Da bismo prestali spaljivati opasni otpad, moramo ga prestati proizvoditi
U opsežnom izvješću se objašnjava kako spalionice otpada štete ljudskom i planetarnom zdravlju te se iznose prijedlozi za uspostavljanje održivijeg sustava gospodarenja otpadom. Ključ je u regulaciji kojom bi se zabranili proizvodi koji sadrže opasne tvari, a koji se korištenjem postojeće tehnologije ne mogu sigurno zbrinuti.
Spalionice otpada te postrojenja za proizvodnju električne energije iz otpada zagađuju okoliš, emitiraju stakleničke plinove u atmosferu te predstavljaju potencijalnu opasnost za ljudsko zdravlje i biosferu. Praksa spaljivanja otpada, pogotovo plastike, doprinosi trostrukoj planetarnoj krizi; onoj koja se odnosi na gubitak bioraznolikosti, klimatske promjene te toksično onečišćenje.
Zaključak je to nedavno objavljenog izvješća “Spaljivanje otpada i okoliš” koje je nastalo u suradnji češke nevladine organizacije Arnika, kenijskog Centra za okolišnu pravdu i razvoj, kamerunskog Centra za istraživanje i obrazovanje za razvoj te australske organizacije Toxic Free Australia. Osim znanstvenih činjenica o spaljivanju i emisijama toksičnih tvari u okoliš, izvješće uključuje brojne studije slučaja iz cijelog svijeta koji govore o štetnim utjecajima te prakse.
Konačni zaključak autora je da se spalionice ne smiju smatrati ekološkim načinom zbrinjavanja otpada. Naročito plastike, čija bi se proizvodnja na globalnoj razini do 2060. mogla utrostručiti.
“Količina otpada koji se spaljuje u EU raste. Projekcije su da će 2050. godine spaljivanje plastičnog otpada proizvesti više emisija stakleničkih plinova od sagorijevanja fosilnih goriva. Često se može čuti argument da spalionice smanjuju emisije CO2. To je istina samo u slučaju kada se uspoređuju s odlagalištima otpada. Stoga, trebaju nam alternative”, rekla je Nikola Jelínek iz Arnike.
Kako ističu autori studije, alternativa je primjena zero waste politike koja prije svega uključuje prevenciju otpada, ponovnu upotrebu, više prikupljanja i recikliranja, kompostiranje te korištenje sigurnih tehnologija odlaganja preostalog otpada koje ne uključuju spaljivanje.
Naime, autori izvješća smatraju da je za sigurno i odgovorno gospodarenje otpadom nužno regulirati sastav proizvoda koji se plasiraju na tržište. Plastika koja se ne može reciklirati i drugi proizvodi koji sadržavaju toksične supstance koje onemogućuju naknadnu obradu ne bi se trebali ni proizvoditi, jer se s trenutno dostupnom tehnologijom ne mogu sigurno zbrinuti, objašnjava se u izvješću: “Rješavanje ovog problema može uključivati redizajniranje proizvoda kako bi bili bez dodanih toksičnih tvari, kako bi se mogli reciklirati, te izbjegavanje proizvodnje nereciklabilnih proizvoda.”
Toksini
Spalionice stvaraju od 200 do 350 kilograma pepela po toni spaljenog otpada te 25 kilograma letećeg pepela.
Obje vrste pepela su visoko kontaminirane dioksinima i drugim kemikalijama kao što su PFAS, takozvane vječne kemikalije. I jedni i drugi spojevi dokazano imaju negativan utjecaj na ljudsko zdravlje.
Prema podacima Europske komisije iz 2022. godine, spalionice otpada bile su odgovorne za 19 posto emisija dioksina u zemljama Europske unije 2015. godine.
Jindřich Petrlík, koautor studije i direktor programa za otrove i otpad u Arniki, upozorio je kako je zagađenje kemikalijama već preraslo granice koje Zemlja može podnijeti.
“Spaljivanje otpada i postrojenja za proizvodnju energije toksična su minska polja za zajednice u blizini jer proizvode otrovne emisije i otpad koji prijeti planetu. Kemikalije mogu doseći puno dalje udaljenosti od spalionice te se akumuliraju u okolišu i tako se mogu naći u dijelovima prehrambenog lanca”, rekao je Petrlík prilikom predstavljanja izvješća.
Spalionice emitiraju štetne tvari u okoliš i putem takozvanih odbjeglih emisija. One se ne ispuštaju kroz dimnjak, sagorijevanjem, već na druge načine: tijekom istovara, iz skladišnih prostora, transportnih sustava itd.
Nekoliko je studija dokazalo kako su odbjegle emisije najvjerojatnije odgovorne za onečišćenje obližnjeg okoliša. Na primjer, prisutnost dioksina i ostalih kemikalija uočena je u kokošjim jajima na farmi koja se nalazi u blizini područja spalionice Panteg u Ujedinjenom Kraljevstvu. Slično je zabilježeno i blizu spalionice komunalnog otpada u kineskom Wuhanu.
Izvješće navodi i neke druge studije koje sugeriraju da je okoliš oko spalionica zagađen, poput one iz 2021. godine koja govori da poljoprivrednici koji žive u blizini spalionice imaju više razine dioksina i drugih otrovnih kemikalija u krvi nego opća populacija tog područja, vjerojatno zbog veće potrošnje lokalno proizvedene hrane.
