Reportaža iz Gane, zemlje koju klimatske promjene guraju u još dublje siromaštvo

Odlasku u Ganu prethodio je niz osobnih odabira, a na početku strukturiranja priče o tom putovanju mučila me dvojba u kojem da licu pišem. Ova je reportaža amalgam dnevničkih zapisa, prisjećanja probiranjem kroz fotografije i namjere da izvijestim o tome kako sam oformio školicu pripovijedanja i klimatskih promjena u trošnim zgradama srednjih škola razbacanima po tropskoj savani. 

Odlučio sam se na prvo lice, inspiriran stilom u knjigama francuskog spisatelja Emmanuela Carrèrea, koje sam čitao prije i za vrijeme puta. Po povratku, iščitavanje djela Bratstva i ubojstva, gajđin Jerka Bakotina pomoglo mi je utvrditi odluku. U njegovoj sam knjizi po prvi put čuo za rod književne reportaže, kao i za teze Waltera Benjamina i Ryszarda Kapuścińskog o aktivnom interveniranju u stvarnost ili empatiji kao ključnom sastojku reportaže. Od osnovne ideje do objave prošlo je više od godine dana promišljanja i pisanja. Priča se granala u dva pravca i jednu sam već drugdje ispričao; onu o udovicama i vješticama sjeverne Gane – ženama iz zajednice u kojoj sam nekoliko mjeseci živio. Drugi, meni potpuno neočekivan, tiče se podučavanja školske djece.

Susret sa siromaštvom

Godinama mi je rasla želja za volonterskim angažmanom u nekoj dalekoj i egzotičnoj zemlji. Nakon požara u Australiji početkom 2020. godine, koji su posve ostali u sjeni pandemije kovida-19, sve sam se više obrazovao o uzrocima, ali i učincima klimatskih promjena na naš svijet. Ostao sam zapanjen svime što sam otkrio, i nastavljam otkrivati. Maštao sam o volonterskom radu u nekom rezervatu u Nikaragvi ili na Madagaskaru. Guglao sam takve mogućnost za svojim tadašnjim agencijskim stolom. Uglavnom su svi ti volonterski angažmani poprilično koštali. Sve manje mi je imao smisla život u kapitalističkom i konzumerističkom društvu koje diktira neizdrživ tempo, a desetkuje okoliš, mentalno zdravlje i radnike općenito. Iz današnje pozicije, smisao u potpunosti izostaje.

Negdje u to vrijeme mi je prijateljica dojavila za program Europske komisije koji osobe do 35 godina života osposobljava za humanitarni angažman diljem svijeta. Prvotna samoprocjena kazivala je da posjedujem visoku razinu motivacije, no nerealna očekivanja spram programa. U uvodnom videu neki je dečko koji je prošao kompletan proces rekao kako morate biti pomalo ludi da se upustite u to. Svejedno sam završio višemjesečni trening i pregledavao oglase za ekološki orijentirane projekte. Odbivši ponude iz Ugande i Kenije, u Ganu (za koju nisam znao ni gdje se na karti točno nalazi) sam došao kako bih volontirao na projektu osnaživanja lokalne zajednice spram učinaka klimatskih promjena. Većina prijatelja i poznanika čestitala mi je na hrabrosti. Roditelji su mi bili izbezumljeni, uvjereni da ću ondje poginuti ili doživjeti neki grozan udes.

Prvo u što sam se uvjerio je razina sigurnosti koja vlada na ulicama. Turisti gotovo pa ne moraju nositi pojas u kojem od krađe čuvaju putovnicu i novac, toliko čest u drugim zemljama. I sam sam ga nakon nekoliko dana odbacio. Ako vas se odžepari i vidite počinitelja, dovoljno je prokazati ga. Ostalo će srediti gomila. Lopova će uloviti i izmlatiti, vrlo često do smrti. Gancima je na čast da posjetitelji stignu u sigurnu zemlju i malo će koji džepar riskirati život za nešto keša. Policija uostalom takve slučajeve, kada se dese, niti ne istražuje. Samo pošalju mrtvozornika da s ulice ukloni ostatke nesretnika. 

