COP29 u Azerbajdžanu u sjeni represije nad aktivistima i novinarima

Web stranica kampanje “COP29” izgledom podsjeća na službenu stranicu UN-ove klimatske konferencije koja se trenutačno održava u Azerbajdžanu.

Boje i dizajn koje koristi gotovo pa su isti kao one koje koristi domaćin samita, međutim, poruka koja se šalje s naslovnice nešto je drugačija. Umjesto slogana “Solidarno za zeleni svijet” koji se nalazi na službenoj stranici konferencije, na naslovnici je istaknut poziv za potpisivanje peticije kojom se poziva na oslobođenje brojnih političkih zatvorenika u Azerbajdžanu.

Njih je, prema brojci kojom raspolažu organizacije civilnog društva, više od 300, a jedan dio njih zbog svog je djelovanja stavljen iza rešetaka upravo uoči početka UN-ove klimatske konferencije. Razlog je to zašto je inicijativa “Partnerstvo klimatskih promatrača” krenula u prikupljanje potpisa kako bi osvijestila javnost o političkom teroru koji provodi tamošnja vlast. Uhićene novinare i aktiviste inicijativa naziva taocima COP-a.

Azerbajdžan je, naime, jedna od najmanje slobodnih država na svijetu, a ništa bolje ne stoji ni po pitanju slobode medija. Državom od raspada Sovjetskog Saveza vlada jedna te ista obitelj, a sadašnji predsjednik Ilham Alijev, koji je na toj poziciji od 2003., često naftu naziva “božjim darom”. Fosilna goriva čine 90 posto izvoza države, na čemu se najviše obogatila upravo predsjednikova obitelj.

Unatoč tome, ministar ekologije i prirodnih resursa ove klasične tzv. petrodržave, ujedno i predsjedavajući ovogodišnje konferencije, Mukhtar Babajev, poziva na klimatsku akciju i mir.

Zašto je to licemjerno?

Njegovi pozivi dolaze nakon što je u travnju uhićen Anar Mammadli, aktivist za ljudska prava i osnivač inicijative za klimatsku pravdu, za vrijeme dok je ekonomist i profesor Gubad Ibadoghlu, specijaliziran za transparentnost prihoda u sektoru nafte i plina, u kućnom pritvoru nakon devet mjeseci istražnog pritvora, dok ekonomist Fazil Gasimov, uhićen još prošle godine, štrajka glađu u zatvoru gdje mu se znatno pogoršalo zdravstveno stanje.

Azerbajdžanske vlasti pozivaju na mir dok istovremeno zatvaraju novinare. Onima koji su radili za neovisni Abazs Media i Tolum TV (čiji su uredi zatvoreni) prijeti i do 12 godina zatvora.

Peticija koju spominjemo na početku teksta, koju je pokrenuo u lipnju azerbajdžanski novinar Emin Husejnov, stoga je vrlo jasna u svojim zahtjevima. Traži se ukidanje ograničenja neovisnim medijima, zaustavljanje progona demokratskih institucija, pravo na slobodu kretanja i mir u regiji, pravo građana na zdrav okoliš, smanjenje utjecaja fosilne industrije na klimu te sudjelovanje medija i aktivista na konferenciji u Bakuu.

Husejnov, koji nešto manje od deset godina živi u egzilu u švicarskoj Ženevi, za Klimatski portal pojašnjava kako izgledaju napori da se na klimatskoj konferenciji čuju i glasovi klimatskih aktivista.

Ukratko, odgovor je teško i nikako. Iako je njegova inicijativa u suradnji s jednom kamerunskom organizacijom poslala zahtjev za sudjelovanjem, pristup im je onemogućen, odnosno kako Husejnov kaže, diplomatski su odbijeni.

“Naime, konferencija je već počela, a nama se i dalje pojavljuje obavijest koja govori da se zahtjev razmatra. Naš je cilj bio da organiziramo jedan događaj kako bi naša poruka došla do više ljudi, odnosno da dobijemo slot i u tom bi slučaju privukli pažnju međunarodne zajednice, ali i potencijalnih donatora. Nekoliko naših ljudi jest na konferenciji, ali sudjeluju tajno. Znaju da, ako nešto kažu, da ih nakon COP-a čeka kazna”, kaže.

