Kako prilagoditi mediteransku poljoprivredu sve nestabilnijim vremenskim uvjetima

Protekli tjedan dužnosnici iz devet južnih zemalja Europske unije okupili su se na Cipru kako bi raspravljali o sve češćim nestašicama vode u mediteranskoj regiji, pritiscima koje klimatski ekstremi ostavljaju na poljoprivrednike te o sigurnosti hrane u nadolazećem vremenu, onom u kojem će takvi ekstremi biti sve češći [Euronews].

Sastanak, tempiran za kraj ljeta, dolazi nakon dugog, sušnog perioda koje je ostavilo ožegotine po poljima diljem mediteranskih zemalja; talijanske vlasti proglasile su izvanredno stanje na Siciliji u svibnju i na Sardiniji u srpnju usred najgore suše u posljednjih 20 godina koja je ostavila štetu procijenjenu na 2,7 milijardi eura. Europski opservatorij za sušu kaže da se, uz područja juga Italije, dijelovi sjeveroistočne Španjolske i Grčke te središnje Turske nalaze pod stalnim uvjetima suše, s tim da je dugotrajna suša još intenzivnija u Tunisu, Marku, Alžiru i Egiptu [1, 2].

Mediteran je hot spot globalnog zatopljenja, a Hrvatska kao dio tog geografskog i kulturno-civilizacijskog kruga također osjeća posljedice; prema nacionalnoj Strategiji za prilagodbu klimatskim promjenama, upravo je poljoprivreda najugroženiji sektor. Oni koji se njome bave morat će biti spremni na promjene, počevši od odabira sorti koje sade do tehnologije usjeva.

Zbog specifičnosti mediteranskog agrosustava, prije tri godine pokrenut je diplomski studij Mediteranska poljoprivreda koji se provodi u suradnji Sveučilišta u Zadru te Agronomskog fakulteta u Zagrebu. Cilj je educirati buduće stručnjake u sektoru vinogradarstva, voćarstva, povrćarstva, aromatičnog, ljekovitog i ukrasnog bilja te zaštite vrsta kako bi stekli znanje o uspješnoj i održivoj poljoprivrednoj proizvodnji.

Tim smo povodom popričali s profesorima, nositeljima kolegija na studiju. Zanimalo nas je kakve trendove u uzgoju već sada uočavaju, što nas čeka u godinama koje dolaze te gdje će, u konačnici, raditi budući stručnjaci za mediteransku poljoprivredu.

Što je uopće održivost?

Koordinatora studija i profesora s Odjela za ekologiju, agronomiju i akvakulturu zadarskog sveučilišta Tomislava Kosa odmah na počeku pitali smo što za njega znači “održivost”. Pojam je to koji se prečesto koristi u kontekstu zelene tranzicije i klimatskih promjena; jednako ga spominju i ekološki aktivisti, zakonodavci, autori raznih strategija pa čak i kompanije koje se ne drže tog načela.

Stoga nas je zanimalo kako ga on definira u kontekstu mediteranske poljoprivrede.

“Široko definirano, taj pojam označava sposobnost održavanja ravnoteže procesa i stanja u određenom sustavu. U smislu ekologije, održivost definiramo tako da određeni biološki sustavi ostaju raznoliki i produktivni tijekom vremena. Ono što razlikuje ekološku poljoprivredu od one konvencionalne jest tok energije; ekološka poljoprivreda podrazumijeva da uzimate iz sustava onoliko energije koliko vam tijekom vegetacijske sezone treba jer sve preko toga je degradacija tog sustava. Ako je sustav zdrav i ako ima više raznolikosti, biljnih vrsta, interakciju biljka i životinja te ako je tlo zdravo, onda je kolanje energije ‘transparentno’ i sustav je stabilniji”, kaže nam.

Održivost je, smatra Kos, vezana za to kako energija protječe kroz sustave u okolišu, a ideja održive proizvodnje – kakva će se podučavati na studiju – je da taj sustav u konačnici možete koristiti kroz duže razdoblje i prenijeti ga budućim generacijama. Koliko su naše proizvodnje održive najbolje pokazuje to pada li biološka raznolikost tla, kakvo je stanje humusa itd.