Posjetiteljima znaju prići ljudi na cesti i žicati gotovinu, uglavnom dolare. Ženama na licu mjesta izjavljuju ljubav, pa ako ne prođe kod prve, prelaze na sljedeću. Može vas i prodavačica u nekom supermarketu tražiti da joj nešto kupite dok skenira proizvode. U zemlji u kojoj je engleski službeni jezik ipak je potrebno vremena za razumijevanje lokalaca. Ako vas ne poznaju, stanovnici Gane govore izrazito tiho i plaho. Činilo mi se kao da su popili veliku količinu sedativa, gotovo ne otvaraju usta dok govore. 

Na let iz glavnog grada Accre za sjeverni Tamale ukrcali su se većinom bijelci. Taj treći po veličini i brzo rastući grad je odredište mnogih humanitarnih organizacija koje djeluju u siromašnim, ruralnim regijama koje se nalaze na samoj donjoj granici Sahela. U sušnoj su sezoni pod izravnim utjecajem suhog vjetra harmattana koji nosi pustinjski pijesak pa zna potpuno zakloniti Sunce i onemogućiti let zrakoplova u tom dijelu svijeta. 

Moje je odredište bilo selo Kongo u ponešto odsječenoj Upper East Region, za koju turistički vodič navodi da rijetko koji turist u nju zađe. Malena opaska: prometnije sam bio bolje povezan s ostatkom svijeta nego dok sam prije 10 godina bio na studijskom boravku u Mississippiju. Samo 30-ak kilometara od granice s Burkinom Faso, pola sata vožnje po cesti začuđujuće dobre kvalitete od regionalnog glavnog grada Bolgatange, smjestilo se to selo. Ime mu je nadjenuo misionar inspiriran posjetom istoimenoj državi. Na granici s Togom još je jedan Kongo, a dragulji u regiji su Bongo koji se diči prirodnim formacijama stijena i Tongo s Tengzug hramom posvećenom lokalnom božanstvu.

Za afričke pojmove Kongo je selo, iako njegovih osam raspršenih zajednica broji preko 10 000 žitelja. Baš koncem studenog te godine u kojoj sam boravio u Gani – 2023. – objavljeni su statistički podaci koji okrug Nabdam svrstavaju na posljednje mjesto od ukupno 261 ganskih okruga, čime stječe titulu najsiromašnijeg. 

U epicentru klimatske krize

Sjever Gane pripada u najugroženija područja po pitanju klimatskih promjena, čiji se učinci već osjećaju. Škrta crljenica ne daje puno uroda i mnogi se žale da kiše dolaze sve kasnije. Od konca listopada do travnja traje sušna sezona, ali proteklih godina kiše stižu tek koncem svibnja. Upravljanje vodama i otvaranje brane iz susjedne Burkine Faso zna poplaviti dijelove zemlje i uništiti urode farmera. Isto su Ganci bili primorani učiniti u svojoj južnoj regiji Volta, potopivši nekoliko naselja i razorivši živote mještana.

Ožujak je najtopliji mjesec i preko dana temperatura zna doseći i 47 stupnjeva, o čemu je posvjedočila Estonka Kai, koja od lokalne zadruge kupuje karite maslac. Osobe nenavikle na te ekstremne uvjete mogu nastradati pa je tako i ona jednom morala prekinuti posjet nakon što joj je lice potpuno pocrvenilo i osulo se bijelim pjegama i svako je malo padala u nesvijest.

Stanovništvo Konga čine mahom poljodjelci. Siromašni su, uglavnom ne govore engleski, već lokalni jezik nabit, endemičan okrugu i njegovih 60 000 žitelja. Nemaju pristupa masovnim medijima i većina obitelj preživljava s 40 eura mjesečno. Mnogi polažu nadu u obrazovanje, no većina nema novca da djeci priskrbi školske uniforme ili doručak. Zbog toga dječaci znaju odustati od obrazovanja i prekapati zemlju ne bi li iskopali grumen zlata. Kada im se posreći, najčešće novac utroše na kupnju motocikla. Onoga tko posjeduje automobil smatra se bogatašem. 