Tijekom prošle godine njegova se inicijativa pokušala povezati s organizacijama civilnog društva koje se bave klimatskim pitanjima, međutim, njegov je dojam kako si je dio njih nametnuo samocenzuru.

“Kao da vlada strah da će se, ako budu prekritični, nešto dogoditi. Ili će im se odbiti viza, ili neće moći sudjelovati na ključnim događajima, ili su u strahu od nekakvih napada”, kaže Husejnov te dodaje kako je slična kampanja postojala i za vrijeme COP-a 27 koji se održao u Egiptu, no da se ova razlikuje zbog toga što postoji puno veća paranoja od reakcija azerbajdžanske vlasti.

Kako se guši kritika?

Tamošnji režim na razne načine pokušava ušutkati kritičke glasove koje se usude govoriti protiv dinastije Alijevih.

Aktiviste se tako često optužuje za krijumčarenje novca, protuzakonito poduzetništvo, pranje novca, krivotvorenje isprava, utaju poreza, a tu su i optužbe za ekstremizam, posjedovanje droge itd. Organizacije civilnog društva ne mogu primati donacije od stranih donatora, što uvelike utječe na njihovu mogućnost provođenja kampanja osvještavanja javnosti.

Kako su neki od njih ispričali organizaciji Human Rights Watch, azerbajdžanske vlasti u dosta su slučajeva udrugama odbile zahtjeve za registracijom zbog manjih tehničkih grešaka u materijalima za prijavu. Bez registracije kao pravne osobe, NGO-ovi ne mogu obavljati redovne poslove, otvoriti bankovni račun te primiti potpore iz domaćih i stranih izvora.

Nadalje, azerbajdžanske vlasti pomno prate što rade aktivisti i novinari, što je pokazala i afera koja se odnosi na njihovo špijuniranje, a za koju se saznalo unazad nekoliko godina. Režim je koristio Pegasus, sofisticirani špijunski program koji može snimati telefonske pozive, čitati poruke, pristupati fotografijama i lozinkama i tajno snimati. Od 245 azerbajdžanskih telefonskih brojeva koji su bili na popisu praćenja, petina je pripadala novinarima, urednicima ili vlasnicima medijskih tvrtki.

Azerbajdžan je pravi primjer digitalnog autoritarizma, o čemu novinarka Arzu Gejbulla često piše na svom blogu. Azerbajdžanka koja surađuje s brojnim svjetskim medijima također živi u egzilu, u Turskoj.

Za Klimatski portal objašnjava kako obični građani mogu dobili neovisne informacije.

“Kada je 2017. godine blokiran pristup neovisnim platformama za vijesti, mnoge od tih platformi razvile su takozvane mirror stranice (zrcalne stranice) te su ugradili VPN-ove unutar aplikacija putem kojih se može pristupiti tim stranicama i tako čitati vijesti. Puno prometa dolazi s računa društvenih mreža ovih neovisnih stranica. Kada se dogodio taj prvi val gušenja slobode medija, povećao se fokus na širenje informacija putem Facebooka i Instagrama koji su postali alternative za objavljivanje vijesti”, kaže nam.

Društveni mediji ujedno su i platforma na kojoj se odvijaju rasprave o društvenim i političkim temama. Gejbulla navodi kako građani i dalje objavljuju vijesti i komentare te diskutiraju.

“Međutim, uvijek ste potencijalna meta režima, čak i ako niste novinar ili aktivist”, dodaje.

Gdje je kredibilitet UN-a?

Zbog toga se opravdano, u naslova teksta objavljenom u britanskom The Guardianu uoči konferencije, najpoznatija klimatska aktivistica Greta Thunberg zapitala kako Azerbajdžan uopće može biti domaćin jednog ovakvog samita, naročito kada se održava pod okriljem organizacije koja se zalaže za poštivanje ljudskih prava i demokratskih vrijednosti.

