Divlji, gradski, “legalni”, “ilegalni”: Duga povijest urbanog vrtlarstva u Zagrebu

Početkom ožujka Grad Zagreb je u sklopu projekta “Gradski vrtovi” objavio javni poziv za korištenje vrtnih parcela u gradskim četvrtima Novi Zagreb – Istok, Novi Zagreb – Zapad, Peščenica – Žitnjak, Trnje i Sesvete.

Gradski vrtovi daju se na korištenje bez naknade na razdoblje od dvije godine, s mogućnošću produljenja “pod uvjetom da se korisnici prema istima odnose pažnjom dobrog gospodara”.

Prema podacima koje smo dobili od Grada, trenutačno 1889 Zagrepčana koristi ukupno 2182 parcela na 15 lokacija gradskih vrtova, na ukupnoj površine od 23,5 hektara. Očito je da interes postoji, što dokazuju i liste čekanja za parcele.

Projekt nastao zahvaljujući grupi entuzijasta

Radi se o projektu s tradicijom dužom od deset godina. Pokrenut je u ožujku 2013. godine na poticaj tadašnje inicijative (danas udruge) Parkticipacija, koja je zagovarala uspostavu mreže društvenih vrtova u Zagrebu.

Grad Zagreb je iste godine, unatoč inicijalnom protivljenju gradskih struktura, preuzeo dio elaborata volontera Parkticipacije i tako je osnovan prvi gradski vrt, onaj u Novom Zagrebu.

Gradski vrtovi najčešće su smješteni na zelenim površinama koje su planirane za neke buduće namjene, a u međuvremenu se koriste za vrtove.

Parkticipacija je od početka zagovarala i da se kategorija društvenog vrta unese u generalni urbanistički plan (GUP), odnosno da se neke površine Zagreba rezerviraju upravo za te namjene. Osim toga, inzistirali su i na uspostavljanju društvenih vrtova na javnim površinama, uz besplatno ustupanje gradskog zemljišta udrugama ili pojedinačnim građanima.

Te 2013. godine pokrenuta je i inicijativa za osnivanje zajedničkog vrta Prečko – prvog zagrebačkog vrta koji je nastao potpuno spontano, okupljanjem zainteresiranih građana. Okupljeni pod imenom EkoEkipa Prečko, građani su od smeća očistili odabranu gradsku parcelu koja se nije koristila i posadili urbani vrt.

Publikacija “Vrtovi našega grada” navodi kako se urbano vrtlarenje u Zagrebu “pojavilo naglo”, 2012. godine, kada su gradske vlasti htjele zatvoriti tzv. “divlje vrtove” u novozagrebačkom naselju Travno s ciljem “revitalizacije” onoga što su opisivali kao “neuređene” gradske površine.

“Divlji” vrtovi

“Divljima” su nazivaju vrtovi koji nisu pod upravom Grada. Prisvojili su ih građani koji su doseljavanjem u urbani okoliš sa sobom donijeli i tradiciju obrade zemlje te uzgoja vlastite hrane.

“Divlji” vrtovi itekako su rašireni i duboko ukorijenjeni u povijest Grada. Ne bez razloga – brojne države su tijekom kriznih razdoblja i oskudice, posebice ratova, poticale građanstvo na uzgoj vlastite hrane, kako na svojim posjedima, tako i u sklopu gradskih vrtova, ne samo jer je to stavljalo tako potrebnu hranu na stol, već i zbog izrazite uloge u održavanju morala i zdravog duha.

Urbani vrtovi, bili gradski ili “divlji”, “legalni” ili “ilegalni”, sličnu ulogu igraju i danas.

Povijest urbanog vrtlarstva u Zagrebu

Publikacija “Vrtovi našeg grada” donosi dio povijesti urbanog vrtlarstva u Zagrebu. Kako u jednom tekstu piše autorica Valentina Gulin Zrnić, tijekom povijesti se vrtlarenjem radi prodaje nisu se bavile samo “kumice” iz ruralne okolice Zagreba, već i u samom gradu.

