
“Zeleni vodik” razvija se puno sporije od očekivanja
Istraživači iz Njemačke tri godine su pratili napredak 190 projekata vezanih za zeleni vodik. Pokazalo se da je u zadanom roku, do 2023. godine, završeno samo sedam posto projekata.
Zeleni vodik u energetskoj industriji ima status ključnog energenta za dekarbonizaciju energetski intenzivnih sektora, poput teške industrije ili teretnog prometa. Zbog toga se smatra važnim elementom zelene energetske tranzicije.
Naime, okosnica ideje zelene tranzicije je što prije elektrificirati sve što se može elektrificirati (poput sustava grijanja i automobilskog prometa), a korištena struja treba dolaziti iz čistih obnovljivih izvora. Drugim riječima, cilj je što prije izbaciti fosilna goriva iz proizvodnje energije. Velika prepreka na putu prema tom cilju upravo su energetski intenzivni sektor
Tu u priču ulazi zeleni vodik, koji se teoretski može koristiti kao učinkovita zamjena za zemni plin. Više od 60 zemalja diljem svijeta već je objavilo strategije za vodik. Međutim, u praksi projekti razvoja proizvodnje, skladištenja i distribucije zelenog vodika debelo zaostaju za najavljenim ciljevima.
Realizirano samo 7 % najavljenih projekata
Novo istraživanje objavljeno u časopisu Nature Energy pokazuje da je do 2023. godine na globalnoj razini realizirano samo 7 % projekata koji su, prema najavama, do tada već trebali biti završeni.
Istraživači s Instituta za istraživanje klimatskog utjecaja u njemačkom Potsdamu u periodu od tri godine promatrali su napredak 190 projekata vezanih za zeleni vodik te zaključili da stvarnost drastično kaska za ambicijama.
Procjenjuju da bi projekte razvoja zelenog vodika do kraja desetljeća trebalo subvencionirati s vrtoglavih 1,3 bilijuna dolara kako bi se ostvario cilj zadržavanja povećanja globalne temperature ispod dodatnih 1,5 stupnjeva Celzijusa s obzirom na predindustrijske razine.
“Trenutna proizvodnja zelenog vodika ostaje minimalna, jer je velika većina projekata odgođena ili otkazana zbog rastućih troškova, regulatorne neizvjesnosti i ograničene spremnosti za plaćanje. Neki analitičari upozoravaju na sve veći jaz između očekivanja i stvarnosti u pogledu dostupnosti i troškova vodika, što bi moglo odvratiti pažnju od lako dostupnih i jeftinijih opcija za ublažavanje klimatskih promjena. Dodatnu neizvjesnost stvaraju scenariji ublažavanja klimatskih promjena, koji pokazuju širok raspon mogućeg udjela vodika u budućem energetskom sustavu – od zanemarivih razina do značajnog udjela. Za donositelje politika ključno je realno procijeniti buduću dostupnost zelenog vodika, razumjeti povezane troškove politika i biti svjesni preostalih neizvjesnosti kako bi se osiguralo brzo širenje tržišta, dok se istovremeno smanjuje rizik od ovisnosti o fosilnim gorivima”, navode autori studije u sistematizaciji svojih nalaza usmjerenoj prema donositeljima političkih odluka, a koja je objavljena zajedno sa studijom.
Drugim riječima, zeleni vodik dolazi i definitivno će biti nužan aspekt dekarbonizacije naših gospodarskih aktivnosti, ali na pozitivne učinke te tehnologije ne treba računati u skorijoj budućnosti.
Zeleni vodik na domaćem terenu
Prema strategiji iz 2022. godine, Hrvatska će poticati razvoj te tehnologije, a okosnica strategije je projekt “dolina vodika Sjeverni Jadran”. Zajednički je razvijaju Hrvatska, Italija i Slovenija, a uključene su i privatne tvrtke te akademske institucije iz sve tri države. Cilj je uspostaviti infrastrukturu za proizvodnju, transport i skladištenje vodika. Projekt je sufinanciran s 25 milijuna eura iz EU fondova, kroz program Horizon Europe.
Vrste vodika
Važno je istaknuti da su autori studije pratili isključivo projekte zelenog vodika, jedinog goriva baziranog na vodiku koje doista može imati utjecaj u borbi protiv klimatskih promjena. Naime, većina vodika koji se trenutno proizvodi i koristi nije zelen – dobiva se spaljivanjem fosilnih goriva.
Najčešći je takozvani “sivi vodik”, koji se proizvodi iz zemnog plina tj. metana. Plin se izlaže vodenoj pari visoke temperature kako bi se pod tlakom iz metana (CH4) izdvojio vodik (H2), a nuspojava su ugljični dioksid (CO2) i ugljični monoksid (CO) koji se otpuštaju u atmosferu. Na isti način proizvodi se i “plavi vodik”, samo što se u procesu proizvodnje koristi i tehnologija za zarobljavanje i pohranu ugljika (CCS), koja bi trebala onemogućiti većinu nusproduktnog ugljično dioksida da završi u atmosferi.
“Zeleni vodik”, pak, ima drugačiji proizvodi proces i dobiva se iz vode (H2O). Procesom elektrolize se iz molekula vode izdvaja vodik pri čemu je važno da se koristi električna energija proizvedena iz obnovljivih izvora koji nemaju emisije stakleničkih plinova, poput solarnih panela ili vjetroelektrana.
U okolišu postoji i prirodni odnosno “bijeli vodik”, koji nije potrebno proizvoditi, već spontano nastaje u prirodi. Takav vodik bi također mogao biti koristan u energetskoj tranziciji, ali problem je što ga ima vrlo malo, mada recentna otkrića bude nadu da bi “bijeli vodik” u budućnosti ipak mogao biti iskoristivo gorivo.