Upitali smo ga kako on ocjenjuje sadašnje stanje.

“Smatram da mi dosta toga izrabljujemo jer ne znamo kvalitetno upravljati energijom, a prakse koje koristimo idu u smjeru da je sustav sve manje održiv, što dugoročno dovodi do određene degradacije” , kaže nam.

Važnost vode

Jedna od glavnih tema o kojoj su dužnosnici nedavno raspravljali na spomenutom sastanku u Cipru je pametno navodnjavanje.

Naime, Mediteran se, osim s povećanim brojem toplinskih valova ljeti, suočava i s problemom nedostupnosti vodnih resursa. Prema predviđanjima znanstvenika, potrebe za navodnjavanjem mogle bi se povećati za 25 posto u sjevernom te dvostruko više u jugoistočnom Mediteranu, s tim da su neka južna područja u opasnosti od nedovoljnih vodnih resursa do 2100. godine.

Nestašica vode stvarnost je koju već godinama živi jug Španjolske, gdje u nekim pokrajinama poljoprivrednici skupo plaćaju vodu kako bi održali svoje kulture, dok iz nekih dijelova sele jer uzgoj određenih kultura više nije isplativ. Nedostatak vode u podzemnim rezervoarima na jugu Francuske u ožujku prošle godine doveo je do prosvjeda i sukoba između policije i ekoloških aktivista koji su htjeli spriječiti izgradnju novog rezervoara za poljoprivrednike.

Zanimalo nas je li moguće, u kontekstu sve češćih suša, pomiriti te dvije realnosti – zaštitu vodnih resursa te očuvanje poljoprivrednih kultura.

“Prije svega, trebamo naučiti optimalno koristiti vodu, a za takvo optimalno korištenje vode potrebno je znanje. Teško je odrediti koji je najbolji put. Na primjer, kada bih morao birati između poljoprivrednika koji koristi vodu, a to ne može opravdati jer nema znanja, te između ekološkog aktivista koji smatra da se tom poljoprivredniku ne treba dati prednost, stao bih na stranu aktivista. Prednost treba dati onoj strani koja pokaže višu razinu znanja i razumijevanja problema, jer puno stvari ne ide bez znanja. Kroz praksu sam se znao susresti s proizvođačima koji su znali odrediti obroke vode, kao i s onima koji su je prekomjerno, bez potrebe, koristili. Pokazalo se da onaj tko pametnije raspolaže vodom na kraju dana ima puno kvalitetniji proizvod”, rekao je Kos.

Promjene u uzgoju

Klimatske promjene stavljaju brojne izazove pred poljoprivrednike u mediteranskoj regiji; rastuće temperature, izmijenjeni obrasci padalina i povećan rizik od nestašica vode predstavljaju stres za poljoprivredne sustave. Toplinski stres utječe na prinose usjeva i stoku, promjenjivi obrasci padalina ometaju raspored sadnje i navodnjavanja, a suše i dezertifikacija ugrožavaju obradivo zemljište.

Sve to utječe na gospodarsku korist od poljoprivrede koja, u ekstremnim uvjetima, može biti znatno umanjena. Na primjer, suša koja se 2023. godine dogodila u Španjolskoj smanjila je proizvodnju maslinovog ulja za 40 posto u odnosu na period 2017-2023. godine. Razlog je to zašto se i konzumacija ulja smanjila za 30 posto budući da je ono bilo znatno skuplje [Institute European Environmental Policy Institute].

Upitali smo Šimu Marcelića s Odjela za ekologiju, agronomiju i akvakulturu zadarskog sveučilišta kako se izmijenjeni klimatski obrasci reflektiraju na maslinu – za koju se može reći da je simbol Mediterana.