Dio stanovništva doseljenog nakon Prvog svjetskog rata, prvenstveno Bugari, na tadašnjoj su gradskoj periferiji uzgajali povrtlarske kulture za prodaju. Jedna od tih periferija bila je i južnosavska plodna ravnica.

Ondje nakon Drugog svjetskog rata niču nove stambene zgrade, ali i neke nove vrtlarske prakse koje će “postati sastavni dio slike suvremenog novozagrebačkog života”.

Tada je u Novom Zagrebu, kako navodi Gulin Zrnić, građanstvo prisvojilo površine planirane kao građevinske (za sportske ili poslovne objekte, kao “servisne” ili “rezervne” zone), ali koje nisu odmah i izgrađene, najčešće zbog manjka novca.

Jedan od svjedoka tog vremena je Zagrepčanin Novica Nikolić, s kojim je tportal razgovarao 2012. godine kada su se rušili urbani vrtovi ispred Mamutice u Travnom. U  Mamuticu se doselio 1977. godine. Kada je vidio da na zelenoj površini neki ljudi kopaju i sade, i on se poveo za njihovim primjerom.

Etnologinja Dunja Rihtman-Auguštin je 1970.-ih opisala takve gradske prakse, “urbanistički neplanirane” oblike korištenja prostora. Njih su korisnici s vremenom parcelizirali, ogradili grmljem, ogradama, voćkama.

Ilegalne operacije

Svjedočili smo i mi tome šećući se jednim od “divljih” vrtova u blizini Prisavlja.

Neke od korisnica, nepovjerljive prema medijima, zbog “ilegalnosti” svoje operacije, nisu se htjele fotografirati, ali su nas provele svojim prekrasno uređenim vrtovima. Neke od njih iskopale su čak i septičke jame, sanitarne čvorove, vlastitim rukama sagradile drvene barake, prenamijenile i metodom upcyclinga iskoristile razne stvari poput starih pletenih košara.

Nalaze se tu čak i hoteli za kukce i raznorazni motivacijski natpisi, a brojni su ugradili i kamere kako bi zaštitili svoje parcele i svojih ruku djelo.

U ovim vrtovima parcele se nasljeđuju – od roditelja, drugih članova obitelji ili prijatelja, iako ima i slučajeva kada netko više ne može obrađivati svoju parcelu, ali je svejedno ne želi dati nekome drugome “u naslijeđe”.

Sve ide neslužbenim putem, bez javnih natječaja, pa se parcele dijele među prijateljima i poznanicima, jer netko ima previše ili premalo; netko umre bez “nasljednika” vrta  pa se i tako dolazi u posjed vrta. Korisnici si međusobno pomažu, obrađuju tuđe parcele ako treba, a dijeli se sve, pod uvjetom da nisi škrt – povrće, sjeme i sadnice.

U tekstu objavljenom u spomenutoj publikaciji “Vrtovi našega grada” autori Lana Slavuj Borčić, Marin Cvitanović i Aleksandar Lukić intervjuirali su “stare” zagrebačke vrtlare, dakle one koji su vrt pribavili samoinicijativno na neiskorištenom zemljištu, kao i “novim” vrtlarima, koji su ih dobili preko gradskog projekta.

“Stari” vrtlari svoja su prva iskustva rada na zemlji stekli davno. Porijeklom uglavnom iz ruralnih krajeva, u Zagreb su donijeli kulturu obrađivanja zemlje i vrtlarenja. Za njih je to predstavljalo nastavak tradicije i naučenog načina života.

“Vrtlarilo se gdje god se stiglo”

Arhitektica, permakulturna dizajnerica i edukatorica Cvijeta Biščević, koja je i sama bila dio inicijative Parkticipacija, kazala nam je da Zagreb ima dugu povijest “divljih” ili “nelegalnih” vrtova.

