Zagreb konačno gradi infrastrukturu za gospodarenje otpadom. Treba li mu i spalionica?

Gotovo svaki stanovnik Zagreba će na pitanje o najvećim komunalnim problemima glavnog grada Hrvatske bez puno razmišljanja odgovoriti da su to otpad i promet. Oba su posljedica infrastrukturne zapuštenosti, koja je pak rezultat dvadesetogodišnje koruptivne vladavine nekadašnjeg gradonačelnika Milana Bandića.

Od njegovog nasljednika Tomislava Tomaševića stoga se očekivalo da će se s tim gorućim problemima uloviti u koštac. Otpad je trebao biti prvi na redu; jedno od ključnih Tomaševićevih predizbornih obećanja bilo je zatvaranje odlagališta Jakuševac već u prvom mandatu. Upravo s tog je “brda smeća” krenula Tomaševićeva politička karijera.

Prvi Tomaševićev mandat, međutim, skoro je gotov, a Jakuševac je i dalje otvoren. Gradonačelnik sada obećava da će ga zatvoriti u drugom mandatu. Tomaševiću treba priznati olakotne okolnosti koje su mu onemogućile da ispuni obećanje o zatvaranju Jakuševca: prve dvije godine mandata izgubljene su u saniranju ogromne proračunske rupe koja ga je dočekala kad je preuzeo vlast u gradu, a nesuradljivost HDZ-ove državne vlasti onemogućila je Gradu Zagrebu pristup kreditima ili sredstvima iz EU fondova koja bi mogla biti iskorištena za uspostavljanje potrebne infrastrukture.

Odlagalište se, naime, nikako ne može zatvoriti dok Grad Zagreb ne usvoji modernije metode zbrinjavanja otpada, što podrazumijeva prvenstveno gradnju sortirnice i kompostane s bioplinskim postrojenjem. Ta će infrastruktura, u kombinaciji s odvojenim prikupljanjem otpada na kućnom pragu, omogućiti kvalitetnije sortiranje te znatno povećanje udjela recikliranog, kompostiranog i oporabljenog otpada.

U izgradnju infrastrukture Grad Zagreb kreće samostalno, bez oslanjanja na pomoć države i pristup EU fondovima. Prošloga je tjedna gradonačelnik Tomašević sazvao press konferenciju kako bi predstavio idejno rješenje Centra za gospodarenje otpadom (CGO), koji će u skladu s odavno donesenim planovima biti izgrađen na Resniku. Centar u Resniku s probnim bi radom trebao krenuti 2028. godine, da bi početkom 2029. postao potpuno operativan. Sve skupa će koštati oko 140 milijuna eura.

U idejnom rješenju zasad nema najkontroverznijeg dijela infrastrukture za gospodarenje otpadom – spalionice. Ipak, Tomašević je na press konferenciji jasno dao do znanja kako njegova dugoročna vizija gospodarenja otpadom u Gradu Zagrebu podrazumijeva i gradnju spalionice otpada. Bit će to politički najosjetljiviji Tomaševićev projekt, s obzirom na to da se kao “zeleni” aktivist protivio spaljivanju otpada, a na toj liniji i dalje stoji Zelena akcija, udruga kojoj je gradonačelnik Zagreba nekoć bio predsjednik i koja se buni protiv planova o gradnji spalionice.

Kako će raditi CGO Resnik

Najvažniji dio projekta izgradnje CGO Resnik zasigurno je kompostana s bioplinskim postrojenjem, u kojoj će se organski otpad prerađivati kako bi se dobila dva vrlo korisna proizvoda: kompost i bioplin. Organski otpad, naime, čini oko polovice otpada koji se prikuplja u Zagrebu, a ujedno je i najproblematičniji za klimu na Zemlji. Kad biološki otpad završava na odlagalištima, njegovim se truljenjem u atmosferu otpušta metan. Radi se o izuzetno potentnom stakleničkom plinu koji u Zemljinoj atmosferi, promatrajući 20-godišnji period, zadržava čak 80 puta više topline nego CO2.

S druge strane, kada se obrađuje u adekvatnim postrojenjima, biološki otpad postaje izuzetno korisna sirovina, jer nastaju proizvodi koji se mogu koristiti u proizvodnji hrane i energije. Tomašević je najavio da će se proizvedeno organsko gnojivo prodavati poljoprivrednicima, dok će se od dobivenog bioplina proizvoditi električna energija.

