Dušikov oksid – veliki klimatski problem o kojem se premalo govori

Kada se govori o stakleničkim plinovima, većini ljudi na um najprije padne ugljični dioksid (CO2). Za to postoji dobar razlog: CO2 je najrašireniji staklenički plin i uvjerljivo je najviše doprinio globalnom zagrijavanju u periodu od Industrijske revolucije naovamo.

Međutim, CO2 nije jedini plin čije otpuštanje u atmosferu podiže prosječnu temperaturu na Zemlji. Štoviše, drugi staklenički plinovi puno su potentniji nego CO2, tj. sposobni su u atmosferi zadržati puno više topline, zbog čega predstavljaju sve veću prepreku nastojanjima da se prosječna temperatura na Zemlji zadrži ispod +1,5 °C s obzirom na predindustrijsko razdoblje.

Jedan takav plin je metan, čije je korištenje rasprostranjeno u energetskoj industriji. Metan se u atmosferi zadržava dvadesetak godina te u tom razdoblju može zadržati čak 80 puta više topline nego CO2. O utjecaju metana na podizanje prosječne temperature na Zemlji smo na Klimatskom portalu pisali u više navrata.

Druga skupina štetnih stakleničkih plinova su dušikovi oksidi, a najrasprostranjeniji je dušik(I)-oksid odnosno N20. Najviše dušikovih oksida u atmosferu otpušta poljoprivredna industrija, što zbog korištenja mineralnih gnojiva na bazi dušika, što zbog emisija iz kravljeg izmeta. Dušik(I)-oksid se u atmosferi može zadržati stotinjak godina te u tom razdoblju zadržava oko 270 puta više topline nego CO2.

Zbog toga se količina stakleničkih plinova koji se otpuštaju u atmosferu izražava mjernom jedinicom CO2e, tj. ekvivalent CO2. Svrha ove mjerne jedinice je upravo obuhvaćanje svih relevantnih stakleničkih plinova u skupovima podataka koji se tiču postupnog zagrijavanja Zemlje.

Opasnost za klimu i zdravlje

Ujedinjeni narodi nedavno su, povodom UN-ove klimatske konferencije COP29 u Azerbajdžanu, predstavili izvještaj u kojem se naglašava da emisije N2O ozbiljno ugrožavaju cilj ograničenja zagrijavanja ispod +1,5 °C s obzirom na predindustrijsko razdoblje.

U zajedničkom izvještaju UN-ovog Programa za okoliš i UN-ove Organizacije za hranu i poljoprivredu ističe se da emisije dušikovih oksida rastu brže nego što je bilo očekivano pa je stoga potrebno hitno djelovanje da se taj rast ograniči. I to ne samo zbog klimatskih promjena: emisije N20 također stanjuju Zemljin ozonski omotač, čime štetno utječu i na javno zdravlje, povećavajući broj karcinoma izazvanih izlaganjem UV zračenju.

Bez ograničenja razina emisija N20, neće biti moguće zadržati se ispod rasta temperature od 1,5 °C, naglašavaju iz UN-a. Da bi se taj scenarij izbjegao, potrebno je smanjiti emisije N20 za čak 40 posto s obzirom na sadašnje razine. Mjerama kojima bi se to moglo postići bi se izbjeglo oko 20 milijuna preranih smrti do 2050. godine te izbjeglo emitiranje 235 milijardi tona CO2e do 2100. godine, tvrdi UN. To je ravno šestogodišnjim emisijama CO2e iz fosilnih goriva.

Da bi se ograničile emisije dušičnih oksida, potrebno je prije svega smanjiti korištenje mineralnih gnojiva u poljoprivredi. Radi se o zadaći koja nije nimalo jednostavna; procjenjuje se da bi bez korištenja mineralnih gnojiva globalna poljoprivredna industrija bila u stanju prehraniti tek polovicu ljudi na Zemlji.

Ipak, iz UN-a tvrde da je ograničenje korištenja mineralnih gnojiva ne samo nužno, nego i moguće.

“Suočavanje s emisijama dušikovog oksida ključno je za osiguravanje održive, uključive i otporne poljoprivrede koja istovremeno pomaže zemljama u postizanju njihovih klimatskih ciljeva i ciljeva sigurnosti hrane. Kako procjena jasno pokazuje, postoje načini za proizvodnju više s manje, poboljšanjem učinkovitosti korištenja dušika u poljoprivredi i smanjenjem prekomjerne primjene dušika”, kaže Kaveh Zahedi, direktor Ureda za klimatske promjene, bioraznolikost i okoliš pri UN-ovoj Organizaciji za hranu i poljoprivredu (FAO).

Kako smanjiti emisije

Primjere uspješnog ograničavanja emisija dušikovih oksida ne treba tražiti dalje od Europske unije. Još 1991. godine je EU donijela tzv. direktivu o nitratima, zahvaljujući kojoj su emisije u periodu od 1990. do 2010. godine smanjene za oko 20 posto. Primjer Europske unije pokazuje da stroža pravila vezana za korištenje mineralnih gnojiva bogatih dušikom mogu rezultirati znatno smanjenim emisijama bez da proizvodnja hrane zbog toga pati.

Problem je što se drugi dijelovi svijeta ne pridržavaju istih pravila. U razdoblju u kojem je EU smanjivala svoje emisije dušikovih oksida, u ostatku svijeta one su uglavnom rasle. Među najveće zagađivače spadaju države s velikom poljoprivrednom industrijom, poput SAD-a, Brazila, Indije ili Kine.

Važan dio rješenja za emisije dušikovih oksida je i smanjenje količine hrane koja završava u smeću. Prema podacima UN-a, u 2022. godini je bačeno više od milijardu tona hrane. To je ekvivalent oko milijardu obroka dnevno, odnosno 20 posto sve hrane koja je stavljena na globalno tržište. Istovremeno se broj gladnih ljudi u svijetu procjenjuje na oko 800 milijuna.

Cijena? Bilijun dolara godišnje

Transformacija naših sustava poljoprivredne proizvodnje ključan je dio ograničavanja globalnog zagrijavanja ispod 1,5 stupnjeva Celzijusa, naglasio je glavni direktor FAO-a Qu Dongyu tijekom sudjelovanja na COP-u 29. “[Ta promjena] sadrži rješenja za klimatsku krizu i povezane izazove vezane za hranu, vodu, zemljište i bioraznolikost”, poručio je Qu.

Glavni direktor FAO-a naglašava i da se radi o teškoj zadaći, koja će zahtijevati puno izdašnije financiranje, pri čemu je važno da investirani novac doista stiže do poljoprivrednih zajednica kojima je namijenjen. Qu je istaknuo i da planovi za transformaciju poljoprivrednih sustava moraju biti uključeni u nacionalne planove te prioritizirani u međunarodnim sporazumima.

“Izgradnja i financiranje otpornog agro-prehrambenog sustava u krhkim i sukobima pogođenim područjima rješava klimatske i prehrambene krize te spašava živote i egzistenciju milijuna ljudi. Ipak, u ova rješenja koja donose obostranu korist ne ulaže se dovoljno”, rekao je Qu.

Glavni direktor FAO-a napomenuo je da su 2022. godine agro-prehrambeni sustavi dobili 29 milijardi dolara – samo 23 posto ukupnog klimatski povezanog razvojnog financiranja. Kako bi se postigli ciljevi ostvarivanja nultih neto emisija stakleničkih plinova, poljoprivredni sustavi trebaju otprilike 1 bilijun dolara godišnje do 2030. godine.