Bez navodnjavanja je proizvodnja hrane danas nezamisliva, ali to ima svoju cijenu

Na obiteljskom poljoprivrednom gospodarstvu Tomice Cafuka iz Vidovca, u Varaždinskoj županiji, prošle su godine uložili dodatna sredstva u uzgoj jagoda na podignutim policama, koje su opremljene i sustavom za navodnjavanje putem kapaljki. Jagode su se u njihovim plastenicima već počele crvenjeti i uskoro kreće prva ovogodišnja berba, koja bi im trebala biti puno lakša nego ranijih godina jer se berači više neće trebati saginjati, jer jagode sad rastu na podignutim policama. 

Osim toga, prijašnjih su godina suše i vrućine bile toliko velike da su se mnoge jagode, uzgajane na zemlji prekrivenoj crnom plastičnom folijom, praktički spržile. Navodnjavanje kod voćara i uzgajivača povrća u sjeverozapadnoj Hrvatskoj nije nikakva novost, jer se već desetljećima pojedine kulture navodnjavaju vodom iz podzemnih bunara, ali posljednjih godina ono postaje sve češće i “bez njega više ne ide”, kaže nam Tomica Cafuk.

“Već dulje od dvadeset godina koristimo navodnjavanje za nasade jabuka i sustav ‘kap po kap’ za jagode, samo se sad navodnjavanje mora češće koristiti. Prije smo imali ljetnih kiša, a sad kiše nema mjesecima. Prvo skapavamo od suše, a onda dođe nevrijeme s tučom. Osim toga, jagode su sad podignute pa su time u većoj mjeri zaštićene od štetnika i bolesti. Svake je godine sve veća potražnja za našim proizvodima, što nam je dodatna motivacija za rad u ovim, ne baš adekvatnim vremenskim uvjetima, koji nas svake godine pogode. Ove nagle promjene vremena utječu na sazrijevanje jagoda, i mi tu ništa ne možemo”, govori Cafuk koji je na Facebook stranici svog OPG-a detaljno prikazao postavljanje novog sustava za uzgoj jagoda, od postavljanja spremnika za vodu i kopanja kanala za dovod vode do postavljanja visokih polica s limenim kanalicama i kokosovim jastucima sa zemljom u koje se sade jagode, a u cijeli su sustav postavljene kapaljke za navodnjavanje.

Kako navodi, bez navodnjavanja se u poljoprivredi danas više ne može te se ono koristi i za uzgoj kultura kod kojih to ranije nije bilo uobičajeno, od vinove loze do pojedinih ratarskih kultura. Pritom se postavlja pitanje koji sustav navodnjavanja odabrati kako bi bio održiv, s aspekta potrošnje vode (koja postaje sve dragocjeniji resurs), ali i troškova te isplativosti poljoprivredne proizvodnje nakon što se uračunaju dodatni troškovi navodnjavanja. 

Sustavi za javno navodnjavanje izgrađeni, ali ih poljoprivrednici ne koriste

U Hrvatskoj je još prije dvadesetak godina izrađen plan izgradnje javnog sustava navodnjavanja po županijama pod nazivom “Nacionalni projekt navodnjavanja i gospodarenja poljoprivrednim zemljištem i vodama u RH – NAPNAV”, ali nažalost nije polučio željene rezultate. 

To je pokazalo i izvješće Državne revizije, podneseno Hrvatskom saboru krajem 2023. godine, a koje se bavilo učinkovitošću sustava navodnjavanja u RH. Dobar dio županija se, pokazuje izvješće, tijekom svih tih godina uglavnom bavilo prikupljanjem projektne dokumentacije za realizaciju sustava javnog navodnjavanja. 

Neke su županije, uglavnom u Slavoniji i na Jadranu (Zadarska, Istarska, Požeško-slavonska, Osječko-baranjska, Vukovarsko-srijemska i Međimurska županija) izgradile sustave javnih navodnjavanja, i u njih su uložena značajna sredstva, ali se slabo koriste jer poljoprivrednici za njih ne pokazuju interes. Neki su objekti izgrađeni i nakon toga su, uslijed nekorištenja i neadekvatnog održavanja, u međuvremenu i devastirani.

Pročelnik za poljoprivredu i zaštitu okoliša Varaždinske županije Dragutin Vincek kaže da su takvi sustavi navodnjavanja uglavnom namijenjeni velikim poljoprivrednim sustavima, dok je manjim poljoprivrednim gospodarstvima njihovo korištenje preskupo.

