Rio Tinto i rudarenje litija u Srbiji: Razvojna prilika ili ekološka katastrofa?

Prosvjedi protiv rudnika britansko-australskog diva Rio Tinto u dolini Jadra već godinama potresaju Srbiju, a ovih su dana dospjeli i do Berlina. Glavna poruka žuto-zeleno-socijaldemokratskim vlastima u Berlinu je da uništenje koje sa sobom nosi rudnik litija neće utjecati na klimu, već će samo i jedino spašavati kapitalizam u njegovoj “zelenoj” inkarnaciji.

Berlin i Brisel izrazito su zainteresirani za Projekt Jadar i to se ovog ljeta nije ni pokušavalo sakriti. Srbijanske su vlasti, naime, uoči izbora 2022. nominalno odustale od projekta, no odluka ustavnog suda početkom srpnja dovela je do obnavljanja licence Rio Tintu 16. srpnja. Samo dva dana kasnije, u četvrtak uvečer, u Beograd je doletio prvi čovjek Njemačke, kancelar Olaf Scholz. Dan kasnije, Scholz, potpredsjednik Europske komisije Maroš Šefčovič i srbijanski predsjednik Aleksandar Vučić potpisali su Memorandum o kritičnim sirovinama. Stoga je taj petak 19. srpnja u Briselu proglašen povijesnim danom i za Srbiju i za EU.

Elektrifikacija prometa krucijalna je mjera u borbi protiv klimatske krize, prema mišljenju Međuvladinog panela o klimatskim promjenama. Litij je ključan resurs za provođenje te elektrifikacije. Međutim pitanje je mogu li, u prvom redu, vodni resursi podnijeti stare i nove rudnike litija [1, 2]. Kako je litij najlakši metal, ostat će bar neko vrijeme najprivlačniji za izradu baterija za uređaje koje struja treba pokretati od točke A do točke B, ukratko – automobilsku industriju.

Prognoze kažu da će idućih godina potražnja za njim rasti. To ne mora značiti da će je pratiti i rast cijene, a kamoli da će se vratiti na cijene iz 2002. Rudnici bi trebali nastaviti nicati, čak i u Njemačkoj, koja ima bar dvaput više litija od Srbije. No, ono što je važnije, njemački rudari i proizvođači automobila imaju šansu pribavljati litij na najmanje štetan način – filtriranjem vode iz već upogonjenih geotermalnih izvora [DLE].

Postoje, naime, značajne razlike u ekološkoj i ekonomskoj cijeni različitih tehnologija izvlačenja litija iz podzemlja.

Tehnologija planirana za dolinu Jadra u Srbiji je najskuplja u svakom pogledu i pritom je puna nepoznanica. Najpoznatija je, nažalost, povijest kompanije Rio Tinto, kojoj posvećujemo kraj ovog teksta.

Prva važna nepoznanica je sâm jadarit. Za razliku od prokušanog australskog spodumena, jadarit je jedinstveni silikatni mineral specifičnog kemijskog sastava. Litij je u njemu zaključan s borom u jakim kemijskim vezama. Nitko ga do sada nije koristio za izvlačenje “bijeloga zlata” pa nema rudnika na svijetu s kojim se mogu usporediti iskustva i posljedice.

Druga nepoznanica su dokumenti koji opisuju procese zamišljene da se odvijaju u rudniku.

Studija o utjecaju na okoliš nije ni započela

Rio Tinto, naime, garantira zaštitu okoliša kroz razne animacije, tekstove u formi pitanja i odgovora ili “fact-checkova”, pa čak i dirljivih najava očuvanja bioraznolikosti u svom opsežnom, ali zapravo manjkavom zahtjevu Ministarstvu zaštite životne sredine za utvrđivanje obujma i sadržaja studije utjecaja na okoliš.

ZAHTEV ZA ODREĐIVANJE OBIMA… by Faktograf

Jedna od takvih najava je razmatranje mogućnosti da iz šume koju planiraju nepovratno potaracati zbog nadzemnih postrojenja i odlagališta izvlače “suha, šuplja i mrtva stabla, kako uspravna, tako i oborena dijametra preko 15 cm” u kojima se gnijezde tvrdokrilci (str. 116). Trula debla s bubama bi zatim  premjestili u šumu daleko od buke rudnika u kojemu će odjekivati eksplozije i brujati teška mehanizacija. Sve to izgleda jako lijepo. Međutim, detaljni, službeni dokument, odnosno sama Studija utjecaja na životnu sredinu nije još ni započeta, a kamoli dostupna javnosti. Sâm zahtjev je već proizveo kontroverze.