“Mislim da je vjerodostojnost UN-a dovedena u pitanje otkad je dopušteno nacijama koje proizvode fosilna goriva i nacijama koje ovise o fosilnim gorivima da budu domaćini. Ovo nije prvi COP koji se održava u zemlji u kojoj postoje upitne taktike kada je u pitanju rad s civilnim društvom”, kaže Gejbulla.

Novinarka navodi kako UNFCCC nije razvio bolji mehanizam koji bi se uhvatio u koštac s ovim pitanjem. Pokazuje to i slučaj Meydan TV-a, nezavisne medijske platforme sa sjedištem u egzilu koja postoji gotovo 10 godina, a kojoj  također nije dopušteno sudjelovanje. Naime, tajništvo UNFCCC-a njihovim reporterima nije dalo akreditacije zbog toga što nisu uspjeli zadovoljiti kriterije koji se odnose na objavljivanje tri članka u četiri mjeseca koja su objavljena pod pravim imenom novinara. Novinari koji su se prijavili objasnili su tajništvu da, s obzirom na cenzuru i političku situaciju u zemlji, platforma ne objavljuje imena autora iz sigurnosnih razloga. Nisu dobili nikakav odgovor.

Naš drugi sugovornik, Emin Husejnov, navodi kako je apsurdno da UN takav događaj organizira u jednoj od najmanje slobodnih država na svijetu.

“Njihova je pozicija takva da klimatska konferencija nije politički događaj te da se za stol treba sjesti sa svima ako želimo spasiti planet. Međutim, pitam se kako se može raspravljati s nekim tko ne cijeni tvoje vrijednosti. Troše li se u tom slučaju vrijeme i resursi?”, navodi.

Husejnov smatra kako je predsjednik Allijev je napravio odličan greenwashing događaj samo za sebe, događaj na kojem će se rukovati s brojnim dužnosnicima i koji će njemu donijeti neku vrstu međunarodne legitimacije.

“Međutim, on i tema klimatskih promjena dvije su potpuno dijametralno suprotne stvarnosti. Uloga ovog COP-a 29 nije samo povećati broj novih poslova u fosilnoj industriji, on također služi i velikim naftnim kompanijama za greenwashing“, kaže.

Što kaže Europa?

Manje od mjesec dana prije početka klimatskog samita u Bakuu, Europski parlament usvojio je rezoluciju u kojoj zastupnici oštro osuđuju represiju azerbajdžanskog režima nad aktivistima, novinarima, oporbenim vođama i drugima, i u kojoj se također napominje da se progon znatno intenzivirao uoči UN-ove konferencije o ljudskim pravima.

Zastupnici također pozivaju Europsku uniju da smanji ovisnost Europe o plinu iz te države, koja se pojačala nakon ruske invazije na Ukrajinu.

Nešto ranije, u siječnju 2023. godine, Parlamentarna skupština Vijeća Europe (PACE) donijela je rezoluciju kojom je odlučila ne ratificirati vjerodajnice azerbajdžanskog izaslanstva, čime je izaslanstvu zabranjeno sudjelovanje u većini aktivnosti tog tijela. Razlog je neispunjenje obveza koje je država preuzela prilikom pristupanja Vijeću Europe, onih koje se odnose na provođenje slobodnih izbora, nedostatak neovisnosti pravosuđa, rješavanje slučajeva političkih zatvorenika te na humanitarna pitanja u regiji Nagorno-Karabah.

Pitali smo Gejbullu može li međunarodna zajednica “natjerati” državu da promjeni svoj pristup u odnosu prema kritičarima režima.

“Odluka PACE-a je prvi put da su poduzete neke mjere te da se tražila neka vrsta odgovornosti. Međutim, kada imate vladu koja je članica jako dugo i koja se nikada nije suočila s posljedicama, ta odluka, iako je vrlo važna, došla je malo prekasno. U međuvremenu je vlada postala hrabrija i jača; oni stvarno osjećaju da neće prihvatiti nikakvu kritiku te da neće olako poduzeti bilo kakvu akciju”, kaže.