“U Nacionalni projekt navodnjavanja se od 2007. godine naovamo uložilo oko dvije milijarde kuna, ali se pokazalo da je to uludo bačen novac jer se izgrađeni sustavi ne koriste. Ima više razloga zašto ih poljoprivrednici ne žele koristiti. I ranije smo upozoravali da svako područje ima svoje specifične potrebe i uvjete za navodnjavanje. Na području Varaždinske županije imamo oko 8.000 OPG-ova, od kojih neki već godinama koriste bunare. Pritom imamo registrirano više od 800 legaliziranih bunara, što znači da poljoprivrednicima s ovog područja javni sustavi navodnjavanja nisu ni potrebni. Za korištenje vode iz bunara plaćaju oko 500 kuna po hektaru, dok bi vodu iz sustava javnog navodnjavanja plaćali po kubiku tj. prema potrošnji, a to bi iznosilo tri do četiri puta više nego što sad plaćaju. Također bi svoje nadzemne sustave navodnjavanja morali prilagođavati sustavu javnog navodnjavanja, odnosno morali bi kupovati novu opremu. I treći razlog je usitnjenost zemljišta. Mali OPG-ovi uglavnom imaju veći broj razbacanih parcela, što otežava korištenje javnog sustava navodnjavanja. Osim toga, zašto ulagati u javno navodnjavanje kad se zna da područje Varaždinske županije obiluje visokom podzemnom vodom što omogućuje poljoprivrednim proizvođačima jednostavniji pristup i korištenje vode za navodnjavanje”, navodi Vincek. 

Spomenuti uzgajivač jabuka i jagoda Tomica Cafuk samo je jedan od brojnih voćara iz toga kraja koji za potrebe navodnjavanja svojih nasada koristi upravo podzemnu, bunarsku vodu.

“Općenito gledano, navodnjavanje podzemnim vodama produktivnije je u usporedbi s navodnjavanjem korištenjem površinskih voda. Voda se osigurava na mjestu uporabe, potrebno je zadovoljiti minimalne zahtjeve transporta vode, čime se poljoprivrednicima omogućava navodnjavanje ‘na zahtjev’, što je osobina malog broja sustava za navodnjavanje površinskim vodama. Tijekom 2014. godine RH je omogućila ‘legalizaciju’ bunara uz ishođenje vodopravne dozvole i na području Varaždinske županije je legalizirano 833 zdenca. Iz navedenih podataka potvrđuju se ranije iznesene činjenice, da se navodnjavanje na području županije provodi već duži niz godina. Uzimajući u obzir ove legalno prijavljene bunare i navodnjavane površine, može se pretpostaviti da realno postoji još dvaput toliko bunara koji se koriste za navodnjavanje. Može se konstatirati da postoji relativno dobra pokrivenost poljoprivrednih kultura koje ima smisla navodnjavati, odnosno koje mogu to financijski podnijeti (616 ha vinograda, 515 ha trajnih nasada, cca 1.500 ha povrće)”, stoji u studiji koju su još prije desetak godina izradili predstavnici Varaždinske županije i županijske Savjetodavne službe za poljoprivredu, analizirajući potrebe i mogućnosti navodnjavanja na svom području.

Mediteranske zemlje EU za navodnjavanje koriste 50% zahvaćenih voda

Na području Hrvatske se, prema nekim procjenama, navodnjava do 2,4 posto korištenog poljoprivrednog zemljišta. No, ti podaci ne obuhvaćaju spomenute situacije u kojima manji proizvođači za navodnjavanje koriste podzemne vode, tako da su stvarne površine pod navodnjavanjem zapravo veće. 

Gledajući globalno, u svijetu se navodnjava oko 18% obradivih površina i na tim površinama se proizvodi oko 40% ukupne hrane (Hofwegen i Svedsen, 2000.), a među područjima s najvećim postotkom navodnjavanih površina su Kina, Indija, SAD i mediteranske zemlje. 

U Europi se navodnjava oko 13% poljoprivrednih površina (Tomić i sur., 2013.) te europska poljoprivreda prosječno koristi 30% ukupno zahvaćene vode. S tim da se u državama srednje i sjeverne Europe za navodnjavanje koristi manje od 1% ukupno zahvaćenih voda, dok se u Portugalu, Španjolskoj, Francuskoj, Italiji i Grčkoj za navodnjavanje koristi više od 50% ukupno zahvaćenih voda (Romić, 2012.). Hrvatska ima dovoljno vode za podmirivanje svih potreba u poljoprivredi, industriji i kućanstvu te se prema određenim statističkim podacima nalazi na petom mjestu u Europi i četrdeset drugom u svijetu prema raspoloživim vodama. No, osim što je dragocjen resurs, i ta voda, korištena za navodnjavanje, ulazi u ukupnu kalkulaciju troškova poljoprivredne proizvodnje. 

U članku pod nazivom “Čimbenici isplativosti sustava navodnjavanja” (Glasnik zaštite bilja, 2018.), stručnjaci s Agronomskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu i Poljoprivrednog fakulteta Sveučilišta u Osijeku ističu da su javni sustavi navodnjavanja isplativi na onim lokacijama na kojima su utvrđeni realni rizici od suše, zatim na kojima je u poljoprivrednoj proizvodnji veća zastupljenost uzgoja voća i povrća te tamo gdje su moguća tehnička rješenja koja osiguravaju povoljnu cijenu za poljoprivrednike.