Pri izradi dijela zahtjeva o bioraznolikosti konzultiran je i Biološki fakultet u Beogradu koji se unaprijed ogradio od zaključaka Rio Tinta, poručivši da bi za živi svijet uz Jadar najbolje bilo da projekta nema.

Nadalje, u zahtjevu nalazimo i brojna ponavljanja, pogotovo o “odličnim” ishodima postojanja rudnika, kao što su donacije i investicije u lokalno stanovništvo. Ali na tih 139 stranica, prema procjeni udruge RERI koja pruža pravne savjete u borbi za životnu sredinu, neke su druge, važne pojedinosti prešućene do mjere da demantiraju obećanja o najvišim ekološkim standardima. Na prvom mjestu, u zahtjevu nije prikazan utjecaj prerade rude na životnu sredinu.

“Kako je izostao opis prerade rude nije poznato koje će se vrste reagensa koristiti, te nije poznato ni koje će se vrste otpada i otpadnih voda generirati, ni kako će se tretirati. Ne zna se ni na koji način će se rudnik snabdijevati vodom iz aluvija rijeke Drine. Izostao je i prikaz deponiranja mulja iz proizvodnje litij-karbonata, borne kiseline i natrij-sulfata, koji potencijalno ima značajne negativne utjecaje na životnu sredinu”, nabraja RERI, koji se i službeno požalio Ministarstvu.

Opasne tvari

Nešto o reagensima se ipak doznaje, no usputno i posredno. Primjerice kroz opis skladištenja opasnih tvari, među koje spadaju razna goriva, eksploziv i jake kiseline.

Izvor: Zahtjev Rio Tinta

Rio Tinto, naime, godišnje planira trošiti 340 tisuća tona koncentrirane sumporne kiseline (94–98%), odnosno oko tisuću tona dnevno.

Sumporna kiselina

Obratili smo se na više adresa u pokušaju da saznamo može li sumporna kiselina naškoditi okolini i postoje li alternative njenoj upotrebi. Sumporna kiselina (H2SO4) se navodi kao kancerogena za ljude, eksplozivna i vrlo nagrizajuća. Zabilježeni su slučajevi da prilikom istjecanja može ubiti životinje i onesposobiti vodocrpilišta, sve dok se ne neutralizira vapnencem. No ona je doista česta u industriji; u svijetu se godišnje proizvede i potroši preko 200 milijuna tona te kiseline. Pola od toga se utroši na proizvodnju fosfatnih umjetnih gnojiva za poljoprivredu, a 10% se troši na proizvodnju metala procesom izluživanja, prvenstveno bakra, olova, cinka, nikla, kobalta, elemenata rijetkih metala i urana. Sumporna kiselina koristi se i za proizvodnju eksploziva, u kemijskoj i petrokemijskoj industriji za proizvodnju benzina i kerozina, proizvodnju baterija, deterdženata…

“Razlozi za njezino učestalo korištenje u industriji prerade metala su u njezinoj visokoj reaktivnosti i efikasnosti ekstrakcije, visokoj temperaturi ključanja (ograničava gubitak kroz isparavanje), mogućnosti regeneracije i višestruke upotrebe, jednostavna je za rukovanje i kompatibilna sa različitim procesima i stupnjevima tehnologije, i jeftina je”, tumači nam profesorica Rudarsko geološko naftnog fakulteta, specijalizirana za mineralogiju, Sibila Borojević Šoštarić.

Profesor Tian-ming Gao s Instituta za mineralne resurse Kineske akademije geoloških znanosti u Pekingu, nedavno je objavio opsežan rad o tehnologijama izvlačenja litija iz četiri najisplativije rude – spodumen, leopoldit, cinvaldit i petalit – te njihovom utjecaju na okoliš. Ondje je naveo da sumporna kiselina još uvijek nema komercijalnih alternativa u izvlačenju litija iz stijena, iako je zbog okoliša znanstvena zajednica itekako zainteresirana za njihov razvoj.