Odgovara nam kako je riječ o otpornoj biljki, dobro prilagođenoj visokim temperaturama tijekom ljeta. Međutim, to podrazumijeva da su zima i proljeće imali oborina. Ako maslina kroz proljeće dobije dovoljno vode do onoga perioda kada završi cvatnja i krene rast ploda, onda ona može podnijeti sušu kroz srpanj i kolovoz. Više temperature u tom periodu su i pogodne jer se u tom slučaju neće razviti štetnik maslinina muha.

“Kod nas je prošle godine bio drastično smanjen prinos masline, ali ne zbog suše, nego zbog kiše koja je onda imala za posljedicu pojavu maslinine muhe koja napravila drastične štete na plodu, pa je tako došlo do pada u proizvodnji. Bilo je kontradiktorno u odnosu na uvjete u Španjolskoj gdje je prošle godine suša počela rano u proljeće, odnosno kroz ožujak kada maslina nije mogla kvalitetno razviti cvat te se nije mogla pripremiti za oplodnju. Ove godine smo imali dobre uvjete; proljeće je bilo kišno, a visoke temperature su poremetile rast maslinine muhe. Zato se često kaže ‘suho ljeto, mokre bačve'”, kaže Marcelić.

Dodaje kako se, unazad deset godina, termin berbe više približio listopadu, nego studenom. Međutim, i vrijeme berbe ovisi o uvjetima te godine; ako je plod zdrav, ona se može odraditi kroz listopad i studeni. U situaciji kada je plod oštećen, kao što je bilo prošle godine, berbu je potrebno obaviti što prije kako bi se spasio prinos.

Nikad ranije nego ove godine nije počela berba grožđa. Jednako na jugu Hrvatske i u kontinentalnoj Hrvatskoj, vinogradari su škarice u ruke uzeli već u kolovozu.

Zanimalo nas je kako se oni prilagođavaju ovim uvjetima, stoga smo se obratili Zvjezdani Marković, profesorici s Agronomskog fakulteta koja je predaje na kolegijima koji se tiču vinogradarstva.

Kaže nam da je utjecaj klimatskih promjena vidljiv unazad zadnjih sedam do deset godina.

“Međutim, vinova loza kao vrsta ima jako dobar mehanizam odgovora na stres pa eto čak i u ekstremno teškim uvjetima, kao što je ovo ljeto, bilježimo izuzetno kvalitetno grožđe, ali s tri do četiri tjedna ranijim terminima dozrijevanja. Nije toliko štetno koliko bismo očekivali, odnosno skoro do sada ne bilježimo da je podbacilo u rodu, samo je smanjen prinos te randman, odnosno količina soka koja se dobije iz same bobice. Teško je točno odrediti u kojem je postotku smanjen prinos;  u Hrvatskoj postoji veliki broj sorti te nisu sve jednako uspjele. Možemo pričati o 10 do 15 posto manjem prinosu nego što je uobičajeno, s tim da je negdje postotak viši, a negdje niži”, kaže Marković.

Vrijeme koje se mijenja

Njena kolegica sa zagrebačkog Agronomskog fakulteta, Martina Skendrović Babojelić čije je područje interesa voćarstvo, kaže nam da često govorimo generalno o klimatskim promjenama, međutim, nijedna godina nije ista te svaka nosi svoje promjene, zbog čega je važno da se one prate kako bi bili što fleksibilniji i kako bi znali pravovremeno reagirati.

“Na primjer, jedne godine sve strada od mraza, druge je godine cvatnja dobra, ali se dogodi da je loša oplodnja zbog hladnog i kišovitog vremena, a i oprašivači (pčele) nisu mogli izvršiti oprašivanje. Onda imamo poremećaje prilikom pojedinih faza rasta ploda, ili ubrzano dozrijevanje, što se dogodilo primjerice ove godine. Ranije bi voćke dozrijevale svega nekoliko dana ranije, sada imamo dozrijevanje dva, tri tjedna ranije nego što je uobičajeno”, kaže Skendrović Babojelić za Klimatski portal.

Navodi kako se kod voća uočava i problem jake insolacije pa tako kod nekih vrsta dolazi do ožegotina na plodu, smeđenja ploda, zbog čega oni potom nisu “interesantni”,  posebno za tržište. Sve veći problem su i intenzivniji napadi bolesti i pojave štetnika, zbog čega se mora povećavati zaštita voćaka i broj prskanja, kako bi se dobio kvalitetan plod.

