Oporezivanje velikih zagađivača je najučinkovitija klimatska politika

Što čini neke klimatske politike uspješnima, a druge neuspješnima?

Na ovo pitanje pokušao je odgovoriti tim istraživača s njemačkog Instituta za istraživanje klimatskog utjecaja u Potsdamu i britanskog Sveučilišta Oxford, u radu nedavno objavljenom u prestižnom znanstvenom časopisu Science.

Proučavali su i evaluirali učinak oko 1500 različitih klimatskih politika implementiranih diljem svijeta, u 41 državi, između 1998. i 2022. godine. Promatrane države su u 2019. bile odgovorne za 81% svjetskih emisija stakleničkih plinova. Zaključili su kako različiti pristupi funkcioniraju u različitim državama, ovisno o njihovom stupnju ekonomskog razvoja.

U razvijenijim državama bolje učinke su polučile politike kojima se financijski opterećuju zagađivači, poput npr. poreza na ugljik. U siromašnijim državama bolje učinke su imali poticaji za usvajanje zelenih tehnologija te regulativni mehanizmi kojima se onemogućuju prakse štetne za klimu i okoliš.

Bogati očekivano uspješniji od siromašnih

Autori rada najprije konstatiraju kako trenutačne politike ne rezultiraju smanjenjem emisija u dovoljnom obimu da bi se ispunili ciljevi Pariškog klimatskog sporazuma, a koji predviđa ograničenje prosječnog porasta globalne temperature na 1,5 do 2 °C s obzirom na predindustrijsko razdoblje.

“Ovo postavlja temeljno pitanje o tome koje vrste političkih mjera uspješno dovode do značajnog smanjenja emisija. Unatoč više od dva desetljeća iskustva s tisućama različitih klimatskih politika diljem svijeta, ne postoji konsenzus ni u znanosti ni u politici po ovom pitanju”, navodi se u radu.

Odgovor su istraživači pokušali pronaći procjenjujući utjecaj klimatskih politika evidentiranih u bazi podataka Organizacije za ekonomsku suradnju i razvoj (OECD). Pokazalo se da su samo u 69 od oko 1500 promatranih slučajeva klimatske politike dovele do znatnog smanjenja emisija stakleničkih plinova.

Najviše uspješnih političkih intervencija pronađeno je u građevinskom sektoru (24 slučaja), sektoru prometa (19 slučajeva), industriji (16 slučaja) i sektoru proizvodnje električne energije (10 slučajeva). U razvijenim državama pronađeno je 48 primjera uspješnih politika, a u državama u razvoju identificiran je 21 takav primjer.

Nužne su kombinacije različitih mjera

Zanimljivo je da je u većini slučajeva znatnijeg smanjenja emisija stakleničkih plinova to rezultat kombinacija više javnih politika, tj. kombinacije oporezivanja (npr. poreza na ugljik i ukidanja poreznih olakšica za fosilnu industriju), poticaja (npr. za kupnju električnih vozila, solarnih panela ili dizalica topline) i regulacije (npr. usvajanje standarda za energetski učinkovitu gradnju ili čistoću zraka).

“U većini slučajeva otkrili smo da su učinci veći ako je politički instrument dio kombinacije mjera, a ne proveden samostalno. Neke politike — npr. oznake i reforme subvencija za fosilna goriva — povezane su s velikim smanjenjem emisija samo u kombinaciji s drugim mjerama, što sugerira da se ove vrste političkih intervencija ili nikada ne provode kao samostalne politike ili same po sebi ne uzrokuju značajno smanjenje emisija. Nekoliko popularnih instrumenata — kao što su zabrane, građevinski standardi, obveze energetske učinkovitosti i subvencije — ili su također otkriveni samo u kombinacijama politika ili imaju manji prosječan učinak kao samostalna politika. Na primjer, prosječna veličina učinka svih proboja povezanih sa zabranama i politikama postupnog ukidanja u sektoru zgrada, kada su dio kombinacije mjera, iznosi oko −32%, dok je samo oko −13% ako su zabrane i politike postupnog ukidanja bile samostalne politike. S druge strane, oporezivanje je značajna iznimka u tome što učinkovito uzrokuje velika smanjenja emisija i kada se provodi samostalno. Ono se izdvaja kao jedini politički instrument koji postiže jednak ili veći učinak kao samostalna politika u svim sektorima”, navodi se u radu.

Posebno se to odnosi na razvijene ekonomije, gdje se 20% uspješnih intervencija odnosi na porezne politike. Učinkovitost poreznih politika dodatno se povećava ako ih se kombinira s različitim poticajima. S druge strane, u zemljama u razvoju najuspješnije su se pokazale regulativne mjere, čija učinkovitost raste kad ih se kombinira s poticajima, oporezivanjem i educiranjem javnosti o nužnosti klimatskih politika.

Naravno, postoje i iznimke. Tako su se u sektoru proizvodnje električne energije poticaji pokazali kao uvjerljivo najučinkovitiji način smanjenja emisija stakleničkih plinova. Štoviše, u razvijenim zemljama ovi poticaji su u potpunosti funkcionalni kao samostalna mjera, tj. učinkovitost se ne povećava ako se poticaji kombiniraju s drugim vrstama javnih politika. S druge strane, u siromašnijim državama nisu pronađene mjere koje same za sebe znatnije doprinose smanjenju emisija stakleničkih plinova, tj. znatniji učinak uvijek je bio rezultat kombinacije različitih mjera.