Kanadski požari lani emitirali ugljika koliko i čitava Indija paljenjem fosilnih goriva

Razorni divlji požari u kojima su prošloga ljeta spaljene nezapamćene površine šuma u Kanadi poljuljali su vjeru u projekcije kretanja ugljika u priodi. Naime, kako su izračunali znanstvenici Kalifornijskog tehnološkog instituta u Pasadeni, ukupne emisije ugljičnog dioksida i monoksida (CO2 + CO) u razdoblju od svibnja do rujna iznosile su oko 647 teragrama ugljika.

To je usporedivo s godišnjim emisijama CO2 iz fosilnih goriva u Indiji (Nature), države koja je treći najveći emiter CO2 na svijetu, i više od emisija čitave četvrto plasirane Ruske Federacije, teško ovisne o fosilnim gorivima. Samo su najveći svjetski zagađivači, Sjedinjene Američke Države i Kina, paljenjem fosilnih goriva emitirali osjetno više stakleničkih plinova nego požari u Kanadi.

Izgorjelo je 15 milijuna hektara (Mha) šume, što je otprilike zbroj ukupnih površina Mađarske i Hrvatske te dvaput više od prijašnje rekordne požarne godine, 1989., kada je u jednoj sezoni izgorjelo 6,7 Mha.

Sezona požara 2023. bila je najtoplija i najsušnija za kanadske šume najmanje od 1980. godine, što je rezultiralo natprosječnim brojem dana s visokim rizikom od požara i velikim emisijama ugljika iz šumskih požara. Pritom broj pojedinačnih požara tijekom 2023. nije bio neuobičajen. Zabilježeno ih je 6.623, dok je desetogodišnji prosjek 5.597.  Ali zbog vrućih i suhih uvjeta, mnogi od njih narasli su na veličinu megapožara, većih od 10.000 ha, kakvih je bilo na stotine.

U drugom članku, koji je producirala Kanadska šumarska služba i 20. kolovoza je objavljen u Natureu, precizira ove brojke i pojašnjava da je samo 60 požara bilo je odgovorno za 73% ukupno spaljene površine. Pojašnjava se da su požari bili tako razorni jer se rano u sezoni spojilo više faktora. Osim ranog otapanja snijega, lani je zapad Kanade bio u višegodišnjim uvjetima suše, dok je na istoku zemlje suša nastupila naglo.

“Antropogene klimatske promjene omogućile su dugotrajne ekstremne uvjete za požare, jer je prosječna temperatura od svibnja do listopada u Kanadi 2023. godine bila za 2,2 °C viša od prosjeka za razdoblje 1991.–2020. Utjecaj je bio snažan; evakuirano je više od 200 zajednica, milijuni ljudi izloženi su opasnoj kvaliteti zraka zbog dima, a zahtjevi za vatrogasnim resursima bili su neviđeni”, navode znanstvenici Kanadske šumarske službe.

Novo normalno

Toplina u 2023. godini bila je iznimna u odnosu na zadnje 44 godine, a klimatski modeli predviđaju da će temperature iz 2023. postati normalne do 2050-ih. Štoviše, modeli poput CMIP6 koji simuliraju fiziku, kemiju i biologiju atmosfere, kopna i oceana, morat će se rekalibrirati jer ovakve promjene će povećati aktivnost požara i ugroziti potencijal šuma za apsorpciju ugljika. To će utjecati na dopuštene emisije Kanade za postizanje ciljeva vezanih uz globalno zatopljenje, jer će smanjeno sekvestriranje ugljika u ekosustavima morati biti nadoknađeno prilagodbom smanjenja antropogenih emisija, pišu autori istraživanja.

Kanadske šume, naime igraju važnu ulogu u ublažavanju antropogenih emisija, usporavajući porast atmosferskog CO2. Veliko oslobađanje ugljika koje je rezultat kanadskih požara 2023. dovodi u pitanje trajnost ovog ponora ugljika.

Iako su kanadske šume povijesno doživljavale velike požare s dugim intervalima od 30 do više od 100 godina, povećanje učestalosti požara vjerojatno će smanjiti oporavak biomase i utjecati na sastav vrsta. Pojedini znanstvenici smatraju da su požari, insekti i suše već sada uzrokovali da su kanadske šume izvor, a ne ponor ugljika. U ekstremnom slučaju da požari poput onih iz 2023. postanu norma, paljenjem oko 4% područja kanadskih šuma godišnje bi sve kanadske šume mogle izgorjeti svakih 25 godina. Dakle, iako je veličina utjecaja neizvjesna, vjerojatno je da će povećana aktivnost požara u kanadskim šumama smanjiti kapacitet tih šuma da i dalje djeluju kao ponor ugljika, upozorava se u Natureu.

Nove strategije u vatrogastvu

Uloga kanadske strategije upravljanja požarima u upravljanju emisijama ugljika iz požara također zaslužuje raspravu. Strategije upravljanja požarima zahtijevaju balansiranje nekoliko faktora, uključujući socioekonomske troškove, ekološke utjecaje i emisije ugljika. Sadašnja strategija Kanade usvaja pristup temeljen na riziku, pri čemu se odluke o suzbijanju požara donose pojedinačno za svaki požar, s različitim prioritetima u različitim provincijama i teritorijima. Razumijevanje kako će se režimi požara mijenjati s klimatskim promjenama stoga je od velike važnosti za buduće kriterije odlučivanja i procjene troškova, navodi se u Natureu.

