Olupina od države

Nitko toliko ne zagađuje državu koliko sama država svojim škiljenjem kroz prste privatnom kapitalu.

Pokazuje to priča novinara Indexa Ilka Ćimića o olupini broda “Princ Zadra” koji se nasukao pokraj otoka Premuda sredinom studenog prošle godine. Država je, naime, odlučila da vlasnik broda ne treba ukloniti olupinu s morskog dna budući da ona ne predstavlja rizik za okoliš ako se s nje uklone zagađujuće tvari, za što je vlasnik broda novinaru rekao da je učinjeno.

Međutim, snimka koju je objavio Index pokazuje suprotno. Električni kablovi, oko 200 sjedala, plastika, televizori, ekrani, rashladni uređaji i drugi zagađivači mora i dalje se nalaze u olupini broda koji će, odlukom Lučke kapetanije Zadar, vječno počivati na 50 metara dubine u zadarskom arhipelagu.

Studija sve rješava

Uklanjanje olupine broda s dubine uistinu jest skupo.

Trošak se u ovom slučaju, prema pisanju Indexa, procjenjuje na 250.000 do 300.000 eura, a zakon kaže da bi ga trebao pokriti vlasnik broda, odnosno osiguravajuća kuća. Tvrtka Miatrade d.o.o, koja je prema prema podacima na servisu Poslovna.hr u zadnjih pet godina imala preko 800.000 eura bruto dobiti, taj je scenarij silno htjela izbjeći.

Zbog toga je njihova osiguravajuća kuća posegnula za rješenjem dobro poznatim investitorima u Hrvatskoj – platila je izradu studije utjecaja na okoliš čiji je zaključak da olupina ne predstavlja nikakav rizik za okoliš. Drugim riječima, studija koju je izradio Pomorski fakultet u Rijeci zaključila je upravo ono što su vlasnik broda i osiguravajuća kuća priželjkivali.

Takav ishod je uobičajen kada je riječ o studijama utjecaja na okoliš u Hrvatskoj.

Dovoljno je prisjetiti se priče o uzgajalištima kalifornijskih pastrvi u Velebitskom kanalu. Iako su prijašnji pokušaji uzgoja na toj lokaciji završavali ekološkim devastacijama, Institut Ruđer Bošković (IRB) koji je radio studiju “amenovao” je još jedan pokušaj investitora da u Velebitskom kanalu pokrene uzgoj. U dokumentu se nalazilo više netočnih informacija te je nekoliko puta poslan na doradu, sve dok nije uljepšan do minimuma koji će omogućiti da projekt dobije zeleno svjetlo od nadležnih institucija.

Studije utjecaja na okoliš u teoriji bi trebale imati dovoljnu snagu da “sruše” određeni projekt ako se pokaže da je on štetan za okoliš. Međutim, to se gotovo nikad ne događa. Osim toga, u Hrvatskoj je sasvim normalno da se studija utjecaja na okoliš određenog projekta napravi nakon što je zahvat u prirodi već izvršen, kao što je to slučaj s vjetroelektranom Krš-Pađene u Šibensko-kninskoj županiji.

Taj alat, umjesto da služi zaštiti prirode, pretvorio se u običan birokratski korak bez ikakvog realnog značaja i utjecaja. Naprotiv, upravo studije utjecaja na okoliš, skrojene tako da uljepšaju određene zahvate i projekte, predstavljaju zeleno svjetlo za one upitnog utjecaja na okoliš.

Treba li se uključiti DORH?

U slučaju havarije “Princa Zadra”, policija je početkom godine podigla kaznenu prijavu protiv kapetana broda sumnji da se nije pridržavao zakona o sigurnosti plovidbe. Međutim, izgledno je da za ugrožavanje okoliša nitko neće odgovarati.

Već prilikom potonuća su mediji izvijestili da se u blizini broda može vidjeti crna mrlja, što sugerira da je prilikom potonuća došlo do zagađenja. Priča objavljena na Indexu pokazuje kako je vlasnik broda lagao kada je riječ o prisustvu onečišćujućih tvari te da olupina na dnu mora i dalje, više od pola godine nakon havarije, zagađuje tamošnji morski ekosustav.

Članak 196. Kaznenog zakona govori o ugrožavanju okoliša otpadom, što olupina broda svakako jest. Lučka kapetanija svejedno je donijela rješenje o neuklanjanju, tj. odlučila da brod ostane na morskom dnu.

Zakon, pak, kaže da će se onaj tko protivno propisima postupa s otpadom na način koji može trajnije ili u znatnoj mjeri ugroziti kakvoću zraka, tla, podzemlja, vode ili mora, ili u znatnoj mjeri ili na širem području ugroziti životinje, bilje ili gljive, ili ugroziti život i zdravlje ljudi, kazniti kaznom zatvora od šest mjeseci do pet godina.

Činjenica da se na potonulom brodu više od pola godine nalaze zagađujuće tvari otvara prostor za sumnju da je vlasnik sa svojim otpadom postupao na način koji može ugroziti kakvoću mora i učiniti štetu tamošnjem ekosustavu. Za to nitko nije odgovarao, a čini se da ni neće.

Koliko je opasna olupina?

Brodovi tonu i tonuli su kroz cijelu povijest, što zbog nevera, ljudskih pogrešaka, ratova itd. Dobar dio povijesti plovila su bila sagrađena od drvnog materijala, ali noviji brodovi grade se od metala te nose u sebi puno više zagađivača.

Prema nekim procjenama, samo tijekom Drugog svjetskog rata od Pacifika do Atlantika je potonulo više od 15.000 brodova koji postupno, raspadajući se, ispuštaju naftu, kemikalije i teške metale u more. Smatra se da dokumentirani brodolomi predstavljaju samo mali dio ukupnog broja. Prema analizi UNESCO-a, u svjetskim oceanima se nalazi preko tri milijuna neotkrivenih olupina.

Nije neuobičajeno da olupine s vremenom postaju mjesta bioraznolikosti; brojni su dokumentirani primjeri kako brodovi na dnu mora postaju dom različitim morskim organizmima. Međutim, zabilježeni su i slučajevi kada su potonuća broda uzrokovala degradaciju morskog ekosustava na mjestu gdje se havarija dogodila [1, 2, 3].

Valja se prisjetiti i kako se na dnu Jadrana već pet godina nalazi platforma Ivana D koju INA ne želi ukloniti, iako joj je naređeno da to učini. Ta fosilna kompanija, naime, promovira ideju da se platforma na dnu treba ostaviti kako bi nastao morski greben.

Upravo takozvani rig-to-reef program (pretvaranje platformi u grebene) koji se prakticira u nekim državama naftašima omogućuje na desetke milijuna eura ušteda po platformi, upozorava Greenpeace Hrvatska. Nakon što su naftno ili plinsko polje iscrpljeni, platforme treba dekomisionirati, što je milijunski trošak. Puno je jeftinije pustiti ih da potonu.

Za kraj, ostavljanje otpada na morskom dnu samo zato što bi njegovo izvlačenje bilo preskupo za onog tko ga je tamo ostavio otvara i neka druga pitanja. Jedno od njih vrlo je bazično – jesmo li se pomakli s točke u kojoj je u redu ostavljati smeće za sobom u prirodi?

Tako se nešto, izgleda, “velikima” redovito oprašta.