Zanimalo nas je koje su najčešće voćne vrste na ovom komadiću Mediterana. One koje se najviše uzgajaju, odgovara nam, jesu maslina, smokva, agrumi (uglavnom mandarina, naranča, limun), višnja Maraska, bajam, dok su manje zastupljene vrste npr. nar, rogač, kivi, žižula, nešpula i druge.

Riječ je o vrstama koje su, u gospodarskom smislu, važne; imamo brojne OPG-ove koji se bave uzgojem nekoliko različitih vrsta te prodaju plodove voća u svježem stanju za stolnu potrošnju, ili ih pak prerađuju u različite proizvode. Neke druge vrste koje su kontinentalne (trešnja, breskva, lijeska) također imaju značaj.

Postoji, kaže Skendrović Babojelić, i razlog zašto su se neke voćne vrste ovdje zadržale, a on se odnosi upravo na agroekološke uvjete koji prevladavaju na području Mediterana, s tim da unutar svake voćne vrste postoje različite sorte od kojih su neke tolerantnije na određene temperature, sušu i sve one ekstreme koji se posljednjih godina sve više pojavljuju i s čime se poljoprivrednici suočavaju u proizvodnji.

Kako se prilagoditi?

Upitali smo naše sugovornike kako se poljoprivrednici mogu prilagoditi vremenu koje dolazi, i primjenjuju li se već sad neke tehnike.

Marković navodi kako vinogradari već sad rade prilagodbe tijekom godine, pa se tako koristi određeni rez, ostavlja se manje grožđa po trsu. Kaže kako vinogradari neće mijenjati sorte, već će se samo neke sorte uzgajati na nekim drugim pogodnijim terenima unutar određene podregije.

Vinogradari imaju na izbor i promjenu sortimenta, ali s obzirom na vijek trajanja vinograda, to je skupa investicija.Vinograd se, naime, podiže da traje 30-40 godina. Rijetki su slučajevi da vinogradari, zbog klimatskih promjena, mijenjaju sortiment.

“Međutim, ako se radi o nekakvoj smjeni generacija, onda su te mlađe generacije sklonije uzeti u obzir klimatske promjene pa tako i odabrati one sorte koje su otpornije. Prilagodba ide ka vinogradu i treba znati održavati određene sorte. Nakon toga se ide planiranju tipa vina, što grožđe dozvoljava i na kraju, kada se ubere, mogu se korigirati neki detalji u samoj vinifikaciji. Na primjer, vinari znaju koje kvasce koristiti ako žele naglasiti arome određene sorte koja je možda podbacila. Po mom mišljenju, nove sorte koje zahtijevaju manje pesticida, imaju kraće dozrijevanje i manje su osjetljive na niske/visoke temperature jesu rješenje, ali to se samo provodi kod velikih vinograda i parcela. Mislim da je tradicija koja vlada u cijeloj Hrvatskoj na strani zaštite sortimenta, samo s detaljnijim pristupom i vinogradu i podrumu”, kaže nam.

Skrendrović Babojelić nam govori kako je neminovno da na Jadranskom području imamo problem s vodom te da je tlo siromašnije i kamenitije. Zbog toga se kod odabira određene vrste također mora voditi računa o odabiru podloge koja će se moći lakše prilagoditi takvim uvjetima tla.

“Bilo bi korisno i birati sorte s obzirom na vrijeme cvatnje. Sve češće na Mediteranu imamo vrlo tople zime pa nam tako neke voćne vrste, poput bajama, krenu vrlo rano s cvatnjom. Onda dođe neki val hladnoće koji ne mora čak donijeti ni preniske temperature, ali uzrokuje oštećenja pupova, cvjetova ili tek zametnutih plodova, a ponekad i samih stabala. Ono što je problem kod te prilagodbe jest činjenica da je za nju potrebno neko vrijeme s obzirom to da su voćke višegodišnje vrste; ako sada krenemo saditi nešto otpornije vrste i sorte voćaka, proći će dosta vremena dok ne dobijemo prve plodove”, kaže.