Djevojčice pak često nemaju sredstava za sanitarne uloške i ponekad upadnu u zamku lokalnih vozača can doa (lokalni naziv za motoriziranu rikšu popularnu u zemljama u razvoju i filmovima Indiane Jonesa) koji im obećaju kupiti tu higijensku potrepštinu u zamjenu za seks, što često rezultira tinejdžerskim trudnoćama i prekidanjem obrazovanja. 

Kongo je većinski katolička zajednica u dominantno muslimanskom sjeveru zemlje. Katoličanstvo su spojili s prijašnjim običajima pa je još uvijek moguće prakticirati poligamiju. Tako glava kuće nakon smrti može ostaviti nekoliko udovica. 

O situaciji sa ženama u ovom dijelu svijeta, kao i primarnoj svrsi angažmana, već sam pisao za drugi medij. Za potrebe ovog teksta dovoljno je navesti kako sam trebao raditi na projektu pošumljavanja (stigao sam na početku sušne sezone), a sastanci s brojnim lokalnim dionicima bili su ceremonijalni i besmisleni. Zamjenik direktora regionalnog ogranka Agencije za zaštitu okoliša vrtio se u stolcu i tipkao po mobitelu dok sam mu se predstavljao, lokalna županica inzistirala je da radim na izradi zahoda za stanovništvo koje prakticira olakšavanje gdje god stignu (nazočio sam tome jednom hodavši selom); iako nisam stručnjak za WASH programe (kratica programa Water, sanitation and hygiene koji se provodi diljem svijeta te osigurava pitku vodu i minimalne standarde osobne higijene) niti mi je to budžet dozvoljavao. 

Stanovništvo posvuda baca smeće, posebno plastične vrećice iz kojih piju vodu ili jedu rižu. Ujutro to onda, barem po centru mjesta, skupljaju štipaljkama djelatnici komunalnog poduzeća koje se zove ZUUM Lion. U mjestu postoji i jedan ogroman kontejner, pored kojeg se nekad pali otpad. Primijetivši to, htio sam utrošiti 600 eura koje sam imao na raspolaganju u instaliranje metalnih kanti za otpatke i obrazovanje lokalnog stanovništva. Ponovo su inzistirali na izgradnji poljskih zahoda. Žiteljima su, naime, već podijelili plastične kante za smeće, no one su njima praktičnije za skladištenje vode ili žita.

“Nema smisla da trošiš vrijeme na rad s odraslima, ništa ih nećeš naučiti”, rekao mi je monsinjor Roger Aboteyuure. “Fokusiraj se na djecu, s njima još ima nade”, dodao je u hladu svoje sjenice, u društvu dva psa, Tima i Toma. Rijetki su to primjerci cijepljenih pasa u okolici, a nisu u opasnosti da završe na ražnju. 

Aboteyuure je progresivna, pokretačka snaga u regiji. Doveo je struju uzduž glavne prometnice i osnovao prvu kliniku u mjestu, u kojoj se mogu liječiti tifus i malarija te pružiti osnovna skrb rodiljama. U jednoj takvoj klinici i meni je dijagnosticiran tifus, iako blaži oblik, jer je dežurna epidemiologinja u Zagrebu inzistirala na cijepljenju protiv čitave plejade zaraznih bolesti.

Otac Aboteyuure obrazovao se u Kanadi, izučavajući teologiju na Sveučilištu McGill i strastveni je pobornik sadnje drveća. Baš za mog je boravka slavljeno 20 godina njegovog kontinuiranog pošumljavanja. Rekao mi je da često ima problema sa susjedima, koji mu ulaze na zemljište i pokušavaju posjeći stabla kako bi ih pretvorili u ugljen, a potom prodali. Žali se na “neuke žene” s kojima nikako da izađe na kraj. Time mi ponovo apostrofira kako mi jedino rad s djecom preostaje.