Zatim je tu postrojenje za mehaničku obradu otpada, u kojem će se obrađivati i sortirati komunalni i reciklažni otpad. U jedno skladište odlagat će se suhi reciklati (papir, plastika, metal), dok je drugo skladište namijenjeno odlaganju tzv. goriva iz otpada, tj. otpada čija je kalorijska vrijednost dovoljno velika da ga se koliko-toliko isplati spaljivati u energanama/spalionicama ili cementarama. Iako se radi o procesu koji nedvojbeno zagađuje okoliš, kako otpuštanjem CO2 koji doprinosi globalnom zagrijavanju, tako i drugih zagađivača koji mogu imati štetne utjecaje po zdravlje okolnih stanovnika, dostupne studije pokazuju da dilema “odlagalište ili spalionica” nije nimalo jednostavna [1, 2, 3, 4, 5, 6, 7, 8, 9].

Odlagalište, naime, otpušta više stakleničkih plinova nego spalionica, ali prilikom odlaganja otpada na deponije u zraku završava manje drugih čestica koje mogu štetno utjecati na ljudsko zdravlje. Drugim riječima, iz aspekta borbe protiv klimatskih promjena, spalionica je ipak prihvatljivije rješenje od odlagališta, posebno kad se u obzir uzme činjenica da se spaljivanjem otpada radi proizvodnje električne i toplinske energije može smanjiti i količina konvencionalnih fosilnih goriva koja se troše u iste svrhe.

“Sustav koji mi trenutno imamo u Zagrebu je najjeftiniji i najgori mogući način zbrinjavanja otpada. Mislim da nijedan glavni grad osim Zagreba nema odlagalište takvog tipa kao što je Jakuševac”, poručio je Tomašević. Obližnji gradovi u koje Zagreb gleda kao svoje uzore već imaju spalionice otpada (npr. Beč) ili najavljuju njihovu izgradnju (npr. Ljubljana).

Treba li Zagrebu spalionica?

Iako je gradonačelnik Tomašević na press konferenciji više puta naglasio kako još nema konačne odluke o gradnji spalionice u Zagrebu, jer se tek provode inicijalne studije koje bi trebale pokazati koliko je to isplativo i smisleno, iz prezentiranih planova i gradonačelnikovih izjava sasvim je jasno da gradska vlast ne vidi alternativu spaljivanju otpada.

Naime, čak i nakon što se na Resniku uspostavi infrastruktura koja će omogućiti obradu, recikliranje i oporabu većih količina otpada, određena količina otpada ipak će preostati. Prvenstveno se radi o nereciklabilnom plastičnom otpadu. Za zbrinjavanje takvog otpada postoje samo dvije mogućnosti: ili ga treba odložiti na odlagalište, ili ga treba spaliti.

Čak i sustavi koji su najefikasniji u odvojenom prikupljanju i obradi otpada, poput npr. talijanske Contarine koja opslužuje venecijansku regiju, iza sebe ostavljaju određeni udio otpada koji se mora zbrinuti ili u spalionici odnosno cementari, ili na odlagalištu.

Tomaševiću smo na press konferenciji postavili pitanje koje od ta dva rješenja predviđa njegova dugoročna vizija sustava gospodarenja otpada u Zagrebu. Dobili smo lakonski odgovor: “U Centru za gospodarenje otpadom nije predviđena ploha za odlaganje”.

Tomaševića smo upitali i je li predviđena gradnja plinovoda od CGO-a u Resniku do HEP-ove termoelektrane u Žitnjaku, s obzirom da je najavio kako se od bioplina namjerava proizvoditi električna energija. Tomašević kaže da takvih planova nema, jer je cilj električnu energiju iz bioplina proizvoditi unutar samog CGO-a. To također sugerira kako je gradonačelnikov dugoročni plan na Resniku izgraditi elektroenergetsko postrojenje u kojem će se bioplin i gorivo iz otpada koristiti kao primarni energenti za kogeneraciju električne i toplinske energije.

Na koncu, Tomašević je otvoreno kazao da bi mu upravo i jedino u takvoj kombinaciji spalionica bila prihvatljiva. U praksi to znači da bi se otpad i bioplin spaljivali zbog proizvodnje struje, dok bi se otpadna toplina koja u tom procesu nastaje pohranjivala u vodi te distribuirala putem vrelovoda, čime bi se okolnim stambenim i poslovnim prostorima mogao osigurati sustav grijanja koji je energetski učinkovitiji i okolišno prihvatljiviji od sustava temeljenih na zemnom plinu. Velik dio Zagreba već se grije na vrelovod, tj. na otpadnu toplinu iz HEP-ovih kogeneracijskih termoelektrana u kojima se električna energija proizvodi iz zemnog plina.

Da je namjera zagrebačkih gradskih vlasti spaljivati otpad koji ne mogu kompostirati, reciklirati ili oporabiti, jasno je i iz same tehnologije obrade komunalnog otpada za koju se Grad Zagreb odlučio. Miješani će se otpad, kao što se vidi iz gornje ilustracije, obrađivati s ciljem da se onaj dio koji se ne može kompostirati, reciklirati ili oporabiti pretvara u “gorivo iz otpada”, tj. da se priprema za spaljivanje. Pitanje je, dakle, jedino hoće li se taj otpad spaljivati u novoizgrađenoj spalionici u Zagrebu ili negdje drugdje (npr. u hrvatskim cementarama ili obližnjim inozemnim spalionicama).