Jedna od strategija koja se pokazala uspješnom su kontrolirani ili “upravljani” požari tijekom hladnijih mjeseci, kojima se uklanja višak goriva akumuliranog tijekom godina, a koje u sezoni može lako planuti. Pojedini vatrogasci u Hrvatskoj zagovaraju ovaj pristup, pogotovo na nekih hrvatskim otocima.

Ulaganje u videonadzor, pomoću kamera ili dronova, također može pomoći u ranom otkrivanju i zaustavljanju požara.  Također, potrebno je održavati i zdravlje i otpornost samih šuma.

Migracija šuma

Šume se moraju prilagoditi sve toplijoj klimi i to kroz selekciju vrsta i odabir prikladnog reproduktivnog materijala, kao i promicanje miješanih šuma, navode znanstvenici u tekstu objavljenom krajem srpnja također u Natureu. Važan način za povećanje otpornosti šuma je njihovo zasijavanje za buduće klimatske uvjete, odnosno asistirana migracija.

Sjeme stabala, naime, može putovati tek u ograničenom radijusu od roditeljskog stabla, što ograničava njihovu mogućnost prilagodbe sve toplijoj klimi. Ljudi tu mogu pomoći zasijavanjem vrsti sa širim lišćem, otpornijim na vrućine, na visinama gdje sada uspijeva bjelogorica, ali i zamjenom crnogorice.

“Kako bi se povećala otpornost šuma, potrebno je zamijeniti crnogorična stabla bjelogoričnim vrstama na velikim dijelovima njihovog rasprostranjenja. Ako se koriste lokalni izvori sjemena, to bi rezultiralo smanjenjem trenutnog ponora ugljika (40 TgC godišnje) za 34–41% do razdoblja 2061.–2080. Međutim, ako se koriste izvori sjemena prilagođeni budućim klimatskim uvjetima, trenutni ponori ugljika mogli bi se održati ili čak povećati na 48–60 TgC godišnje”, procjenjuje se u radu.

Geografska blizina porijekla sjemena

Klimatske promjene, na žalost, utječu i na širenje štetnika, primjerice hermesa, parazita koji seli na sve više nadmorske visine, no i iznimno opasnih potkornjaka. Selekcija vrsta stabala pritom je vrlo važna, poruka je profesora Dalibora Balliana sa Šumarskog fakulteta u Sarajevu. On je idući tragom pomora smreke zbog invazije potkornjaka na bosanskom Vlašiću otkrio da to ne može biti do brojnosti štetnika.

“U Bosanskom Grahovu smo prosječno po klopki nalazili oko 350.000 potkornjaka, dok smo ovdje na Vlašiću našli tri puta manje, oko 120.000. Na planini Šator u toj godini imali smo samo 17 stabala koja su se osušila, dok smo ovdje imali 17.000 osušenih stabala. Na području Bosanskog Grahova je autohtona genetička konstitucija, dok su ovdje unešene genetičke konstitucije iz drukčije klime”, navodi Ballian. Sjeme smreke koja genetski odudara od lokalnih vrsta donirala je Francuska nakon razornog požara 1922. godine i takva je smreka zasijana je diljem Bosne i Hercegovine, a na Vlašiću u obliku monokulture, što je dodatna opasnost za samu šumu.

Profesor Ballian je ipak na društvenim mrežama podijelio članak o asistiranoj migraciji, dodajući da je moguće da uvođenje drugih vrsta može spasiti šume, čak i ako ti izvori potječu iz geografski udaljenih regija. No, nisu se s njim svi složili. Međunarodni konzultant za šumarstvo Franc Ferlin je, blago rečeno, izrazio skepsu da umjetno dovođenje vrsta može biti superiornije prirodnom pošumljavanju. Asistiranu migraciju preporučuje tek kao dodatak prirodnoj obnovi, nikako kao glavnu strategiju.

Na žalost, trebalo je stotinjak godina da se pokaže kako je autohtona smreka otpornija na nametnike od one donirane iz Francuske za sanaciju Vlašića. Rezultate pošumljavanja i otpornost novih šuma na sve topliju klimu također će trebati čekati destljećima. To izbor strategije, u trenutku kada nemamo desetljeća na raspolaganju, čini tek manje-više informiranom okladom.

Iz godine u godinu

Napomenimo da nije samo 2023. godina bila problematična po pitanju požara. Krhkost šuma iscrpljenih bolestima, nametnicima, dugotrajnim sušama i vrućinama već godinama se manifestira kroz rekorde u opožarenim površinama. Prema Greenpeaceu Rusija, 2021. godine zabilježena je najveća sezona požara ikada u Rusiji, sa 18,8 milijuna hektara uništene šume. To je područje veće od Bosne i Hercegovine, Hrvatske, Slovenije, Crne Gore i Sjeverne Makedonije zajedno. Jedan od najvećih požara u Australiji prije samo tri godine zahvatio je površinu do 19 milijuna hektara, od čega 12,6 milijuna hektara primarne šume.

Ove činjenice ne utječu samo na projekcije mogućnosti šuma da upiju i pohrane ugljik, već i odnos prema kompenzacijama ugljičnog dioksida sadnjom šuma.