti emisije uzvodno. Od dobavljača goriva, a ne od krajnjih potrošača kao što su kućanstva ili korisnici automobila, zahtijevat će se praćenje i izvješćivanje o njihovim emisijama.