Pravedniji ekonomski modeli su mogući – i prijeko potrebni

Je li moguće urediti ekonomski sustav da bude pravedan i održiv, dobar prema radnicima i lokalnoj zajednici te može li poslovanje biti etično prema korisnicima, planeti i budućim generacijama?

Pitanja su to o kojima je bilo posvećeno predavanje u sklopu “Javne sociologije”, ciklusa javnih događanja koji organiziraju Odjel za sociologiju Sveučilišta u Zadru te zadarska podružnica Hrvatskog sociološkog društva. Gost predavač bio je sociolog Dražen Šimleša s Instituta društvenih znanosti “Ivo Pilar” u Zagrebu koji se bavi temama održivosti, globalizacije, permakulture i dobre ekonomije.

Svi su ti pojmovi usko vezani za problematiku klimatskih promjena, zbog čega smo i posjetili ovo izlaganje.

Naime, kako bi se uhvatili u koštac s posljedicama sve toplijeg svijeta, potrebno je na globalnoj razini promijeniti način na koji proizvodimo, distribuiramo i konzumiramo robu, dobra te usluge.

Karika u lancu te promjene mogu biti upravo koncepti poput pravedne trgovine, etičnog financiranja, zadruga, društvene i solidarne ekonomija te upotrebe lokalnih i regionalnih valuta.

Nevaljali sistem

Kako za Klimatski portal kaže Šimleša, takvi modeli – solidarni, etični i pravedni – nužni su za prevladavanje izazova sve toplijeg svijeta, budući da su klimatske promjene posljedica naše (ne)osviještenosti i načina na koji pristupamo ekonomiji i politici.

“Dok ne riješimo te uzroke, uzaludno je sve jer se ne bavimo uzrokom nego posljedicama. Kad bi imali etičniju i pravedniju ekonomiju, problem klimatskih promjena ne bi nestao, ali bi bio blaži i puno bi se lakše nosili s njim. Danas pokušavamo napraviti promjenu unutar ekonomije koja ovisi o tome da stvara smeće i zagađenje, a to je skoro pa nemoguće”, kaže Šimleša za Klimatski portal.

Društvena poduzeća i socijalne zadruge, za razliku od neprofitnih i zagovaračkih organizacija koje također imaju društveni cilj, imaju prisutnu i poduzetničku inicijativu. Najčešće su u vlasništvu zaposlenika ili članova lokalne zajednice te su podjednako vođene društvenim i tržišnim ciljevima, a funkcioniraju na temelju demokratskih i participativnih načela.

Prema podacima koje je Šimleša iznio tijekom predavanja, na globalnoj je razini u zadrugama zaposleno oko 280 milijuna ljudi, a one uključuju preko 1,2 milijardi članova. U Europskoj uniji više od 11 milijuna ljudi zaposleno je u sustavu solidarne ekonomije (zadruge, društvena poduzeća).

Kako kaže, u takvim je ekonomskim modelima prioritet društvena korisnost, kvaliteta života, dobrobit i briga za opće dobro, zbog čega oni jesu u suglasju s prijeko potrebnom adaptacijom na klimatske promjene.

“S ovakvom ekonomijom mi pokušavamo kopirati kako funkcionira ekosustav i život kao takav. To podrazumijeva kruženje, umrežavanje i raznolikost. Što je sustav raznolikiji, on je otporniji. Pokušavamo kopirati procese bez kojih ne bi postojao život na ovoj planeti i ugrađujemo ih u ekonomiju koja se ponaša da je svrha sama sebi, a nije”, kaže Šimleša te dodaje kako ljudi na Zapadu trebaju osvijesti da troše neefikasno i previše.

Lokalna snaga

Kao jedan od uspješnih primjera solidarne ekonomije, Šimleša navodi Pan a Pan, inicijativu koja djeluje od 2013. godine i okuplja aktere socijalne i solidarne ekonomije u španjolskoj regiji Katalonija.

Interaktivna mapa nastala u sklopu njihovog projekta uključuje više od 1600 subjekata koji se drže principa takve ekonomije. Jedan od ciljeva jest izgradnja solidarnog tržišta te poticanje mreže transakcija između poduzetnika koji posluju u skladu s načelima samoupravljanja, pravedne preraspodjele resursa i pravednosti te odgovornih potrošača i ulagača.

U praksi to izgleda ovako: ako se nalazite, na primjer, u Barceloni, karta vam može pokazati dostupne usluge koje vam trebaju, a koje nude upravo socijalno odgovorni poduzetnici.

U Francuskoj, nastavlja Šimleša, postoji mreža gradova koji koriste takozvane lokalne valute koje se koriste unutar određenih zemljopisnih područja. Takve lokalne valute promiču kratke opskrbne lance i lokalna gospodarstva te podupiru mala poduzeća i lokalne poljoprivrednike u odnosu na velike trgovce i industrijsku poljoprivredu.

Gledajući globalno, na svijetu postoji gotovo 1000 lokalnih valuta, kaže Šimleša.