U razgovoru za Klimatski portal naglasio je da nema iskustva sa samim jadaritom, kao uostalom ni bilo tko drugi. No, što se same sumporne kiseline tiče, najavljene količine za obradu jadarita su dvostruko veće nego kod obrade spodumena.

“U procesu ekstrakcije litija iz ruda sumporna kiselina može postati nusproizvod s malim utjecajem na okoliš, odnosno natrijev sulfat. Međutim, u usporedbi s ekstrakcijom litija iz spodumena, potrošnja sumporne kiseline u ekstrakciji litija iz jadarita je relativno visoka”, piše nam Gao, naglašavajući da se radi o više od pet tona H2SO4 po toni litija.

Posebnu pažnju treba posvetiti i stvaranju te tretmanu magle sumporne kiseline tijekom procesa pečenja, dodaje Gao.

Zašto kiselina mora biti jaka

Prema profesorici Borojević Šoštarić, zapravo bi bilo problematično koristiti metode izluživanja koje nisu učinkovite poput sumporne kiseline.

Naime, samo otvaranje površinskog ili podzemnog rudnika je enorman građevinski pothvat. U slučaju Jadra, planirani rudnik bi dopirao do 600 metara dubine. Usporedbe radi, neboder Zagrepčanka je visok 95 metara.

“Pri tome goleme količine jalovinskog (nekorisnog) materijala moramo minirati, izvaditi i ukloniti, napraviti nadzemne etaže ili podzemne prostorije za kretanje mehanizacije, osigurati od urušavanja, provesti struju, ugraditi razne senzore radi sigurnosti, odvesti i zbrinuti podzemnu vodu, vjetriti”, navodi Borojević Šoštarić. Tek tada se kreće se s eksploatacijom rude.

“Bušenjem i miniranjem vadimo rudu i okolnu stijenu i u procesnom postrojenju iz te smjese koncentriramo samo koristan mineral/minerale. Oba ova koraka zahtijevaju ogromnu količinu energije i stvaraju veliku količinu jalovinskog materijala koji se mora zbrinuti”, piše nam profesorica. Tek onda kreće ekstrakcija metala iz koncentrata korisnog minerala.

“Postupci su ili kiseli ili lužnati ili klorinacija ili bioizluživanje, prženje uz dodatak aditiva, elektroliza i slično, a rezultat mora biti maksimalno efikasan. Da bismo opravdali ogromnu energiju i ogromnu količinu otpada generiranog u prethodnim koracima moramo optimizirati proces tako da SAV korisni metal izlužimo”, naglašava ona. Kada se govori o kiselom postupku kao u slučaju minerala jadarita, njega se može tretirati i slabim kiselinama kao što su octena ili ugljična. Ali rezultat će biti slab.

“Na taj način izvući ćemo samo frakciju litija – i stvoriti jalovinu koju će netko u budućnosti ponovno morati izluživati, uz ponovni utrošak energije i kemikalija. Da bi izluživanje bilo maksimalno, mineral se mora tretirati jakom kiselinom poput sumporne. Sve drugo bilo bi neetično”, smatra Borojević Šoštarić. Isto tako naglašava i da je sam proces izluživanja zatvoren.

Postoji li sigurniji način?

Sugovornike smo upitali i postoje li komercijalni, a neopasni ili bolji načini rudarenja i rafiniranja litija iz kamena, prvenstveno za vodena tijela u blizini rudnika i tlo.

“U slučaju Jadra, tek nakon izrade Studije utjecaja na okoliš moći ćemo usporediti između ponuđenog procesa i postojećih praksi u rudarenju i rafiniranju litija, te utvrditi koja je neopasnija. No, svako rudarenje i rafiniranje litija, boksita, gipsa ili nafte koje se odvija po pravilima struke mora po definiciji imati minimalni utjecaj na okoliš. Nemojmo se zavaravati – utjecaj na okoliš UVIJEK postoji. Baš svaka ljudska aktivnost utječe na okoliš. Proizvodnja gela za tuširanje, kukuruza i litija utječe na okoliš. Gradnja stambenih objekata i infrastrukture utječu na okoliš. I poljoprivreda i turizam utječu na okoliš. No, bitno je naglasiti da je rudarstvo zakonom regulirana profesija te da nacionalne zakonske regulative postoje da bi utvrdile i pratile stanje sastavnica okoliša – tla, zraka, podzemnih i površinskih voda sukladno zakonu”, odgovara profesorica Borojević Šoštarić.