Upravo su zbog toga, kaže, bitne edukacije poljoprivrednika, naročito mlađih generacija. Važno je, dodaje, obrazovati i stručnjake koji će kasnije moći svoje znanje primijeniti u novonastalim uvjetima.

Marcelić navodi kako je, u slučaju suše, prva mjera obrane svakako navodnjavanje maslina.

“Nadalje, može se primijeniti i gnojidba. Međutim, trebat će se mijenjati i klasična gnojidba koja se prije provodila u jesenskom periodu, na način da se daje u toplijem periodu kroz navodnjavanje. Gnojiva se također mijenjaju; prije smo imali ona koja su se sporije topila pa su se morala bacati u jesen, sada imamo ona koja se brže tope pa se mogu dati i u proljetnom periodu. Druga prilagodba je sijanje travnih smjesa kako bi se poboljšala mikrobiološka svojstva tla, odnosno da se ono zasjenjuje. To su, recimo, neke metode kojima se snižava temperatura tla. Sorta je temelj otpornosti i naravno da postoje sorte koje su otpornije na sušne uvjete, njihov odabir je također jedan od načina prilagodbe”, kaže Marcelić te dodaje kako ne postoji jednoznačan odgovor.

“Nećemo primjenom samo jedne tehnike riješiti problem, prije bih rekao da će se cijeli koncept morati promijeniti”, kaže.

Upitali smo ga mijenja li se, uslijed klimatskih promjena, i geografska granica do koje uspijevaju masline.

“Već se ta granica pomiče pa se tako na rubnim područjima Zadarske županije, u Bukovici i na povišenim terenima, mogu naći masline. Dosta ih je posađeno i u Hercegovini. Projekcije govore da će uzgoj u onim područjima gdje se tradicionalno uzgaja (npr. Španjolska i Tunis) biti teži zbog visokih temperatura. Područja koja su hladnija, s više oborina, bit će povoljnija kao područja za uzgoj. Ono što uvijek stoji nad glavom kao sjekira neka koja uvijek može napraviti rez jest pojava ekstremno niskih temperatura u proljetnom periodu, što onda može tu granicu pomaknuti jer ne možemo sa sigurnošću reći da u budućnosti neće biti temperatura ispod minusa u tom periodu, a to onda bude kobno za stabla”, kaže.

Jednako pitanje smo postavili i profesorici Marković – mijenjaju li već sad trendovi u vinogradarstvu?

“Već sada su te promjene vidljive pa tako spominje primjer sorte pošipa koji sada ima širi opseg uzgoja, odnosno ne uzgaja se više samo na otocima, već i u drugim dijelovima Dalmacije. Babić, sorta koja uspijeva na kamenitim terenima, sada se može uzgajati na nižim visinama”, kaže nam.

Perspektive za mediteransku poljoprivredu

Nedavno smo pisali o tome kako je Zajednička poljoprivredna politika (ZPP) dosad bila usmjerena na subvencije koje su namijenjene plaćanju po veličini poljoprivrednih površina, te kako podaci govore da više od 80 posto europskog novca za poljoprivredu ubire 20 posto najvećih poljoprivrednika. Brojne su nevladine organizacije i znanstvenici kritizirali tu praksu budući da negativno utječe na bioraznolikost.

Zbog toga je radna skupina u sklopu Strateškog dijaloga o budućnosti poljoprivrede EU nedavno objavila smjernice za novu poljoprivrednu politiku EU. Promjene se, predlažu stručnjaci, trebaju dogoditi upravo u sistemu subvencija ZPP-a, i to tako da one budu usmjerene ka poljoprivrednicima kojima su najpotrebnije, i koji primjenjuju održive prakse.

Upitali smo koordinatora studija Tomislava Kosa koje su prednosti mediteranskog područja u odnosu na neke europske regije te može li mediteranska poljoprivreda, u kontekstu eventualnog zaokreta agrarne politike EU, naći svoje mjesto pod (financijskim) Suncem.