Ima i “novijih” lokacija koje su nastale 70-ih ili 80-ih, dodaje Biščević, kada su se gradile višestambene zgrade. Tada su “ljudi iz neke okućnice preselili u neboder i bilo im je prirodno da nastave vrtlariti”.

“Pa su zauzeli neke površine koje nitko nije obrađivao. Neke su gradske, neke su privatne. Ljudi su vrtlarili gdje god su stigli”.

Negdje su takvi vrtovi inkorporirani u gradske, pa su postali njihov dio. To je slučaj, recimo, na Savici, kaže nam Biščević. Negdje je grad jednostavno ljude “pustio” da koriste površine.

“Ima ih posvuda, ima jako puno tih površina”, govori nam.

Ima se što naučiti iz “divljih” vrtova

I iz Grada nam kažu kako na području Zagreba, osim gradskih vrtova, ima i tzv. “divljih vrtova”, koji su nastali “nelegalno na zapuštenom zemljištu različitog oblika vlasništva”.

Međutim, iz Grada ističu kako sam naziv “divlji” vrt zapravo “nikako ne odgovara načinu njihovog korištenja”.

“U velikom broju slučaja takvi vrtovi su lijepo uređeni, ima se što vidjeti i naučiti u njima.”

Oni su nastali “nelegalno” i “spontano”, na zapuštenom i neuređenom zemljištu i to “bez privole vlasnika i na inicijativu građana, uglavnom na zemljištu koje nije u vlasništvu Grada”.

“Građani su se na vlastiti rizik samoorganizirali, raščistili zemljište, nabavili alat i spojili ugodno s korisnim. Takve vrtove i danas najviše možemo naći na području grada Zagreba i to na području Dubrave, Travnog, Jaruna. Divlji vrt na području naselja Savica koji je nastao samoinicijativno od strane građana na zemljištu u vlasništvu Grada dodatno smo uredili i opremili 2013. godine i kao takvog ‘legalizirali’ uključivanjem u mrežu Gradskih vrtova. Većina ‘divljih vrtova’ nije uređena i opremljena u sklopu projekta “Gradski vrtovi”, dodaju.

Gradski vrtovi

S druge strane su gradski vrtovi, za koje je interes toliko velik da se formirala i lista čekanja.

Nevenka Dimitrijević isto je “starosjedilac”, ali gradskih vrtova. Obrađuje parcelu u gradskom vrtu u Stenjevcu i to od samog početka projekta, od 2014. godine. Projekt smatra izuzetno pozitivnim, ali ističe i neke probleme.

Iako iz Grada tvrde da građani rijetko odustaju od korištenja vrtne parcele, u prosjeku oko jedan posto ukupnog broja korisnika, Dimitrijević ima drugačije iskustvo.

Govori nam kako mnogo ljudi odustaje od obrađivanja pa se i ondje samoorganiziraju. Rad u vrtu nije lagan, kaže; ljudi odustaju jer se radi o jako teškom i fizički zahtjevnom projektu, a česte su i krađe materijala ili zemlje.

“Donesete par vreća zemlje, ostavite ih i onda ih nakon par dana nema. Ljudi odustanu, jer vide da to nema smisla. Ali mi koji smo starosjedioci, mi smo na to već navikli”, navodi.

Na samim počecima projekta Grad je češće nadzirao stanje na terenu. Kad je to posustalo, korisnici su se sami organizirali pa je jedna osoba preuzela komunikaciju s Gradom.

Kad smo pitali za prednosti obrađivanja gradskog vrta, Dimitrijević nam je kazala za nju financijska prednost nije ključan razlog, iako je i to važno.

“Prošlu godinu uopće nisam kupovala zimi. Najbolje mi uspijevaju lisnate kulture, salata, kelj, raštika, poriluk, radič”, kaže.

