Tamni kisik: Jesu li rudari “kamenih baterija” oceana otkrili uzrok vlastite financijske propasti?

Tisućama metara ispod posljednje točke koje je Sunce u stanju “dotaknuti” svojim zrakama, na mračnom i hladnom oceanskom dnu zvanom i bezdana ravnica, leži kvrgava ruda sastavljena od najtraženijih metala današnjice. Za razliku od “kopnenih” ruda koje daju po jedan važan metal, ova krumpirolika masa je 4 u 1: sadrži kobalt, mangan, bakar i nikal – metale presudne za proizvodnju baterija, sveopću elektrifikaciju i čuvanje čiste energije. Da bi narasli samo jedan milimetar, potrebne su stotine tisuća do milijun godina.

Pomama za ovim teško dostupnim resursom zahuktala se upravo zbog energetske tranzicije, ali i dobro poznatog robovskog rada i okolišne štete pri eksploataciji rijetkih metala u Kongu i Indoneziji, na područjima razbuktane bioraznolikosti. Čini se logičnim da se žrtvovani prostor eksploatacije iz srca Afrike preseli u duboke, nevidljive zakutke oceana. Benefiti su brojni, poučavaju nas rudari, nadajući se prvim koncesijama za eksploataciju.

Kamenčići su razbacani po dnu i samo ih treba pokupiti, bez ikakvog bušenja. To uvelike smanjuje ESG trošak, odnosno okolišnu, društvenu i upravljačku štetu, pridobivanja vrijednih metala i to uz gotovo nula otpada, poručit će (vrlo) zainteresirani The Metals Company (TMC). Ova kompanija posvećena je razvoju “najvećeg svjetskog procijenjenog izvora metala potrebnih za električna vozila i energiju s niskom razinom ugljika” i uvjerena da je “budućnost metalna”.

“Nemogući” podaci

Međutim, da bi se iskorištavala “ničija zemlja” koja je istovremeno “najveći svjetski procijenjeni izvor” ovih metala, kompanije zainteresirane za rudarenje obvezane su na istraživanje misteriozne biosfere oceanskog dna. Među znanstvenicima na plaći TMC-ja bio je i ekolog Andrew Sweetman iz škotske Udruge za znanost o moru, s užim interesom za ljudski utjecaj na bioraznolikost morskog dna. Zanimalo ga je kako i koliko dišu mikroorganizmi na dubokom dnu gdje se odvija žetva najvrjednijih krumpira na svijetu.

Prije desetak godina “zarobio” je uzorak morske vode s dna Pacifika, zajedno sa slojem sedimenta. Uzorkovanje se zbivalo na četiri kilometra dubine i to u rudama najbogatijem dijelu svjetskih oceana – u zoni Clarion-Clipperton (CCZ), području između Havaja i Meksika. Namjera mu je bila izmjeriti brzinu kojom će se udio kisika smanjiti u vodi. Razina kisika je, međutim, počela rasti, što nije imalo nikakvog smisla, jer ondje nije bilo organizama sposobnih za fotosintezu, kao ni, na kraju krajeva, Sunčeve svjetlosti. Rezultate je odbacio kao grešku na senzorima.

Osam godina kasnije, 2021. godine, Sweetman je započeo novo istraživanje i koristeći se drugom metodom – opet dobio iste rezultate. I to takve da je voda s dna oceana nakon nekog vremena postajala bogatija kisikom od površinske vode, bogate algama, provoditeljicama fotosinteze. Zbunjen, obratio se prijatelju, kemičaru Franzu Geigeru, da zajedno shvate o čemu se radi i jesu li “krumpiri” odgovorni za to.

Prirodne baterije

Najprije su sterilizirali vodu, nodule i sediment, kako na njima ne bi bilo organizama sposobnih za fotosintezu. Onda su rekreirali dubokomorske uvjete u laboratoriju i danima promatrali koncentracije kisika. Utrostručile su se.

Istraživači su zatim odlučili izmjeriti napone na površini nodula i otkrili su razlike napona do 0.95 volti – nešto manje od voltaže AA baterije.

“Izgleda da na Zemlji, uz fotosintezu, postoji još jedan izvor kisika”, rekao je Sweetman Al Jazeeri, govoreći o otkriću neživog, anorganskog mehanizama stvaranja kisika u prirodi: elektrolizi morske vode pomoću metalnih ruda. Otkriće su objavili nedavno u časopisu Nature Geosciences, i ono bi potencijalno moglo uzdrmati temeljne pretpostavke o nastanku živih, dišućih organizama na Zemlji, ali i na drugim planetima.

Osim što je znanstveni tim potencijalno promiješao naše pretpostavke o kronologiji postanka života, otvorio je i pitanje: što će biti s proizvodnjom kisika na Zemlji i živim organizmima na oceanskom dnu ako im otmemo nodule?