“Mediteran svakako pruža raznolikost kultura, a većina tih kultura, uz pravilnu primjenu agrotehničkih mjera, jest otporna na klimatske promjene, puno više nego neke druge kulture. Mislim da nam to daje veliku prednost. Imamo proizvođače i OPG-ove koji zauzimaju manje površine jer naprosto ni nema prevelikih uvjeta da se stvori takav koncept koji uključuje veliku mehanizaciju. Kontrolirana proizvodnja i mjere koje su ekološki prihvatljivije na manjim površinama više dolaze do izražaja, a upravo su takve naše površine na Mediteranu”, kaže Kos koji smatra da bi se, kad bi takvi sustavi bili vrednovani, na manjim površinama postizali puno bolji ekonomski rezultati.

Smatra da je ZPP jako administrativno i birokratski opterećena politika, upravo prema onim najranjivijim poljoprivrednicima koji su u smislu edukacije najmanje sposobni odgovoriti na izazove birokracije. Jednostavno rješenje “dam ti onoliko koliko ti meni daš” u okvirima složenosti mjera ZPP, smatra Kos, nije logika koja je opravdana.

“U smislu eventualnog zaokreta, rekao bih da ima prostora za mediteransku poljoprivredu. Ono što trebamo vezati uz nju jest brend uvjeta proizvodnje u prostoru koji je visoke ekološke vrijednosti. Na primjer, kada pogledate Zadarsku županiju, veliki dio teritorija spada pod ekološku mrežu Natura 2000. Je li pravedno da proizvođač koji proizvodi u takvim uvjetima, gdje imate rigoroznija pravila poljoprivredne proizvodnje, svoj proizvod na tržište stavlja po istoj vrijednosti koju stavlja netko tko je od takvih područja udaljen 500 kilometara?”, pita se Kos te dodaje da “moramo dati neki brend i naglasak da se određena proizvodnja hrane, što je tipično za Mediteran, odvija u uvjetima proizvodnje visoke biološke raznolikosti”.

Mogućnosti posla

Diplomski studij Mediteranske poljoprivrede pokrenut je unazad četiri godine, međutim, zadnje dvije godine nije se održavao jer nije bilo dovoljno studenata kako bi studij bio ekonomski isplativ. Kako nam odgovara Kos, razlozi su bili uglavnom tehničke prirode.

Anketa provedena među studentima kao problem je detektirala često seljenje između Zagreba i Zadra, budući da se studij održava na dvije lokacije. Zbog toga su, navodi, pristupili određenim promjenama koje idu u smjeru smanjenja putovanja; dio nastave je “relaksiran” pa će se moći pohađati online, dok za drugi dio više neće biti potrebna putovanja. Osim toga, osmišljen je i protokol koji bi olakšao studentima da lakše pronađu smještaj te da im se u Zadru osiguraju uvjeti stanovanja u studentskom domu.

Za kraj, upitali smo Kosa na kakvim radnim mjestima vidi svoje bivše i buduće studente?

“Proveli smo anketu s HZZ-om i redovito komuniciramo s našim partnerskim gospodarskim subjektima u Zadarskoj županiji; bilo da je riječ o jedinicama lokalne samouprave, lokalnim akcijskim grupama, privatnicima, proizvođačima itd. Svi su u potrebi za ovakvim kadrom. Naše studente vidim i u start up-ovima; upravo smo na prvoj godini studija imali jedan takav uspješan primjer. Osim toga, na sveučilištima, kako u Zadru tako i u Zagrebu, imamo niz znanstveno-istraživačkih projekata koji su stalno otvoreni za zapošljavanje, gdje mogu kao viši suradnici raditi na projektu i baviti se određenom problematikom, s vjerom i nadom da će unaprijediti znanja u svojim područjima i nakon toga dalje napredovati u karijeri u području svog interesa”, zaključuje.

Ispravak (14. rujan 2024.) – Izvorno je u ovom članku ime profesorice Martine Skendrović Babojelić bilo pogrešno napisano. Ispričavamo se na pogrešci.