Financijski se možda čak i ne isplati, opisuje nam.

“Dok vi uložite u sjeme, sadnice, zemlju… Sve to košta, možda i više nego u dućanu. Ali, pojedem nešto što je moje, uživam u tome, družim se s prirodom. Glavni razlog je psihološki moment. Jako se opustite. Mogu vam reći i da je ovaj cijeli vrt kao jedna oaza i što se tiče klime i klimatske situacije”.

Može i bolje

Cvijeta Biščević, međutim, zauzima nešto oštriji stav prema projektu. Dobro je, kaže, da postoje institucionalni projekti vezani za urbano vrtlarstvo, ali upozorava da ima prostora za napredak; prvi korak bio bi povećanje kapaciteta u gradskoj upravi koja vodi projekt, a drugi implementacija drugih oblika gradskih vrtova.

Prije više od deset godina Parkticipacija je zapravo zagovarala osnivanje društvenih vrtova koji njeguju drugi tip društvene i socijalne kohezije, budući da se u takvim tipovima vrtova okuplja zajednica koja sama odlučuje o pravilima korištenja, sama se organizira, donosi odluke te na taj način, ili putem predstavnika, komunicira s Gradom.

I Biščević to smatra primjerom dobre prakse, a kao primjere navodi društvene vrtove u Križevcima, Puli i Rijeci. Tako se, ističe, “uspostavlja društvena kohezija, umjesto da je svatko za sebe”. Kao drugi razlog ova permakulturna dizajnerica navodi činjenicu da je u društvenim vrtovima dopuštena sadnja trajnica.

Ovi vrtovi su bolji od zagrebačkih i zbog toga što, kako ističe permakulturna dizajnerica, dopuštaju sadnju trajnica. Naime, budući da Grad projekt gradskih vrtova vidi kao privremeni, odnosno te parcele GUP-om nisu definirane kao trajni prostor za tu namjenu, na njima nije dopuštena sadnja trajnica. Omogućena je proizvodnja povrća, jagodastog voća, začinskog bilja i cvijeća za vlastite potrebe.

Potvrdili su nam to i iz Grada.

“Sadnja drvenastih voćnih vrsta na gradskim vrtovima nije dozvoljena budući da je većina lokacija podložna prostorno-planskim promjenama”, kažu.

Grad ovaj projekt vidi kao pozitivan primjer održivog korištenja gradskog zemljišta i poboljšanja kvalitete življenja naših građana u socijalnom, ekonomskom i ekološkom smislu.

“Gradski vrtovi omogućuju dostupnost zdrave hrane i poboljšavaju kućni proračun građana, doprinose očuvanju zdravije okoline, očuvanju bioraznolikosti, ekološkoj svijesti građana, povezivanju s prirodom, zdravom načinu korištenja slobodnog vremena i promoviranju zdravog stila života kao i razvoju partnerstva Grada Zagreba s građanima”.

I Biščević ističe pozitivne aspekte urbanog vrtlarstva, od povećanja bioraznolikosti, smanjenja temperature zraka pa do doprinosa smanjenju bujičnih poplava.

Međutim, “garantira” da je bioraznolikost u “divljim” vrtovima veća nego u gradskim,odnosno da je na većini lokacija na kojima su osnovani urbani vrtovi bioraznolikost drastično pala u odnosu na ranije.

“Kada imaš divlju, zaraslu površinu, to je puno veća bioraznolikost nego kad imaš monokulturne, male vrtove s deset vrsta povrća. Svi više-manje uzgajaju isto. Ako nemaju trajnica i nekakvog grmlja, dosta tih površina doprinosi urbanim toplinskim otocima te se smanjuje bioraznolikost. Možemo pričati o tome koliko neki projekt doprinosi povećanju bioraznolikosti i prilagodbi na klimatske promjene.”

Drugim riječima, kako Biščević zaključuje, gradski vrtovi mogu biti – drastično bolji.