Nadalje, analiza Međunarodne mreže za eliminaciju zagađivača (IPEN) otkrila je da 24 od 26 skupnih uzoraka kokošjih jaja iz slobodnog uzgoja prikupljenih u blizini spalionica u 12 zemalja sadrži dioksine i druge vrlo otrovne kemikalije koje prelaze granice sigurnosti hrane u EU-u.
Spalionice mogu naštetiti okolišu i zbog nesreća, požara i drugih nepredviđenih događaja koji dovode do istjecanja otrovnih tvari u vodni sustav.
Tako je 2003. godine iz češke spalionice Megawastea iscurila živa u kanalizaciju grada Prostějova. Najveća češka spalionica opasnog otpada u Ostravi odgovorna je za curenje nafte u rijeku Odru koje se dogodilo 2017. godine, zbog čega je tvrtka koja upravlja spalionicom morala platiti ogromne kazne. Nadalje, ispitivanja provedena 2006. i 2007. godine otkrile su kontaminaciju u vodama nakon požara u spalionici opasnog otpada El Dorado u američkoj saveznoj državi Arkansas.
Odlaganje
Problem sa spalionicama predstavlja i činjenica da se pepeo nastao spaljivanjem odlaže na različitim mjestima te se koristi u različite svrhe, često suprotno smjernicama koje propisuje Stockholmska konvencija. U velikom broju slučajeva nedostaju podaci o tome kako se pepeo zbrinjava i gdje se sve koristi, kao što je situacija u Češkoj.
Dosadašnja znanstvena istraživanja, navodi se u studiji, detektirala su najčešće uporabe pepela nastalog spaljivanjem; on se često koristi u izradi građevinskih materijala kao i u tehničkim radovima, u temeljima cesta, brana itd.
Nizozemska, koja ima velike kapacitete za spaljivanje te nerijetko uvozi otpad iz inozemstva kako bi ih ispunila, suočava se s nedostatkom lokacija za odlaganje pepela, zbog čega se on često koristi u izgradnji cesta. Razlog je to zašto ih je Ernst Worrell, profesor sa Sveučilišta u Utrechtu, nazvao „linearnim deponijama“.
Osim u gradnji cesta, pepeo se u Nizozemskoj koristi i u proizvodnji cementa, a nerijetko se skladišti i u dubokim podzemnim šupljinama te završava na odlagalištima otpada. Prije ponovne uporabe, pepeo se obrađuje u posebnim postrojenjima nakon čega se označava “prikladnim” za druge svrhe.
Možda najkritičniji primjer korištenja tog toksičnog materijala jest upotreba u poljoprivredi. Izvješće donosi i slučaj države afričke države Gabon gdje operater spalionice opasnog otpada potiče na korištenje pepela za poboljšavanje svojstava tla.
Generalno gledajući, propisi koji se odnose na rad spalionica puno su “labaviji” na globalnom jugu.
Autori izvješća kritizirali su praksu izvoza goriva koje je nastalo od otpada (RDF) a koje se transportira u obliku bala ili peleta i zatim se spaljuje u industrijskim pećima. U tome prednjači Australija koja takvu vrstu goriva izvozi u azijske zemlje, unatoč zabrani izvoza plastičnog otpada.
“Korištenje plastičnog otpada za gorivo pogoršat će globalnu krizu otpada i takvi projekti u regiji jugoistočne Azije predstavljaju katastrofu za klimu, zdravlje i okoliš. Moramo izbjeći lažna rješenja industrije kao što je spaljivanje otpada i umjesto toga ulagati u zero waste politike koje promiču istinski održivu budućnost”, dodaje Jane Bremmer, predsjednica Toxic Free Australia.
Globalni problem spaljivanja plastike
Objavljivanje navedenog izvješća vremenski se “poklopilo” sa studijom koja je početkom rujna objavljena u časopisu Nature, a koja navodi da se veliki dio plastičnog otpada koji nastaje diljem svijeta spaljuje na otvorenom.
Oko 21 posto cjelokupnog plastičnog otpada je neobrađeno, tj. nikada ni ne stigne do odlagališta ili postrojenja za recikliranje. Većina tog nezbrinutog plastičnog otpada, oko 57 posto, spaljuje se na otvorenom čime nastaje opasno onečišćenje zraka.
Kako navodi studija, nekoliko zemalja globalnog juga su među onima koje najviše doprinose tom onečišćenju; indijske općine spalile su približno 5,8 milijuna tona plastike u 2020., dok je Indonezija spalila oko 1,9 milijuna tona. Među prvih pet zemalja koje spaljuju najviše plastike nalazi se i Rusija koja je 2020. godine na otvorenom spalila više od 1,4 milijuna tona plastičnog otpada.
Uzrok takvoj praksi jest činjenica da gotovo 1,5 milijardi ljudi diljem svijeta — većina njih na globalnom jugu — nema nikakve gradske službe za prikupljanje otpada niti sustav za gospodarenje otpadom, stoga mnogi svoj plastični otpad zakopavaju, bacaju u rijeke ili spaljuju.
Studija objavljena u časopisu Nature te izvješće o kojem smo pisali dolaze u trenutku kada države pregovaraju o prvom međunarodnom sporazumu o plastici. Fokus je na raspravi treba li se dokument sporazuma usmjeriti na bolje upravljanjem otpadom ili na ograničavanje proizvodnje plastike (za što se zalažu organizacije za zaštitu okoliša).
Više o tom međunarodnom sporazumu pisali smo u ovom tekstu.