“Solidarna ekonomija teži tome da osnaži lokalne potencijale koje se trenutačno ne podržava unutar ove globalne priče. Kako je moguće da je krumpir iz Ravnih kotara skuplji nego krumpir iz Turske? On je jeftiniji zbog pravila globalne ekonomije. Hrvatska je dosta privilegirana; živimo u zemlji koja ima biokapacitet u rangu zemalja Latinske Amerike. S obzirom na malu površinu, veći je od globalnog prosjeka”, kaže Šimleša te dodaje da taj kapacitet ipak ne znamo iskoristiti.

Govoreći o uspješnim primjerima solidarne ekonomije, predavač navodi kako ona često ima regionalni predznak. Tako se u Španjolskoj ističu regije Andaluzija, Katalonija i Baskija, u Italiji Emilia Romagna, Toskana te područje Trentina, a u Velikoj Britaniji područja Liverpoola i Manchestera te Škotska.

“Ta su područja otpornija ako dođe neka kriza, budući da imaju snažnu mrežu aktera koji se međusobno podupiru i koji na taj način, kroz suradnju, lakše prolaze kroz krize”, kaže Šimleša.

Etičke banke

Poanta solidarne ekonomije, navodi Šimleša, jest usmjeriti resurse na projekte koji se bave pozitivnom promjenom. U tome značajnu ulogu imaju etičke banke koje ne investiraju u projekte koji zagađuju okoliš, uništavaju ekosustave, povećavaju siromaštvo ili ugrožavaju ljudsko zdravlje.

“Zamislite apsurdnu situaciju u kojoj ste, na primjer, aktivist koji se bori protiv izgradnje termoelektrane na ugljen, a banka koja ima vaš novac i ušteđevinu financira upravo taj projekt. Mi vrlo često sa svojim novčanikom financiramo stvari kojima se inače protivimo. Etične banke vam se obvezuju da neće ulagati vaš novac u projekte koji štete drugim ljudima ili okolišu”, kaže Šimleša.

Kao primjer navodi kampanju koju ju pokrenula jedna etička banka u Francuskoj, koja kupuje poljoprivredno zemljište i daje ga mladim obiteljima da proizvode hranu. Obitelji dobiju uslugu korištenja zemlje, a od prodaje hrane vraćaju kredit organizaciji koja potom koristi sredstva za novu rundu kupovine takvih zemljišta.

Da su takve banke moguće (i uspješne) pokazuje primjer iz Italije. Banca Etica, osnovana 1999. godine u Padovi, broji 38.000 članova, od čega 6.000 pravnih subjekata, te zapošljava preko 230 ljudi u 17 podružnica. Organizacija je ustrojena upravo na principima zadrugarskog modela odlučivanja.

U Hrvatskoj također postoji slična inicijativa koja, doduše, još nije zaživjela. Etična banka u osnivanju projekt je Zadruge za etično financiranje čiji će primarni cilj biti ulaganje u razvoj zajednice kroz projekte koji su financijski, društveno i okolišno održivi.

Ako zaživi, to će biti prva banka u Hrvatskoj koja će biti u vlasništvu svojih klijenata. Naime, Zadruga za etično financiranje bit će jedina vlasnica i stopostotna dioničarka etične banke, a tim će putem i svi članovi zadruge ujedno biti suvlasnici.

Kako stoji Hrvatska?

Šimleša govori kako po pitanju solidarne ekonomije Hrvatska ne kaska, već ide korak unazad.

Strategija društvenog poduzetništva na snazi je bila do 2020. godine, a nova nije usvojena. To znači, dodaje, kako ne postoji konstruktivni zakonodavni okvir na nacionalnoj razini koji uređuje taj sektor.

“Znam puno ljudi koji su u Hrvatskoj registrirali klasično poduzeće jer im je lakše, budući da ne mogu doći do poticaja kao zadruga. Unutar sebe djeluju po zadružnim principima, ali su registrirani drugačije zato što ne postoji zakonodavni ili institucionalni okvir koji podržava takav način poslovanja”, kaže.

Navodi i primjer natječaja za razvoj društvenog poduzetništva sredstvima iz europskih fondova, na koji se mogao javiti skoro pa bilo tko.

“Naknadno smo zvali tvrtke koje su dobile visoke iznose i ispalo je da je dobar dio njih taj projekt prestao provoditi te da ih sad zanima nešto drugo. Za njih je, dakle, to bio samo jedan vremenski ograničen projekt”, kaže Šimleša.

U zemljama gdje je to uređeno, dodaje, tvrtke ne mogu ni “primirisati” takvim natječajima ako ne dokažu da su zbilja ispunili  kriterije koji se odnose na solidarnu ekonomiju.

Koliko Hrvatska još treba raditi na razvoju ovakvih modela poslovanja možda najbolje govori i broj poduzeća koji posluju prema solidarnim principima. Njih je tek stotinjak. Za usporedbu, Šimleša navodi primjer škotskog grada Glasgowa gdje ta brojka iznosi 700.

Neki od primjera društveno odgovornih poduzeća koji se vode ciljevima solidarne ekonomije su zadarska Zadružna pivovara Brlog te međimurska ACT grupa pod čijim okriljem djeluju Socijalna zadruga Humana Nova, ACT Printlab, ACT Konto, Centar za pomoć u kući Međimurske županije i Socijalna poljoprivredna zadruga Domaći vrt.

Za Šimlešu su ti akteri, budući da djeluju u okruženju koje naziva neprijateljskim, pravi heroji.