Skoči do sadržaja
Foto: HINA/ Tomislav PAVLEK/ tp

“Zelena ideologija” u Saboru: Fosilna propaganda u novoj ambalaži

calendar

U saborskoj raspravi o prijedlogu Zakona o klimatskim promjenama i zaštiti ozonskog sloja najčešće spominjana sintagma bila je “zelena ideologija”. U pitanju je prazni označitelj, kovanica lišena stvarnog značenja, koja ekstremnoj desnici služi kao ambalaža u koju pakiraju propagandu industrije fosilnih goriva i zatim je poslušno ponavljaju.

Hrvatski sabor je ovoga tjedna u prvom čitanju raspravljao o prijedlogu Zakona o klimatskim promjenama i zaštiti ozonskog sloja. U pitanju je zakon kojim Hrvatska usklađuje svoje zakonodavstvo s pravnom stečevinom Europske unije, tako da preuzima odredbe vezane za trgovanje emisijama stakleničkih plinova.

Podsjećamo, članice Europske unije obvezale su se do 2030. godine srezati emisije stakleničkih plinova za 55 posto u usporedbi s razinama iz 1990., a cilj je postići neto ugljičnu neutralnost do 2050. godine. Drugim riječima, EU do tada namjerava emitirati manje ugljika nego što ga apsorbira.

Zakon nalaže osnivanje Nacionalnog centra za prilagodbu klimatskim promjenama – tijela koje bi trebalo prikupljati podatke i koordinirati aktivnosti vezane za prilagodbu klimatskim promjenama – te uspostavu Socijalnog fonda za klimatsku politiku, kao instrumenta za borbu protiv energetskog siromaštva.

Nepostojeća “zelena ideologija”

I dok je većina prisutnih zastupnika i zastupnica prepoznala svrhu zakona o kojem su raspravljali, zastupnici ekstremne nacional-populističke desnice iskoristili su i ovu priliku za promoviranje sumanutih teorija zavjere. Najčešće korištena sintagma bila je “zelena ideologija”, a ovim praznim označiteljem u Saboru su se primarno razbacivali jedan sadašnji i jedan bivši Mostovac – Marin Miletić i Nino Raspudić. Oba zastupnika imaju dugu povijest negiranja i relativiziranja klimatske krize.

Iz njihovih slabo artikuliranih i još slabije argumentiranih pozicija proizlazi sljedeće: ekstremna desnica u hrvatskom parlamentu nema ništa protiv zaštite okoliša, ali protivi se zaštiti klime. Ne vide razlog za ograničavanja razine emisija stakleničkih plinova, jer je Hrvatska, tvrde, mala i nebitna pa smanjenje emisija ionako neće imati nikakvog učinka.

“Koliko mala Hrvatska i njeno kržljavo gospodarstvo, dodatno se susprežući, mogu kompenzirati američki izlazak iz Pariškog sporazuma?”, upitao se Raspudić.

“Imamo Ameriku koja izlazi iz Pariškog sporazuma, Ruse koji se ponašaju sumanuto, Kinu koju boli briga za sve i onda oni rade što god hoće, a vas mali Hrvati, vas ćemo gaziti, vi ćete provoditi neke naše zelene agende”, prisnažio je Miletić.

“Veliki rade što žele, a male se tlači. ‘Drill, baby drill’, kaže Trump, idu jako u razvoj svoje industrije, odustaju od električnih automobila, kaže da će učiniti Amerikance bogatima, a EU se gubi. Imala je priliku postati velika sila, ali zelena ideologija koja je nametala zelene politike preko noći, a ne postupno dovela je Njemačku u ozbiljnu krizu”, dodao je Miletić.

“Zelena ideologija” okrivljena je za štošta tijekom saborske rasprave. Osim za krizu u Njemačkoj, zelena ideologija je, prema Miletiću i Raspudiću, kriva za inflaciju u Europskoj uniji i osiromašivanje Europljana, za napuštanje nuklearne energije i gospodarsko zaostajanje Europe za drugim velikim silama… Istovremeno smo od Miletića čuli i da “nije najlogičnije povezivati svaki ekstremni vremenski događaj s klimom”.