Profesor Gao ističe da bi karbonatna metoda mogla biti metoda ekstrakcije litija s niskim rizikom. No ona je manje učinkovita te ju je zamijenila metoda sa sumpornom kiselinom.

“Glavne tehnologije za ekstrakciju litija iz spodumena su metoda sa sumpornom kiselinom i metoda pečenja sa sumpornom kiselinom, kao i metoda sulfata koja se koristi za tehnologiju litijeva tinjca (mica). Druge ekološki prihvatljivije tehnologije, poput biometalurgije, još uvijek su u fazi istraživanja i nisu komercijalizirane”, navodi Gao.

Rio Tinto tvrdi da od sumporne kiseline neće ostati ni traga u isparavanjima (u zahtjevu navodi da će pare  postojati samo u blizini opreme, dio 5.3.2.1.). Kompanija najavljuje da H2SO4 neće postojati ni u otpadnim vodama ni u obliku čvrstog opasnog otpada, jer će nakon neutralizacije lužinama biti pretvorena u gips.

Kako je posebno opasna u transportu, a srbijanske željeznice su prastare, Rio Tinto najavljuje kako će se kiselina dopremati friškom željezničkom prugom i posebnim vagonima, opremljenim sustavom za detekciju udesa. Međutim, nije još sigurno ni odakle će dolaziti; pretpostavka je da će dolaziti iz Bora na istoku Srbije, grada u potpunosti žrtvovanog rudarskim akcijama.

Voda i ostaci od procesa

Gao također upozorava da pri ekstrakciji litija iz jadarita postoje još važnih stvari na koje treba obratiti pažnju.

“Potrošnja vode za ekstrakciju litija iz rude je relativno visoka, i potrebno je obraditi otpadne vode te ih ispravno ispuštati”, ističe Gao.

Druga je obrada zaostalih ostataka iz luženja, alkalnih ostataka, kalcijevih ostataka, ostataka od desumporizacije itd., koji nastaju tijekom ekstrakcije litija iz ruda.

“Količina ostataka iz luženja kod ekstrakcije litija iz jadarita može biti vrlo velika, slično kao kod ekstrakcije litija iz litijeva tinjca u Kini, što je oko 20 tona po toni litija. Obrada ostataka iz luženja predstavlja jedan od izazova s kojima se suočava provincija Jiangxi u Kini, i teško ih je koristiti za proizvodnju cementa”, zaključuje profesor Gao.

Upravljanje vodama i poslovna tajna privatiziranog Instituta Jaroslava Černog

Prva točka koju spominje Gao, i možda najbolnija kod rudarenja litija iz stijene, garantirana je kroz poruku da će potrošnja (površinske) vode biti minimalna, a obrada otpadnih voda maksimalna. Prema studiji izvodljivosti, kompanija tvrdi da se prosječna potrošnja vode u rudniku procjenjuje na oko 8,3 litre vode na 1 kg proizvoda.

Reciklirali bi do 70 posto upotrebljene vode, pridobivene uglavnom od kišnice i podzemnih, za piće i poljoprivredu neupotrebljivih vodâ nastalih odvodnjavanjem rudnika. Preostale potrebe rudnika bi trebale biti pokrivene s manje od jedan posto protoka rijeke Jadar.

Što se tiče ispuštanja otpadnih voda, bile bi tako pročišćene da se ne bi razlikovale od kvalitete samog Jadra ili Drine. Kompanija ne odbacuje ni mogućnost da im kvaliteta bude čak i bolja.

Međutim, studije ključne za pitanja vodâ poslovna su tajna. Izradio ih je Institut za vodoprivredu Jaroslav Černi, institucija nazvana po jugoslavenskom pioniru elektrifikacije i zadužena za osmišljavanje najkompleksnijih hidrotehnoloških projekata u Jugoslaviji, a potom u Srbiji. Njihova ekspertiza presudna je za izgradnju vodoopskrbnih sustava, kanalizacija, hidroelektrana i rudnika, zaštite od poplava i, što je najvažnije, zaštitu pitke vode i životne sredine.

