Vlada ne želi pravo na vodu u Ustavu da ga građani ne bi zlorabili

Gradnja male hidroelektrane u blizini Vrela Une u Donjoj Suvaji izazvala je brojne reakcije u javnosti te na dnevni rad stavila pitanje zaštite vodnih resursa.

Saborski zastupnik Zvonimir Troskot (MOST) tim je povodom, govoreći u emisiji na N1 televiziji, najavio da će zatražiti posebnu zaštitu tog područja, ali i unošenje odredbi koje se tiču prava na vodu u Ustav Republike Hrvatske.

Slične formulacije u svojim ustavima imaju brojne države diljem svijeta, a prva u Europskoj uniji koja je konstitucionalizirala pravo na vodu jest Slovenija. Unazad deset godina u slovenski su ustav dodane odredbe koji se odnose na to da svatko ima pravo na pitku vodu i da vodni resursi predstavljaju javno dobro kojim upravlja država.

U Hrvatskoj su se i ranije pojavile inicijative koje su se odnosile na promjenu Ustava RH tako da on sadrži odredbu da je voda osnovno ljudsko pravo.

Zadnju takvu pokrenuli su upravo zastupnici MOST-a 2019. godine. Međutim, Vlada je taj prijedlog odbila.

Obrazloženje

Klub zastupnika Mosta nezavisnih lista prije pet godina u Ustav je htio dodati sljedeću odredbu:

“Svatko ima pravo na čistu i pitku vodu. Vodni resursi su opće dobro kojim upravlja država. Opskrba kućanstva pitkom vodom i vodom za kućanstva je neprofitna komunalna djelatnost koja se obavlja kao neprofitna javna služba. Komunalna djelatnost opskrbe vodom uređuje se zakonom”

U svom mišljenju koje je u kolovozu 2019. uputila Hrvatskom saboru, Vlada predlaže Saboru da se zahtjev MOST-a odbije zbog toga jer je postojećim ustavnim odredbama, kao i postojećim zakonodavnim okvirom, zaštita prava na vodu u optimalnoj mjeri osigurana.

Naime, Ustavom je propisano  da „Svako ljudsko biće ima pravo na život“ (članak 21. stavak 1.) te da ”svatko ima pravo na zdrav život“ (članak 70. stavak 1.).

Osim toga, navodi se kako „Država osigurava uvjete za zdrav okoliš“ (članak 70. stavak 2.) te da je „svatko dužan, u sklopu svojih ovlasti i djelatnosti, osobitu skrb posvećivati zaštiti zdravlja ljudi, prirode i ljudskog okoliša (članak 70. stavak 3.). Nadalje, odredba članka 3. Ustava „poštivanje prava čovjeka“ te „očuvanje prirode i čovjekova okoliša“ utvrđuju se kao najviše vrednote ustavnog poretka Republike Hrvatske.

“Kako se ustavno pravo na život i pravo na zdrav život ne mogu osigurati bez pristupa vodi za ljudsku potrošnju, razvidno je da se navedenim odredbama isto prepoznaje i štiti kao nesamostalno ljudsko pravo, dakle u okvirima prava na život i prava na zdrav život”, stoji u mišljenju.

Osim toga, Vlada navodi kako se kroz zakonsku razradu ustavnih odredbi razvio cijeli niz instituta vodnog zakonodavstva.

Najvažniji instituti su: voda nije komercijalni proizvod kao neki drugi proizvodi, nego je naslijeđe koje treba čuvati, štititi i mudro i racionalno koristiti (čl. 6. stavak 1. Zakona o vodama), voda je opće dobro (čl. 8. stavak 1. Zakona o vodama), komunalne vodne građevine su javno dobro u javnoj uporabi (čl. 9. Zakona o vodnim uslugama) i u vlasništvu su javnog isporučitelja vodnih usluga, vodne usluge su djelatnosti od općeg interesa i obavljaju se kao javna služba (čl. 4. Zakona o vodnim uslugama).

Vlada ne želi dati prst da ne bi izgubila ruku

Nadalje, Vlada smatra da bi uvođenjem prava na vodu u Ustav kao ljudskog prava moglo doći do brojnih zlouporaba toga prava. Drugim riječima, vjeruje da bi na osnovu nekritičkog tumačenja ustavnog prava na vodu došlo do neplaćanja vodnih usluga.

“Realan problem konstitucionalizacije pristupa vodi za ljudsku potrošnju u formi samostalnog ljudskog prava nastao bi ako bi se ono prepoznalo kao pravo na besplatnu vodnu uslugu. U takvom slučaju, a rizici nisu mali, cijeli postojeći model pružanja vodnih usluga u našoj državi, utemeljen na kompleksnoj i skupoj infrastrukturi, koja ima svoje troškove održavanja, svoju amortizaciju izgrađene infrastrukture, za koju korisnik mora platiti ekonomsku cijenu, urušio bi se i doveo do kaosa u vodnom sektoru”, navodi se te dodaje kako bi takva odredba mogla kreirati mogla kreirati pravnu obvezu investiranja u neisplative i neekonomične sustave.

A što kad je javni vodovod nedostupan?

Ured Pučke pravobraniteljice redovito zaprima pritužbe građana zbog nemogućnosti pristupa javnoj vodoopskrbnoj mreži, dugotrajnosti postupanja po zahtjevu za priključenje na vodoopskrbnu mrežu, kvalitete i cijene vode itd.

U izvješću Ureda za proteklu godinu stoji da se obveza javnih isporučitelja vodnih usluga koja proizlazi iz Zakona o vodnim uslugama, a koja se odnosi na isporuku minimalno 50 litara vode po članu kućanstva, nerijetko ne ispunjava. Zbog toga je Ured, kao i u izvješću za 2022., Ministarstvu gospodarstva dao preporuku o davanju naputka javnim isporučiteljima u slučaju obustave isporuke pitke vode.

Pravobraniteljica navodi da u 2023. godini šest posto stanovništva nije imalo mogućnost priključka na sustav javne vodoopskrbe, a na potresom pogođenom području oko deset posto.

Ti se građani opskrbljuju vodom iz lokalnih vodovoda i individualne vodoopskrbe (zdenci, bunari, cisterne i slično). Lokalni vodovodi pak, s javno-zdravstvenog aspekta,  predstavljaju najveći rizik jer se voda potrošačima isporučuje bez obrade, a često i bez dezinfekcije. Tako je od 487 uzoraka iz lokalnih vodovoda čak 227 odnosno 46,6 posto bilo zdravstveno neispravno. Od 431 uzoraka uzorkovanih u lokalnim vodovodima u 2021. godini 169 odnosno 39,2 posto ih je bilo zdravstveno neispravno.

Pravobraniteljica: Pravo na vodu u Ustavu treba razmotriti

Pravobraniteljica dodatno navodi kako klimatske promjene, onečišćenja, urbanizacija i rast gradova zdravstveno ispravnu vodu čine sve važnijim strateškim resursom.

Smatra kako na važnost očuvanja vode i njezinih izvora ukazuju suše i redukcije vode koje u ljetnim mjesecima pogađaju pojedine dijelove Hrvatske, što otvara pitanja opstanka ljudi na tim područjima, revitalizacije područja te gospodarskog razvoja.

“Radi zaštite ovog prirodnog bogatstva potrebno je razmotriti unošenje prava na vodu u Ustav RH, što smo isticali i u ranijim izvješćima”, preporuka je pravobraniteljice.