Ništa od svega toga, naravno, nije točno. Nedvojbeno je dokazano da ekstremni vremenski događaji postaju učestaliji i intenzivniji upravo zbog taloženja stakleničkih plinova u Zemljinoj atmosferi i posljedičnog podizanja prosječne globalne temperature.

Inflaciji u eurozoni doprinio je niz faktora, među kojima su kolaps proizvodnje i transporta robe u vrijeme pandemije kovida-19, promjene na tržištu rada koje su potakle mjere za suzbijanje iste te pandemije, ruska agresija na Ukrajinu i posljedična energetska kriza, monetarna politika Europske središnje banke…

Trenutačna gospodarska kriza u Njemačkoj, koja je već dvije godine u recesiji, nema apsolutno nikakve veze sa zelenim politikama, već je direktna posljedica činjenice da je njemačko gospodarstvo bilo izrazito ovisno o jeftinom ruskom zemnom plinu. Kad je Rusija prestala isporučivati Njemačkoj jeftini plin, pokušavajući koristiti taj energent kao sredstvo za ucjenu najmoćnije članice Europske unije, gospodarska aktivnost očekivano je doživjela šok. Nuklearne elektrane ta je ista Njemačka, pak, počela zatvarati iz sigurnosnih razloga, nakon katastrofe u japanskoj Fukushimi.

Čiji je teret?

Ispada tako da bulažnjenje o “zelenoj ideologiji” služi samo kao omot u koji će nacional-populistička desnica umotati propagandu industrije fosilnih goriva i poslušno je ponavljati. Izlaganja Miletića i Raspudića bila su do te mjere redikulozna da im je bukvicu očitao čak i Hrvoje Zekanović, poručivši kako ga žaloste kolege s desnice koji promoviraju kojekakve teorije zavjere umjesto da klimatsku krizu uvaže kao ključno egzistencijalno pitanje našeg doba.

Na činjenično neutemeljene tvrdnje iznesene tijekom rasprave odgovorila je i Marija Vučković, ministrica zaštite okoliša i zelene tranzicije, koja je zastupnicima i predstavila tekst ovog zakonskog prijedloga. Vučković je u svojoj završnoj riječi razotkrila neutemeljenost Raspudićevih i Miletićevih tvrdnji o tome kako se dekarbonizacija nameće “malima”, dok “veliki” rade što hoće. Objasnila je da su u Europskoj uniji uvažene specifičnosti svake pojedine zemlje i svakog pojedinog gospodarstva, zbog čega Hrvatska ima znatno niže dekarbonizacijske ciljeve od nekih drugih, većih ekonomija.

“Prepoznata je gospodarska situacija u zemlji, ekonomski i socijalni pokazatelji, a isto tako i doprinos emisija”, objasnila je ministrica Vučković. Drugim riječima, kad su države članice Europske unije pristajale na obveze vezane za tzv. zelenu tranziciju, “malima” i “velikima” nisu nametnute identične obaveze, već je teret pravedno raspodijeljen.

Pritom je važno naglasiti i da je zelenu tranziciju pogrešno promatrati isključivo kao “teret”, kao nešto što opterećuje i unazađuje hrvatsko gospodarstvo. Stvarnost je sasvim drugačija; da, tranzicija prema niskougljičnom gospodarstvu i prilagodbe na učinke klimatske krize pretpostavljaju značajna ulaganja, ali ta ulaganja će se višestruko isplatiti državama koje ih krenu provoditi na vrijeme – što kroz kreiranje nove vrijednosti, što kroz izbjegavanje nepotrebne gospodarske i zdravstvene štete od klimatskih promjena.

Imate pitanje za Klimatski portal? Želite nam predložiti temu za koju mislite da bismo je trebali obraditi? Želite nam uputiti pohvalu ili kritiku? Kontaktirajte nas na [email protected] ili putem WhatsAppa ili Facebooka.