Ono što zabrinjava je da je ovaj inače financijski stabilan Institut s godišnjim prihodom od 10 milijuna eura, po volji vlade i bez suvislog objašnjenja, privatiziran za samo 2,5 milijuna eura također uoči izbora 2022. godine. Privatizaciji su se protivili ne samo stručnjaci i građani, već i vladin antikorupcijski savjet. Savjet je prilično neuvijeno poručio da je prodaja Instituta “neosnovana, neargumentirana, protuzakonita i suprotna općem interesu”.

U izvještaju koji je dostavljen Vladi i Tužiteljstvu za organizirani kriminal navodi se da prodaja može dovesti do nesagledivih štetnih posljedica po živote, zdravlje i imovinu građana Srbije, imajući u vidu klimatske promjene, poplave, bujice, obranu od leda, očuvanje pitke vode i očuvanje životne sredine.

Dvije godine nakon privatizacije, dakle, Institut odbija dati na uvid svoje studije vezane za ovaj rudnik litija.

Važnost Jadra

Građanima preostaje vjerovati ili ne da će se vodama rukovati prema najvišim standardima; da će “recipijent”, rijeka Jadar, iz njihovog cjevovoda primati vodu iste ili bolje kvalitete od one koja je već u koritu; da će ta voda biti čak i remineralizirana nakon intenzivnog filtriranja, kao i da će voda koju će Rio Tinto koristiti biti beskorisna za piće i poljoprivredu.

Na ovu temu govorili su početkom listopada u emisiji Utisak nedelje profesor hidrogeologije s Rudarsko geološkog fakulteta u Beogradu Zoran Stevanović i doktorica kemije Dragana Đorđević s Instituta za kemiju, tehnologiju i metalurgiju, glavna autorica analize efekata istraživanja jadarita koji je objavljen u Natureovom časopisu otvorenog pristupa Scientific Reports. Rio Tinto zatražio je povlačenje rada, a odluka časopisa još nije donesena niti objavljena. Đorđević je pogreške u svom radu, koje nedvojbeno postoje, branila tvrdeći da se u trenutku nastajanja teksta o tehnološkom procesu nije znalo skoro pa ništa, a informacije i dan danas cure na kapaljku.

Iako Rio Tinto kvalitetu podzemne vode pri površini ocjenjuje kao tehničku i nepriličnu za piće, Stevanović se poziva na studiju iz 1972. godine, nastalu upravo na Institutu Jaroslav Černi, navodeći da se na 17 kilometara od planiranog rudnika nalaze najveće rezerve podzemnih voda od značaja za beogradsko-posavsku i mačvansku regiju.

Količine vode koje se nalaze na prostoru Jadra su dvostruko ili skoro trostruko veće od onih koje trenutno koristi Beograd za vodoopskrbu milijun i sedamsto hiljada stanovnika, izjavio je Stevanović.

Svaki rudnik je potencijalno opasan za vode

Đorđević je objašnjavala kako eksplozije koje se najavljuju, kako zbog izgradnje rudnika, tako i zbog izvlačenja rude na površinu, mogu dovesti do miješanja vodâ u podzemlju oko Jadra. Vode u nižim slojevima koje su slane ili toksične i izmiješane s rudama, mogu se kretati prema gore i zagaditi one slatke pri površini. Iako je tu naišla na otpor Aleksandra Cvijetića s Rudarsko geološkog instituta, koji je surađivao na izradi pojedinih dokumenata za Rio Tinto, i u samom zahtjevu Rio Tinta piše kako “svi rudnici imaju potencijal da direktno poremete podzemne vode, koje samim time utječu na površinske vode”.

Nabrajaju da se to može dogoditi kroz obradu minerala i isticanje zagađenih procjednih voda iz jalovišta i odlagališta stijenskog materijala. “Ovaj vid zagađenja ne nastaje samo tijekom rada rudnika, već može nastati i tijekom prestanka svih operacija (samo ako izostane provođenje sanacijskih mjera)”, piše u zahtjevu. Na vode, dodaju, može utjecati i odvodnjavanje rudnika i istjecanje nepročišćene vode.

