Oporezivanje velikih zagađivača je najučinkovitija klimatska politika
Međunarodni tim istraživača mjerio je učinke 1500 različitih klimatskih politika kako bi ustanovili što najviše doprinosi smanjenju emisija stakleničkih plinova.
Što čini neke klimatske politike uspješnima, a druge neuspješnima?
Na ovo pitanje pokušao je odgovoriti tim istraživača s njemačkog Instituta za istraživanje klimatskog utjecaja u Potsdamu i britanskog Sveučilišta Oxford, u radu nedavno objavljenom u prestižnom znanstvenom časopisu Science.
Proučavali su i evaluirali učinak oko 1500 različitih klimatskih politika implementiranih diljem svijeta, u 41 državi, između 1998. i 2022. godine. Promatrane države su u 2019. bile odgovorne za 81% svjetskih emisija stakleničkih plinova. Zaključili su kako različiti pristupi funkcioniraju u različitim državama, ovisno o njihovom stupnju ekonomskog razvoja.
U razvijenijim državama bolje učinke su polučile politike kojima se financijski opterećuju zagađivači, poput npr. poreza na ugljik. U siromašnijim državama bolje učinke su imali poticaji za usvajanje zelenih tehnologija te regulativni mehanizmi kojima se onemogućuju prakse štetne za klimu i okoliš.
Bogati očekivano uspješniji od siromašnih
Autori rada najprije konstatiraju kako trenutačne politike ne rezultiraju smanjenjem emisija u dovoljnom obimu da bi se ispunili ciljevi Pariškog klimatskog sporazuma, a koji predviđa ograničenje prosječnog porasta globalne temperature na 1,5 do 2 °C s obzirom na predindustrijsko razdoblje.
“Ovo postavlja temeljno pitanje o tome koje vrste političkih mjera uspješno dovode do značajnog smanjenja emisija. Unatoč više od dva desetljeća iskustva s tisućama različitih klimatskih politika diljem svijeta, ne postoji konsenzus ni u znanosti ni u politici po ovom pitanju”, navodi se u radu.
Odgovor su istraživači pokušali pronaći procjenjujući utjecaj klimatskih politika evidentiranih u bazi podataka Organizacije za ekonomsku suradnju i razvoj (OECD). Pokazalo se da su samo u 69 od oko 1500 promatranih slučajeva klimatske politike dovele do znatnog smanjenja emisija stakleničkih plinova.
Najviše uspješnih političkih intervencija pronađeno je u građevinskom sektoru (24 slučaja), sektoru prometa (19 slučajeva), industriji (16 slučaja) i sektoru proizvodnje električne energije (10 slučajeva). U razvijenim državama pronađeno je 48 primjera uspješnih politika, a u državama u razvoju identificiran je 21 takav primjer.
Nužne su kombinacije različitih mjera
Zanimljivo je da je u većini slučajeva znatnijeg smanjenja emisija stakleničkih plinova to rezultat kombinacija više javnih politika, tj. kombinacije oporezivanja (npr. poreza na ugljik i ukidanja poreznih olakšica za fosilnu industriju), poticaja (npr. za kupnju električnih vozila, solarnih panela ili dizalica topline) i regulacije (npr. usvajanje standarda za energetski učinkovitu gradnju ili čistoću zraka).
“U većini slučajeva otkrili smo da su učinci veći ako je politički instrument dio kombinacije mjera, a ne proveden samostalno. Neke politike — npr. oznake i reforme subvencija za fosilna goriva — povezane su s velikim smanjenjem emisija samo u kombinaciji s drugim mjerama, što sugerira da se ove vrste političkih intervencija ili nikada ne provode kao samostalne politike ili same po sebi ne uzrokuju značajno smanjenje emisija. Nekoliko popularnih instrumenata — kao što su zabrane, građevinski standardi, obveze energetske učinkovitosti i subvencije — ili su također otkriveni samo u kombinacijama politika ili imaju manji prosječan učinak kao samostalna politika. Na primjer, prosječna veličina učinka svih proboja povezanih sa zabranama i politikama postupnog ukidanja u sektoru zgrada, kada su dio kombinacije mjera, iznosi oko −32%, dok je samo oko −13% ako su zabrane i politike postupnog ukidanja bile samostalne politike. S druge strane, oporezivanje je značajna iznimka u tome što učinkovito uzrokuje velika smanjenja emisija i kada se provodi samostalno. Ono se izdvaja kao jedini politički instrument koji postiže jednak ili veći učinak kao samostalna politika u svim sektorima”, navodi se u radu.
Posebno se to odnosi na razvijene ekonomije, gdje se 20% uspješnih intervencija odnosi na porezne politike. Učinkovitost poreznih politika dodatno se povećava ako ih se kombinira s različitim poticajima. S druge strane, u zemljama u razvoju najuspješnije su se pokazale regulativne mjere, čija učinkovitost raste kad ih se kombinira s poticajima, oporezivanjem i educiranjem javnosti o nužnosti klimatskih politika.
Naravno, postoje i iznimke. Tako su se u sektoru proizvodnje električne energije poticaji pokazali kao uvjerljivo najučinkovitiji način smanjenja emisija stakleničkih plinova. Štoviše, u razvijenim zemljama ovi poticaji su u potpunosti funkcionalni kao samostalna mjera, tj. učinkovitost se ne povećava ako se poticaji kombiniraju s drugim vrstama javnih politika. S druge strane, u siromašnijim državama nisu pronađene mjere koje same za sebe znatnije doprinose smanjenju emisija stakleničkih plinova, tj. znatniji učinak uvijek je bio rezultat kombinacije različitih mjera.