Koliko je akvakultura uistinu održiva?

Brojne su studije do sada dokazale kako akvakultura, zbog tvari koje se ispuštaju tijekom uzgoja ribe, ima zagađujući utjecaj na morski ekosustav [1, 2]. Taj ekološki otisak dodatno pojačava sve veći ulov male ribe u svrhu proizvodnje hrane za potrebe industrijskog uzgoja.

Potvrđuju to dva nedavno objavljena znanstvena rada koje se odnose na akvakulturu, a čije zaključke o tome kako ta djelatnost nije toliko održiva kakvom je industrija nastoji prikazati prenosi portal DeSmog. Naime, rezultati istraživanja objavljenog prošli mjesec u časopisu Science Advances pokazuju da ribe mesožderke poput lososa i pastrve konzumiraju mnogo više plodova mora nego što ih same daju. Takvi zaključci u suprotnosti su s onim što tvrdi industrija akvakulture, a to je da obje vrste troše manje ili jednako onome što proizvode.

Druga studija, također objavljena u listopadu u Science Advances, navodi kako industrija akvakulture iscrpljuje resurse lokalnih zajednica te pritom koristi netočne podatke kako bi umanjila svoju ulogu u pretjeranom izlovu.

Manipulacija podacima

Prema objema studijama, industrija akvakulture umanjila je svoj utjecaj na zalihe divlje ribe korištenjem procjena koje se oslanjaju na prosječnu potrošnju hrane za sve uzgojene plodove mora, a ne samo za vrste mesožderke. Budući da se uzgojene vrste poput dagnji i kamenica hrane mikroskopskim organizmima koji se prirodno nalaze u vodi, uključivanjem različitih uzgojenih vrsta u izračune ispada da uzgojene mesožderke konzumiraju manje ribe po kilogramu proizvedene ribe nego što je doista slučaj.

Naime, svake se godine 23,4 milijuna tona male ribe ulovljene u divljini samelje u riblje brašno i ulje u svrhu hranjenja lososa, pastrvi i škampa u uzgoju.

Prema nalazima prve studije, koju je vodio profesor Spencer Roberts sa Sveučilišta u Miamiju, globalna industrija uzgoja ribe koristi čak 307 posto više divlje ribe nego što je ranije bilo objavljivano. Tako npr. uzgojeni losos pojede do šest puta više od svoje tjelesne težine do trenutka kada ode na tržište, dok škampi pojedu do jedan i pol puta više.

Nadalje, podaci o industriji govore samo o broju ulovljene ribe koja se pretvara u hranivo. Nedavno objavljena studija navodi kako puno više riba ugine kao usputni ulov ili u procesu poznatom kao “klizanje”, kada plovila koja ulove veći broj ribe od dopuštene kvote dopuštaju neželjeni bijeg riba pri čemu njih 99 posto ugine.

Trgovačka grupa koja zastupa interese proizvođača ribljeg brašna i ulja, IFFO, odbila je za portal DeSmog komentirati rezultate ovih studija.

Riblja prehrana i resursi

Rastuća potreba za ribljim brašnom istovremeno dovodi do prekomjernog izlova divlje ribe u zajednicama Globalnog Juga, zbog čega je industrija akvakulture i ranije bila na udaru kritika okolišnih organizacija.

Kako navodi Greenpeace, u Mauritaniji, Senegalu i Gambiji tvornice ribljeg brašna i ribljeg ulja uzimaju malu ribu kojom bi se inače koristilo lokalno stanovništvo, što u prehrani, što u lokalnoj ribarsko-prerađivačkoj industriji, zbog čega pate prehrambene navike lokalnog stanovništva. Greenpeace tako navodi da su se između 2010. i 2020. brojne tvornice ribljeg brašna i ribljeg ulja otvorile duž zapadnoafričke obale, dok se istovremeno potrošnja ribe po osobi u Senegalu prepolovila te pala sa 16 na 7 kilograma godišnje.

Studija objavljena u Science Advances govori kako su pokušaji industrije da smanji svoj okolišni otisak završili dodatnom ekološkom štetom. Napori da se smanji količina divlje ribe potrebne po kilogramu uzgojene ribe rezultirali su time da industrija povećava upotrebu biljnih sastojaka u hrani kako bi zamijenila dio korištenog ribljeg brašna i ulja. Usjevi koji se koriste u hrani za ribe uglavnom uključuju uljanu repicu, soju, kukuruz i pšenicu, kulture koje imaju veliki apetit za poljoprivrednim zemljištem i vodnim resursima. Kako su otkrili Roberts i njegov tim, količina iskorištenih usjeva po kilogramu uzgojenog lososa udvostručila se između 1997. i 2017. godine.

Pritom su, kako navodi DeSmog, tri od četiri najveća svjetska proizvođača hrane za losose u 2020. godini nabavljali soju povezanu s iskrčenom šumom u Brazilu.

Industriju proizvodnje hrane od morskih sastojaka nisu kritizirale samo okolišne organizacije, nego i Organizacija UN-a za hranu i poljoprivredu (FAO) koja je 2022. godine utvrdila da ona predstavlja prijetnju sredstvima za život i prehrambenoj sigurnosti lokalnih zajednica.

Rast akvakulture

Zadnje izdanje izvješća FAO-a o stanju svjetskog ribarstva i akvakulture navodi kako je globalna proizvodnja u 2022. godina narasla na 223,2 milijuna tona, što je povećanje od 4,4 posto u odnosu na 2020. Te je godine prvi put u povijesti akvakultura nadmašila ribolov kao glavnog proizvođača morskih životinja.

Rast industrije, navodi FAO, ukazuje na njenu sposobnost da dodatno pridonese zadovoljavanju rastuće globalne potražnje za morskom hranom. Međutim, ta UN-ova agencija također naglašava kako buduće širenje i intenziviranje moraju dati prioritet održivosti te koristiti regijama i zajednicama kojima je to najpotrebnije.