Stevanović zahtjevu Rio Tinta prema Ministarstvu također zamjera što ne navodi što će se događati s muljem koji nastaje pročišćavanjem vodâ.

Udesi su priča za sebe i o spremnosti za takve scenarije se ponovo ne zna ništa. Iz zahtjeva se saznaje da je Rio Tinto analizirao “više od 30 udesa, koji se mogu svrstati u 12 grupa prema tipu i prema vrsti opasnih materija koje sudjeluju”. A samo neki od predviđenih su “eksplozija, požar, ispuštanje i širenje plinova, para, tekućina, aerosola i prašine, modeli prodiranja i rasprostiranja opasnih materija u zemljište, površinske i podzemne vode”.

Otpad

Prema Prostornom planu područja posebne namjene za realizaciju projekta „Jadar“, projekt uključuje centralnu zonu od 220 hektara na kojoj su pristup rudniku i industrijski kompleks te odlagalište rudničkog otpada u dolini Štavice površine 167 hektara. Trebao bi biti spreman primiti 7,5 milijuna kubika, naslaganih u više slojeva visokih po deset metara.

Pogon će producirati megatone opasnog otpada koji će sadržavati toksični arsen i bor. I dok će se bor također izvlačiti poput litija, arsen je samo prisutan u eksploatacijskom polju i završavat će na otpadu. Rio Tinto, dakako, obećava da će ga tijekom čitavog procesa držati “neaktivnim”, zaštititi ga od vlage i dodira sa zrakom, sušiti ga i slati na odlagalište “geotehnički stabilnog”.

Tvrdi da će stijene s borom i arsenom biti sigurne i od kiše. Ako pokisnu, prikupljat će i u svojim pogonima pročišćavati vodu koja bi se procijedila kroz njega. I sve to u suradnji s lokalnim zajednicama koje bi bile uključene u monitoring, najavljuje se u promo videu.

Sâm zahtjev doista spominje foliju kao zaštitni materijal koji bi trebao čuvati da se kroz otpad ne cijedi voda u podzemlje, onu za koju Đorđević i kolege navode da je debela između 1,5 i 2 milimetra. O njoj govori i Cvijetić koji najavljuje da bi se ona trebala pružiti preko (prirodnog) sloja nepropusne gline te da će jalovište biti izolirano sa svih strana i imati ugrađenu drenažu. Lokacija odlagališta se mijenjala kako bi bila na kosom i za odvodnju zgodnijem terenu.

Isto tako, u zahtjevu stoji da će nasipi oko rudnika moći podnijeti poplave s maksimalnom mogućom visinom vode. Međutim, u slučaju velikih kiša višak vode će morati završavati u Jadru, iako se najavljuje pročišćavanje relativno skupim tehnikama poput reverzne osmoze.

I kod odlagališta jalovine u zahtjevu pronalazimo da će “detaljni izgled biti definiran u nekom od budućih projekata detaljnog inženjeringa”.

Povijest Rio Tinta: Trovanje, korupcija, tužbe, rasizam, seksizam…

Rijeka na slici zove se Rio Tinto i ona nije samo mrtva. Španjolska Crvena rijeka toliko je negostoljubiva za život da ju je NASA koristila kao astrobiološki poligon. Toliko je zagađena i kisela da se koristi kao vježbalište potrage za začecima vanzemaljskog života, konkretnije izuzetno žilavih, primitivnih organizama koji su se možda razvili u ekstremnim uvjetima na Marsu. Njena dolina smatra se kolijevkom bakrenog i brončanog doba – ondje se rudari već tisućljećima. Mrtva je zbog sumporne kiseline, koja ubija sve osim ekstremofila u rijeci. Kiselina je onamo dospjela kao posljedica i prirodnih rezervi sulfata i ljudskog uznemiravanja tla zvanog kisela drenaža rudnika.