Njegovo je imanje jedino ograđeno, kako bi spriječio stoku od bijega u sezoni otvorene ispaše. Štala kao struktura ne postoji; kokoši spavaju gdje stignu, a volovi, magarci i koze su privezani za stabla. Dok ih se ne pusti, nakon što seljani poberu usjeve kikirikija i tropskih žitarica. Kroz Nabdam prolazi i migracijska ruta slonova, no kako bi očuvali svoje usjeve, seljani dežuraju kraj polja i udaraju o metalne posude. Slonovima smeta buka.

Otac Roger umirovljen je. Pitam ga čime se bavi, odgovara da je veoma zaposlen na projektu izgradnje velike katedrale u Bolgatangi. Kada će biti gotova – ne zna. “To ti je Afrika. Projekt započnemo, ali ne znamo kada ćemo ga završiti.”

Priče koje nas povezuju

Nikad nisam želio raditi s djecom.

No našavši se u toj situaciji, uzeo sam si par dana, oslonio se na svoje obrazovanje i struku te nešto iskustva što sam stekao u okolišnom aktivizmu. Najvrjednije što sam na fakultetu naučio je uloga priča u ljudskim kulturama. Priče su univerzalne, pričamo priče da bismo razumjeli sebe, druge i situacije u kojima se nalazimo. Kao novinaru, pripovijedanje je okosnica mog rada i uzeo sam to kao okosnicu radionica za lokalne srednje škole, barem one do kojih sam mogao pješačiti kroz tropsku savanu. 

Lokalna organizacija civilnog društva nije imala drugo prijevozno sredstvo doli motocikla. Nigerijka koja je bila u Kongu na početku mojeg posjeta upozorila me kako ona ne vozi u tom dijelu svijeta. Prometna pravila ne postoje, ceste su razrovani poljski putevi, u prometu jednako sudjeluju krave, koze i motocikli. Da se vozi po noći bez upaljenih svjetala nisam vjerovao dok to nisam na vlastite oči vidio. Jednom sam vidio majmuna za volanom motora, ali prometnu nesreću, unatoč svemu navedenom, nikad.

Tri dana raspisivao sam svoj kurikulum koji sam podijelio u četiri cjeline: zašto pričamo priče, osnove znanosti o klimatskim promjenama, primjeri mladenačkog aktivizma diljem svijeta te posljednji modul, radionicu fotografiranja za klince koji su bili najaktivniji. Posebno mi je od koristi bio Yaleov kurs Indigenous Religions and Ecology što sam ga završio godinu prije. 

Naime, nije mi bilo jasno što rade sve te poglavice i starosjedioci na COP-ovima i panelima. U mojoj svijesti, klimatska se kriza rješavala političkim pregovorima na visokim razinama i u nacionalnim parlamentima. Što s time imaju domoroci iz šumskih zajednica? Danas mogu napisati da sam posramljen zbog takvog lakomislenog stava. Ispada da ti domoroci posjeduju visoke razine tradicionalnog ekološkog znanja, a drveće je još uvijek najbolja tehnologija za uklanjanje ugljikova dioksida iz zraka. Odlučio sam lokalne srednjoškolce potaknuti na prikupljanje i bilježenje ondašnjeg lokalnog ekološkog znanja (traditional ecological knowledge, TEK).

“Moramo biti oprezni kome povjeravamo djecu”, govori ravnateljica okružne srednje škole dražesnog imena Gifty kolegici socijalnoj radnici. “Ne želimo da djecu podučavate društvenim porocima poput opijanja ili homoseksualnosti”, mirno izjavljuje Njemici koja jedva suspreže šok. Ravnateljičin ured oskudno je namješten. Osim blokića i jedne Bic penkale, na stolu je samo fluorescentni kipić Majke Božje pod plastičnim pokrovom. U Kongo Senior High School kolegica Eugenie i ja probrali smo po 20-ak učenica i učenika za svoje “intenzivne” radionice. S obzirom na to da nam je škola bila dva sata pješačenja u jednom smjeru, a uloviti can do u tom pravcu čista je lutrija, odlučili smo od naših radionica za najstarije đake načiniti svojevrsni masterclass jedne subote.