 Prema NAPNAV planu iz 2005. godine, okvirna cijena sustava navodnjavanja tada se procjenjivala na 9.000 eura po hektaru, ali u praksi su ti iznosi varirali. Najskuplji sustav izgrađen je u Istri, uz procijenjenu vrijednost investicije od gotovo 12.000 eura po hektaru, dok je u Međimurju implementiran tehnički jednostavniji sustav s troškovima od 5.600 eura po hektaru (ali se i taj sustav na kraju suočio s problemom nezainteresiranosti lokalnih poljoprivrednika za njegovo korištenje).

Prinos rajčica na obali bi bez vode bio smanjen tri puta više nego na kontinentu

Autori spomenute studije isplativosti navodnjavanja usporedili su financijske učinke poljoprivredne proizvodnje sa i bez navodnjavanja u uvjetima kontinentalne i mediteranske klime. Analizirali su podatke na području dviju meteoroloških postaja (Varaždin i Opuzen) s prosječnim godišnjim padalinama u 2012. godini. 

Uz prosječni godišnji nedostatak vode u uvjetima mediteranske klime (na području Opuzena) uzgoj kukuruza, šećerne repe, rajčice i jabuka rezultirao bi s oko tri puta većim gubitkom prinosa, pa posljedično i gubitkom prihoda, u odnosu na kontinent (područje Varaždina). Prinosi rajčica bi, primjerice, na području Varaždina uz nedostatak vode bili smanjeni za 18,3%, što bi rezultiralo gubitkom prihoda od oko 55.300 kuna po hektaru, dok bi na području Opuzena nedostatak vode rezultirao smanjenjem prinosa rajčica za čak 58% i gubitkom prihoda od 173.650 kuna po hektaru. 

Pritom autori navode citat iz NAPNAV-a u kojem stoji da je temeljem klimatskih obilježja navodnjavanje u kontinentalnoj Hrvatskoj uglavnom potrebno kao dopunska mjera, dok je za većinu poljoprivrednih kultura u jadranskoj Hrvatskoj ono redovita mjera. NAPNAV je izrađen prije dvadeset godina, a klimatske promjene su u međuvremenu dovele do toga da i poljoprivrednici iz kontinentalne Hrvatske, kako sami kažu, navodnjavanje koriste sve češće.

U studiji se također ističe da je isplativost navodnjavanja najveća pri uzgoju povrća i voća, dok pri uzgoju ratarskih kultura uglavnom nije isplativa jer je potencijalni rast prihoda uslijed navodnjavanja nedovoljan da bi se pokrile financijski zahtjevne investicije u navodnjavanje.

U uzgoju povrća i voća isplativo, ali u ratarstvu nema računice

U sklopu iste studije napravljena je i simulacija učinaka navodnjavanja na dohodak u proizvodnji nekoliko poljoprivrednih kultura na području Erduta. Kalkulacije su napravljene uz cijenu vode od jedne kune po kubiku i uzimajući u obzir potrebe pojedinih kultura za vodom uz prosječne padaline izmjerene tijekom 2013. godine. 

Najveći rast dohotka uz primjenu navodnjavanja ostvario bi se u uzgoju krumpira, s rastom dohotka od 85,7%. Slijedi uzgoj rajčice s rastom od 83,3%, zatim kupusa i kelja s rastom od gotovo 70%, mrkve s rastom od gotovo 32% te luka uz rast dohotka od oko 24% i sjemenskog kukuruza uz rast od 12,7%. Međutim, uz zadane uvjete i troškove navodnjavanja, dohodak od uzgoja merkantilnog kukuruza bi se smanjio za 11,4%, a dohodak od pšenice bi bio manji za 19,3%. 

“Jasno je da bi primjenom niže cijene vode dohodovnost u uvjetima navodnjavanja bila veća te bi i financijski učinci bili bolji od prikazanih. Zagovornici uvođenja navodnjavanja na lokacijama s dominantnom ratarskom proizvodnjom navode da će projekti navodnjavanja potaknuti prijelaz na proizvodnju povrtnih i voćnih vrsta, što će omogućiti stvaranje radnih mjesta u ruralnim područjima. Ipak upitna je motiviranost poljoprivrednika s okrupnjenim posjedima i suvremenom mehanizacijom na bavljenje potencijalno dohodovnijim, ali radno zahtjevnim i tržišno rizičnijim proizvodnjama”, navode autori studije objavljene prije sedam godina.

Klimatske promjene su u međuvremenu dovele do toga da se navodnjavanje počelo primjenjivati i u ratarstvu, a slavonski su se poljoprivrednici u sve većoj mjeri okrenuli i proizvodnji soje. Sve se to odražava na rast troškova poljoprivredne proizvodnje, što se posljedično odražava i na rast cijena hrane, kojima svakodnevno svjedočimo.