I baš po toj rijeci 1873. godine nazvana je britansko-australska rudarska korporacija, nakon što je kupila rudnik uz njenu obalu. Španjolski Riotinto u dolini rijeke čije ime nosi korporacija prva je njihova žrtva. Trebalo je 15 godina od preuzimanja rudnika da izbije krvava pobuna. Ondje su 1888. organizirane demonstracije protiv industrijske prakse paljenja minerala pirita na otvorenom zraku. Stanovništvo i sindikat rudara predvođen anarhistima vjerovali su da otrovne sumporne pare ubijaju i stoku i ljude. Žandarmerija je odlučila raspršiti okupljene i pritom pobila desetke ljudi – rudara, žena i djece. Nakon pokolja iz kompanije izlazi jedna od najranije zabilježenih manipulacija znanošću u korist kapitala, a protiv okoliša. Usprkos povećanoj smrtnosti u blizini rudnika, znanstvenici su objavljivali da isparavanja od paljenja pirita nisu opasna, a dva akademika tog doba potpisala su da zapravo pomažu u borbi protiv kolere.

Rijeke i potoci nizvodno od rudnika Pangana u Papua Novoj Gvineji i tridesetak godina nakon građanskog rata, koji je krajem 20. stoljeća izbio zbog zagađenja i odnio do 20 tisuća života, znaju imati mliječno plavičastu boju. Stanovništvo se i dan danas bori za odštetu od Rio Tinta. Slično je i na Madagaskaru, gdje parnice za trovanje jezera olovom i uranijem traju od 2008. godine. Vlada, vlasnik 20 posto rudnika, stoji uz Rio Tinto koji kaže da analiza vode pokazuje da rudnik nije odgovoran, ali ne želi objaviti rezultate analize. Nedavno je, pak, otkriveno da stanovništvo u uzorcima krvi ima povišene razine olova.

U ožujku 2023., Rio Tinto je pristao platiti kaznu od 15 milijuna dolara američkoj Komisiji za vrijednosne papire i burzu i time se nagodio oko optužbi za mito, odnosno da je 2011. godine platio 10,5 milijuna dolara prijatelju predsjednika Gvineje kako bi zadržao prava na eksploataciju željezne rude. Za financijske nepravilnosti optuženi su i u Mozambiku i Mongoliji. U Mongoliji se također suočava s optužbama za zagađenje vode.

Dobronamjerno je pretpostaviti je da će se tvrtka nježnije ponašati u tzv. razvijenim zemljama svijeta. No u slučaju Rio Tinta, ni to ne mora biti slučaj. Tvrtka također planira graditi na svetoj zemlji domorodaca u Arizoni, dok su u rodnoj Australiji ne tako davne 2020. godine raznijeli dva drevna lokaliteta australskih Aboridžina. Godine 2022. je pregled koji je provela bivša povjerenica za diskriminaciju na osnovi spola u Australiji otkrio da su nasilje, seksizam i rasizam rašireni unutar tvrtke, što je Rio Tinto sâm objavio na svojim stranicama.

Pozadinski rad projekta Jadar

I projekt Jadar već ima turbulentnu povijest, iako je tek prošao početne faze istraživanja. Samim time izazvao je ujedinjenje krajnje suprotstavljenih političkih grupacija i institucija protiv sebe.

Srpske su vlasti, naime, krajem 2021. nakon upornih masovnih protesta, a uoči izbora 2022. godine, objavile kako odustaju od rudnika. Vlada tad povlači i Zakon o eksproprijaciji iz procedure, koji se dovodio u vezu s rudarskim aktivnostima pored Jadra. Tim povodom i referirajući se na rudnik, predsjednik Aleksandar Vučić izgovara rijetko zastrašujuću rečenicu, koja je doslovno glasila: “Nemamo pravo da uništavamo živote većeg broja ljudi nego što je to prvobitno planirano”.

Ipak, Rio Tinto Corporation nije se puno obazirao na to. Nastavili su kupovati zemlju i kuće uz Jadar, dajući vlasnicima dodatnih 5 posto ako skinu krov s njih, odnosno pomognu im da istrunu. Naoko bez razloga, kuće nalik na šuplje kutnjake, s crvenim natpisima “PRIVATE PROPERTY”, godinama su se množile i zastrašivale susjede koji su željeli nastaviti živjeti uz rijeku kako su ondje živjeli do tada. Opozicijski zastupnik u Skupštini Srbije Miroslav Aleksić ovih je dana pitao i zašto je Rio Tinto nakon te navodne obustave projekta nastavio plaćati konzultantske usluge vezano za njega i to u vrijednosti od 155 milijuna eura.