U drugim školama nismo bili te sreće. Iako su bile bliže, u nekim su nam školama dozvolili da uključimo samo zainteresirane đake, dok su drugdje inzistirali da podučavamo čitave razrede. Došli smo na samom početku školske godine, no jedini termin koji smo uspijevali dogovoriti je bio uglavnom posljednji školski sat, oko 13h poslijepodne, s prosječnom temperaturom oko 42 stupnja. Ja sam prvi mjesec, uz tifus i pješačenje po toj žegi, izgubio oko 10 kilograma.

Nikad neću zaboraviti svoj prvi sat u Kongo Junior High School. U ravnateljevom uredu nije bilo prozora. Na zidu je bio popis svih nastavnika s adresom i brojem mobitela te bračnim stanjem. Došao sam za vrijeme malog odmora. Jedan je učitelj spavao ispred škole na tlu; djeca su na bežičnom zvučniku puštala lokalnu glazbu i plesala bosa. Naložio sam im da rasporede klupe u krug kako bismo održali radionicu pripovijedanja. Nisam mogao anticipirati da će ih to izbezumiti. Oni, naime, na satu rijetko kada sudjeluju, samo bilježe.

Većini engleski nije prvi jezik već ga uče u školi, sramežljivi su spram stranaca (pogotovo Europljana), a kasnije sam saznao da nisu dobro razumijevali moj izgovor. Osjećao sam se kao da kliještima izvlačim riječi iz njih. Pokušao sam s par dobrovoljaca i igrom riječ-na-riječ kako bismo utvrdili osnovnu narativnu strukturu. Nije prošlo dobro. Onda sam se odlučio na taktiku mrkve. Nagovorio sam troje dobrovoljaca da pred razredom ispričaju svoju najdražu priču, koja god ona bila. Zauzvrat, nagrada je bila moja razloženija priča. Odlučio sam se na mit o Zeusu i Semeli koji mi je bio svjež u pamćenju i dramski sam ga izveo. Bili su jako zainteresirani; nikad prije nisu čuli neki grčki mit. Na tom smo primjeru razgovarali o narativnoj strukturi uvod – zaplet – vrhunac – rasplet i kraj te o raznim likovima koji su mit sačinjavali. Kasnije sam ga u drugim školama isto prepričavao. Za kraj sam ih ostavio s domaćom zadaćom prikupljanja lokalnih priča i mitova, zadatkom koji skoro pa nitko nije izvršio.

Rad s djecom

Za jednog od mojih monologa, u kojem sam stalno ponavljao što to radi Greta Thunberg, jedna je djevojčica drugog razreda smogla hrabrosti da digne ruku i prekine me: “Gospodine, mi ne znamo tko je Greta.” Bio sam u šoku. Kasnije sam saznao da ta djeca uglavnom uopće nemaju mobitele, a kamoli pristup društvenim medijima.

Internetom sam se onda poslužio na način da sam od mobitela načinio hotspot te satima skidao videe. Shvatio sam da od mojeg pripovijedanja neće biti velike koristi pa sam se dao na izradu veoma vizualnih prezentacija i skidanja YouTube videa. Odlične, edukativne videe proizvodi platforma Studio Earthrise. Rade ih mladi ljudi pa su bliski mladima, gdje god oni bili. Skinuo sam neke videe Grete, ali i njima bliže primjere aktivizma, poput mladog nogometaša Leseina Mutunkeija iz Nairobija i njegove inicijative Trees for Goals. Htio sam da što više primjera bude iz njihove neposredne blizine pa sam se dosjetio projekta The Great Green Wall of Africa, o kojem sam također skinuo kratki BBC-ev izvještaj. Mobitel mi je praktički pregorio na toj vrućini.

Moj drugi sat, pri kojem sam donio laptop i postavio ga na mali stolić posred prostorije, završio je potpuno van kontrole, u gotovo svim školama. Kada su shvatila da učenici u mojem “klubu” gledaju videe, druga su djeca nahrlila u prostoriju kroz prozore. Izgubio sam kontrolu nad satom. Većina škola bila je potpuno neopremljena, no škola za djevojčice Girl’s Model imala je struju i veliki ekran instaliran na zid u jednoj manjoj prostoriji. Ondje mi je par nastavnika pomagalo da održim pažnju i red među 40-ak djevojčica, koje su sa zanimanjem pratile te videe koje sam im donio.