Gejbulla navodi kako Azerbajdžan igra diplomatsku igru; s jedne strane koketira s Rusijom, a s druge želi bi biti dio europske zapadne skupine zemalja. Nastoji se prikazati kao razvijena, moderna i zapadnjačka nacija te istovremeno radi na potpisivanju novih sporazuma za prodaju plina s europskim državama. Članstvo u Vijeću Europe, smatra novinarka, državi daje kredibilitet, stoga ne vjeruje da će se Azerbajdžan povući iz tih organizacija.

Budući da režim ignorira glavne obveze koje proizlaze iz članstva u međunarodnim organizacijama, zanimalo nas je ima li tamošnje društvo ikakve koristi od toga što je dio te zajednice.

“Rekla bih da najveću korist ima od članstva u Europskom sudu za ljudska prava (ECHR). Nakon što iscrpe sve pravne lijekove u zemlji, odvjetnici mogu predati te slučajeve ECHR-u i to je dosad bio važan element u njihovom radu. Odluke koje su se donosile gotovo su uvijek išle u njihovu korist. Nažalost, one nisu donijele nikakve promjene u odnosu prema civilnom društvu i građanima. Država bi, ako bi takvi elementi postojali u odluci, isplatila naknadu oštećenima, međutim, do nekakvih značajnijih reformi zakonodavstva nije došlo”, kaže nam.

Da odluke ECHR-a često ne znače mnogo pokazuje i slučaj našeg sugovornika Husejnova kojem je oduzeto državljanstvo. Iako je ECHR utvrdio da je Azerbajdžan u njegovom slučaju prekršio međunarodno pravo, državljanstvo mu još nije vraćeno te on i dalje živi u egzilu.

“Osim toga, praksa je takva da često ECHR donese presudu da se određeni zatvorenici oslobode. Država to učini, plati im nekakvu naknadu, a onda ih opet pritvori. Upravo je to slučaj s nekim od zatvorenika koji su sada u pritvoru, i koji su opet uhićeni po drugi ili treći put, unatoč presudama europskog suda”, kaže nam Husejnov.

Ima li nade za Azerbajdžan?

Oboje naših sugovornika nisu previše optimistični kada je riječ o onome što čeka azerbajdžansko civilno društvo nakon završetka konferencije. Politički zatvorenici, kaže nam Husejnov, proživljavaju nehumani tretman, naročito jer zatvori nisu dobro opremljeni pa se tako mnogima od njih ne pružaju potrebni zdravstveni tretmani. Brojne novinarke i aktivistkinje nemaju pristup ni osnovnim higijenskim potrepštinama.

“Čak i budu pušteni iz zatvora, neće odmah moći nastaviti sa svojim aktivnostima budući da ih vlasti takvim tretmanom žele fizički i mentalno oslabiti”, kaže.

Ni Gejballa ne misli drugačije.

“Čekamo sudske odluke. Međutim, s obzirom na naše iskustvo o tome kako sudovi donose svoje odluke u političkim progonima, mislim da će biti izrečene duge zatvorske kazne mnogima od onih koji su uhićeni od studenog 2023. i onima koji već čekaju suđenje. Ne mislim ni da će se situacija općenito poboljšati za građane u zemlji jer imamo posla s istom vladom koja je do grla u pranju novca i korupciji”, kaže novinarka.

Uostalom, navodi, međunarodna pozornost koja se usmjerila na temu ljudskih prava u Azerbajdžanu uoči COP-a svakako će u jednom trenu izblijedjeti. Pritom se čini da brojna izvješća o kršenju ljudskih prava u Azerbajdžanu tamošnjoj vlasti zapravo ne znače apsolutno ništa, budući da je sve prozivke nazvala koordiniranom kampanjom klevetanja i prljavom propagandom.

Cilj je medija, kako je Alijev naveo u priopćenju, ocrniti imidž države što njega pak “neće odvratiti od postizanja plemenite misije da se nosimo s negativnim utjecajima klimatskih promjena”.