Progon aktivista

Znanstveni suradnik pri Institutu ekonomskih nauka u Beogradu Aleksandar Matković zaprimio je ozbiljne prijetnje smrću nakon što je u tekstu koji je objavio dnevni list Danas primijetio da rast otpada, a pogotovo opasnoga, u stopu prati porast rudarskih investicija i radova na terenu u Srbiji, dok stopa BDP-a to tvrdoglavo odbija. Doveo je u pitanje i obećanja da će Srbija, poput Kine, imati tzv. zatvoreni proizvodni krug od rude preko baterije do električnog automobila, budući da su vlasti u Srbiji, blago rečeno, sklone hrabrim najavama. Inbox mu se nakon toga napunio toliko uvjerljivim prijetnjama smrću da ga je za zdravlje upitao i britanski The Guardian.

“Ja sam tek poslije saznao koliko je zapravo ljudi imalo gore scenarije, BIA im upada u stan, jednom čovjeku koji je imao tri moždana udara i nema veze s protestima. Drugarici su upali u stan u Vršcu, ona je u petom mjesecu trudnoće. Hapse ljude“, kazao je Matković za Lupigu. Uhapšeni su i ispitivani deseci ljudi i to iz nevjerojatnih razloga – od držanja transparenata na protestima do statusa na Facebooku. O Rio Tintu ispitivana je i čak i hrvatska glazbena diva Severina, koju su graničari maltretirali na prijelazu iz Hrvatske u Srbiju čitava dva sata. Opskurna neregistrirana ad hoc udruga “Kopaćemo” prozvala je mirne prosvjednike “eko-teroristima“.

Alijansa za baterije

Ipak, većina u Skupštini Srbije ovih je dana s indignacijom odbila opozicijski prijedlog o zabrani iskapanja litija u Srbiji, optužujući oporbu za širenje panike i ugrožavanje geopolitičkog položaja Srbije. Istovremeno, poglavari Srbije i Njemačke iz Hamburga su poručili kako će te zemlje pristupiti Globalnoj alijansi za baterije (GBA), šarolikoj skupini međunarodnih organizacija i interesnih grupa, proizvođača baterija i automobila, čiji je član i – Rio Tinto.

U pokušaju da objasni novinaru TAZ-a zašto EU, predvođena Njemačkom, pobunjenoj javnosti Srbije nameće projekt Jadar, parlamentarna državna tajnica u Saveznom ministarstvu za gospodarstvo i klimatsku akciju Franziska Brantner u vrijeme najvećih protesta u Srbiji je izjavila:

“Na taj način Kini onemogućujemo veći utjecaj na važne europske izvore sirovina. Pitanje nije: ‘Hoće li se projekt dogoditi ili ne?’ nego: ‘Hoće li Rio Tinto realizirati projekt s europskim partnerima ili će to učiniti Kinezi?’”

Lista zločina protiv okoliša i stanovništva je duga, no vjera u Rio Tinto u očima Europske unije i vlasti u Srbiji očigledno ne jenjava. A nepoznanica je i previše, dok stanovništvo Srbije strahuje da će se one otkrivati tek kada bude prekasno za njihove rijeke i tlo.

NAPOMENA GLAVNOG UREDNIKA: prof. dr. sc. Sibila Borojević Šoštarić s Rudarsko-geološko-naftnog fakulteta u Zagrebu je prilikom autorizacije svojih izjava tražila da se njeno ime i izjave izostave iz članka. Tu molbu nije uputila zbog pogrešnog citiranja ili kontekstualiziranja njenih izjava, već zato što joj se, citiramo, “ne sviđa cijela konotacija članka koja je izrazito negativna prema industriji kojoj ja pripadam i koja snabdijeva čovječanstvo (uključivo i vas) sa sirovinama”. S obzirom da je svrha autorizacije prije objave članka samo i isključivo potvrđivanje autentičnosti vlastitih izjava, njena je molba zanemarena odlukom glavnog urednika Klimatskog portala.