Pokazao sam im učeničke prosvjede diljem svijeta, pa i hrvatsko izdanje Školskog štrajka za klimu. U posebnoj prezentaciji poradio sam na tome da ih osvijestim kako silna odbačena plastika utječe na životinje u ekosustavu, ali i na naše vlastito zdravlje. Pokušao sam ih nekako navesti da sebe vide kao osposobljene za poticanje promjena na mikrorazini, ma koliko god bile malene, istovremeno shvaćajući da postoji starosna hijerarhija te da nije realno očekivati da pokušaju preodgojiti svoje očeve ili djedove.

Najlakše je bilo raditi u masterclassu. Probrani su sudionici imali kvalifikacijski zadatak za sudjelovanje: morali su napisati priču, bilo kakvu priču, o vremenu koje vlada u njihovom dijelu svijeta, pod vodstvom srednjoškolskog profesora engleskog. Svi su i donijeli komad papira, no u najvećoj većini slučajeva tek su prepisali ili prenijeli ono što o vremenu i/ili klimi piše u njihovom udžbeniku iz geografije. Barem su bili pričljiviji.

Svi su se najviše oslobodili pri posljednjem susretu, vježbi bazične portretne fotografije. Pripremio sam veoma kratku prezentaciju sa svega četiri osnovna pravila snimanja portreta. Ta je vježba trebala biti rezervirana kao nagrada za one koji su mi na posljednji susret donijeli neki pisani sastav slobodne teme. Na kraju je moj Canon kružio iz ruke u ruku. Djeca su vrištala od uzbuđenja; i ona koja su snimala i ona koja su pozirala. U svakoj smo školi tada svi sjeli (smireno!) i pregledavali snimljene fotografije te komentirali koliko su pravila snimatelj ili snimateljica uspjeli ispoštovati.

Ne sjećam se baš imena učenika niti imam načina da s njima stupim u kontakt. Uglavnom svi imaju po dva imena; jedno plemensko i jedno pod kojim su kršteni. Imena su im bila neobična. Dječaci su se zvali Noble ili Justice, a djevojčice Blessing. Ravnateljica srednje škole Logre par dana prije odlaska poslala mi je SMS sadržaja: “Logre JHS loves you, Mr. Emily!”.

John, jedan od izuzetno bistrih asistenata lokalne organizacije civilnog društva zna mi se s vremena na vrijeme javiti na WhatsApp, no nikada ne mogu dobiti informaciju od njega vezanu za bilo što; uvijek kaže da je sve dobro. Često me pita neočekivana pitanja poput znam li voziti bicikl. Jedna mi je doktorica, koja je radila sa žrtvama nasilja u JAR-u, rekla da ne sumnja da sam ostavio utisak na te klince koje sam podučavao. Ja baš nisam siguran.

Ista ona prijateljica koja mi je dojavila za program Komisije preko kojeg sam otišao u Ganu nedavno mi je dala Knjigu nade Jane Goodall. Dugo je nisam započinjao, kad sam započeo dosta mi je smetao naivni i česti intermezzo njenog supisca Douglasa Abramsa. Janeine su priče i životni put inspirativne i više bi mi pasao neki pročišćeni tekst. U jednom dijelu knjige, ona govori (zaista govori, Abrams je s njom vodio razgovore te je bilježio i svoje refleksije) o moći mladih ljudi; koliko voli raditi s mladim ljudima. Baš je u Tanzaniji s 12 srednjoškolaca začela ono što je danas globalni Roots & Shoots program.

Sumnjam da će moj kratki boravak u Gani polučiti nešto takvo, ali nadam se da je bar neko sjeme osviještenosti ostalo u tom donjem rubu Sahela, nekih stotinjak kilometara južnije od Velikog zelenog zida koji se sadi iznad Konga.