Opozicija financijera

No, Sweetmanova studija već je naišla na žestok otpor. Osnovni sukob otvorio se između znanstvenog tima i sufinancijera istraživanja, kompanije The Metals Company. Šef kompanije Gerrard Barron, kojeg nazivaju i “kanadskim Muskom”, na X-u je objavio kako je “vrlo skeptičan” prema rezultatima istraživanja, iako su ga dijelom financirali. TMC na službenim stranicama piše kako su iznenađeni što je “upitno” Sweetmanovo istraživanje objavljeno, dodajući da su drugi časopisi  uporno odbijali objavu dok ga nije prihvatio Nature Geosciences, časopis sa “snažnim stajalištem” protiv dubokomorskog rudarenja.

Sweetman je, tvrde, do rezultata došao zbog manjkave metodologije, kako zbog kontaminacije, tako i zbog ispitivanja uzoraka u uvjetima koji nisu reprezentativni za oceansko dno. Navode i kako postoji korejska studija koja je korištenjem istih metoda došla do rezultata o padu, a ne rastu koncentracije kisika.

“Srećom, znanstvena zajednica ima postupke za osporavanje objavljenih radova. Naš tim priprema sveobuhvatno pobijanje kako bi doprinio znanstvenoj literaturi i osigurao dostupnost točnih informacija”, poručuje TMC.

TMC se sukobio i s Greenpeaceom, koji zahtjeva da se smjesta obustavi dubokomorsko rudarenje, ne samo zbog ovog potencijalno povijesnog otkrića. Naime, morske dubine su dom ekosustava o kojemu zbog nepristupačnosti znamo vrlo malo. Isto tako, malo se zna i o posljedicama njegovog uznemiravanja. Ti neobični organizmi pokazali su se i kao izvor kemikalija za lijekove protiv teških, pa i malignih bolesti.

Prema mišljenju pojedinih organizacija za očuvanje okoliša, duboko podmorje nije dovoljno zaštićeno, čak ni kroz UN-ovu Međunarodnu vlast za morsko dno (ISA), koja je ustanovljena Konvencijom o pravu mora iz 1982.

Ona danas samo “dijeli” teritorij podmorja, ne odbijajući niti jednu koncesiju za istraživanje, koja bi trebala biti prethodnica koncesije za eksploataciju, ukoliko se postigne dogovor o dopustivosti takvog rudarenja.

O ovome je u poduljem istraživačkom ekspozeu uoči otkrića “tamnog kisika” govorio i utjecajni HBO-ov komičar John Oliver. I na njega se na X-u osvrnuo Barron, optuživši ga za pogrešna tumačenja znanosti, pristrano biranje informacija i crno-bijeli moralizam.

Trampa

TMC inzistira da kopneno rudarenje čini daleko veću štetu bioraznolikosti te da je, ukoliko se čovječanstvo planira odmaknuti od fosilnih goriva, rudarenje u dubokom podmorju neizbježno. Slično poručuje i Global Sea Mineral Resources, belgijska tvrtka koja se poput TMC-ja nada da će se bezdane ravnice smjeti “orati” njihovim robotima, odnosno usisavačima nodula.

Malo je dostupnih podataka o posljedicama ovakvih intervencija, upravo zato što komercijalno rudarenje nije dozvoljeno. No, 1989. znanstvenici su simulirali dubinsko rudarenje u području vrlo sličnom CCZ-u. I u tim simulacijama život u moru nikada se nije oporavio. To se navodi u studiji objavljenoj 2019. godine u časopisu Scientific Reports: tragovi “pluga” ostaju urezani na morskom dnu 30 godina kasnije, dok se populacije spužvi, mekih koralja i morskih anemona nisu vratile ni nakon više od 30 godina.

TMC, pak, tvrdi da se povratak života na bezdanim ravnicama očekuje 50 godina nakon rudarenja, pozivajući se na drugu studiju, premda ondje više neće biti nodula, kojima su, kako smo već napomenuli, za formiranje potrebni milijuni godina. Opovrgavaju i dugi niz prozivki na poduljoj listi često postavljanih pitanja.

Nepovratna šteta

Ono što najviše zabrinjava jest da bi se alternative ovim metalima već možda sutra mogle proizvoditi na komercijalnoj skali. Do tada, u samo par godina ekploatacije, moglo bi doći do ireverzibilne štete, na koju upozorava Svjetska banka, ali i Europski parlament u svom pozivu na moratorij. Čak su se i pojedine automobilske kompanije javno obvezale da neće nabavljati metale pribavljene dubokomorskom eksploatacijom dok se ne bude znalo dovoljno. Pritom, sva ova upozorenja odaslana su i prije objave Sweetmanove studije o “tamnom kisiku”.

Tehnološko rješenje ove rasprave moglo bi doći kroz natrijske baterije. Zahvaljujući njima, čovječanstvo može izbjeći ne samo razaranje kopnenih prostranstava zbog potrage za litijem, već izlišni postaju i kobalt i nikal. A natriju pripada beskraj iznad bezdanih ravnica – nalazi se u svakoj molekuli soli.