Zelena akcija: Pogrešno odabrana tehnologija

Marko Košak, voditelj Zero Waste tima Zelene akcije, u razgovoru za Klimatski portal kaže da Zelena akcija pozdravlja gradnju sortirnice i kompostane s bioplinskim postrojenjem, ali ističe i da su gradske vlasti napravile grešku već u prvom koraku, odabiru tehnologije za obradu otpada. Umjesto mehaničko-biološke obrade (MBO), trebalo se orijentirati prema oporabi materijala i biološkoj obradi (MRBT), smatraju u Zelenoj akciji.

Razlika je u bazičnom principu rada: kod MBO procesa, kakav će biti uspostavljen u CGO-u Resnik, preostali miješani otpad se suši, usitnjava i preša u sklopu pripreme za spaljivanje, tj. proizvodi se “gorivo iz otpada”; kod MRBT procesa cilj je maksimalno povećati količinu kompostiranog, oporabljenog i recikliranog otpada, dok se preostali otpad priprema za odlaganje na novi, manji deponij, i to tako da se organski materijal potpuno izdvoji, tj. da na odlagalištu završava “stabilizirani” odnosno inertni otpad koji u zrak ne otpušta stakleničke plinove. Upravo takav proces obrade otpada primjenjuje već spomenuta Contarina u Italiji.

“Čini mi se da gradska vlast ide u smjeru spalionice pod pritiskom koalicijskih partnera iz SDP-a, koji jako forsiraju spalionicu, kao i zbog straha da im ministarstvo neće dati dozvolu za korištenje naprednije i manje raširene tehnologije. Zbog toga se odlučuju za tehnološki proces koji je sličan onome što već postoji u drugim centrima za gospodarenje otpadom u Hrvatskom, iako mi doista ne vidimo zbog čega bi se kompliciralo oko dozvola za nešto što je bolja tehnologija. Vjerojatno su na odluku utjecali i recentni odroni na Jakuševcu, zbog kojih naglašavaju da više neće biti odlaganja otpada, računajući da će građani zbog svih problema oko Jakuševca lakše prihvatiti spaljivanje”, kaže Košak.

Košak također ističe i da gradnja spalionice ne eliminira u potpunosti potrebu za odlaganjem otpada. Štoviše, stvara potrebu za odlaganjem opasnog toksičnog otpada, u vidu pepela koji ostaje nakon što se otpad spali te iskorištenih filtera na spalionici, koje je potrebno redovito mijenjati kako opasne čestice ne bi završavale u zraku i narušavale zdravlje građana.

Naš sugovornik naglašava da je gradnja spalionice otpada u Zagrebu u suprotnosti i s važećim EU politikama. Godine 2021. je odlučeno da se gradnja novih spalionica neće moći financirati EU sredstvima, a 2022. je donesena i odluka kojom se predviđa posebno oporezivanje emisija stakleničkih plinova iz spalionica, što će čitav proces spaljivanja otpada učiniti osjetno skupljim.

Na koncu, ističe da zagrebačke gradske vlasti zanemaruju stvarne utjecaje spaljivanja otpada na zdravlje i okoliš. Košak se poziva na nedavnu studiju organizacije ToxicoWatch i mreže Zero Waste Europe, u kojoj su se promatrali učinci spaljivanja otpada u Slovačkoj, Nizozemskoj i Španjolskoj. Pokazalo se da je hrana koja se proizvodi u okolici spalionice zagađena različitim toksičnim spojevima, kao i da su emisije toksičnih spojeva u zraku redovito više od onih koje se službeno prijavljuju.

Sve to su argumenti, naglašava Košak, za odabir MRBT tehnološkog procesa obrade otpada. U tom se slučaju, ističe naš sugovornik, može povećati količina otpada koji će se zbrinjavati u suradnji s različitim industrijama. Ističe da se npr. tekstil može reciklirati tako da se od njega proizvode izolacijski materijali, a dio otpada može se granulirati i koristiti kao građevinski materijal.

Važan dio rješenja za učinkovito zbrinjavanje otpada, naglašava Košak, mora biti i prevencija nastanka jednokratnog otpada. Potrebne su nam politike kojima će se zabraniti određene vrste plastične ambalaže. “Europska unija jest nešto zabranila, ali neke druge stvari nisu regulirane. Trebaju nam bolje politike i to će u budućnosti sigurno igrati važnu ulogu, ali zasad se s tim kaska. Dovoljno je istaknuti da Hrvatska pravilnik o ambalaži donosi s dvije godine zakašnjenja s obzirom na EU direktivu kojom se to reguliralo”, kaže Košak.