Kako prepoznati održive kozmetičke proizvode?

Industrija ljepote ostavlja veliki ekološki otisak; počevši od neodrživih praksi proizvodnje do značajne količine plastične ambalaže koja završava u prirodi. U moru kozmetike i ostalih proizvoda za osobnu higijenu, teško je pronaći one koji su “manje zlo” i predstavljaju održiviji izbor.

Nikolina Kanjer, studentica završne godine diplomskog studija biologije, smjer ekologija i zaštita prirode, bavi se promocijom znanosti te stvaranjem digitalnog sadržaja o etičkim kozmetičkim proizvodima.

Svoja znanja redovito objavljuje na Instagram profilu Crueltyfreebiologist, a nedavno ih je podijelila s posjetiteljima njenog predavanja u Gradskoj knjižnici Zadar koje je organizirala udruga “Eko Zadar”.

Resursi

Kozmetička industrija uvelike eksploatira resurse na Zemlji.

Ona se koristi biljnim uljima i mastima (palmino ulje, kokosovo ulje, shea maslac, arganovo ulje), eteričnim uljima i biljnim ekstraktima (lavanda, kamilica, ruža, aloe vera), mineralima i metalima (titanijev dioksid i cinkov oksid) te u konačnici velikom količinom vode koja je potrebna za proizvodnju.

“Najveće se rasprave vode oko korištenja palminog ulja zbog kojeg se krče velike površine prašuma. Posljedice su isušivanje tla i ispuštanje velikih količina ugljičnog dioksida u atmosferu te nestajanje ugroženih životinjskih i biljnih vrsta. Drugi važan utjecaj kozmetike i osobne njege jest onaj koji se odnosi na životinje. Procjenjuje se da godišnje u testiranjima sudjeluje oko 500.000 životinja”, kaže Nikolina Kanjer.

Kanjer navodi kako životinje služe i za proizvodnju životinjskih derivata. Tako je jedan od najkorištenijih sastojaka pčelinji vosak koji nalazimo u kremama i balzamima za usne.

“U svrhu njegove proizvodnje ponekad se košnice intenzivno iskorištavaju ili se uklanjaju pčele s određenog mjesta, što može narušiti lokalne populacije. Tu je i lanolin koji se dobiva iz ovčje vune prilikom šišanja. Šišanje je bezopasno, no masovna industrijska proizvodnja može uključivati loše uvjete za životinje. Kukci (Cochineal) se masovno ubijaju kako bi se dobio karmin, bojilo koji se koristi u pigmentima za ruževe i rumenila”, priča Kanjer.

Rizici

Sastojci u kozmetici dijele se na one prirodne i sintetičke.

Obični, prirodni sastojci dobivaju se uz biljaka, životinja i minerala, a problem s njima je što su nekad varijabilne kvalitete te se temelje na iskorištavanju resursa.

S druge strane, sintetički se sastojci kemijski proizvode u laboratoriju te mogu sadržavati spojeve koji, u slučaju dugotrajnog izlaganja, nisu bez rizika za zdravlje.

“Ponekad su sintetički sastojci bolja opcija za prirodu nego prirodni. Na primjer, znanstvenik hrvatskog porijekla Leopold Ružička uspio je sintetizirati umjetni mošus. Prirodni mošus je mirisna tvar, izlučina žlijezde moškavaca koja se uvelike koristi u industriji parfema. Zahvaljujući Ružički, sada imamo sintetički mošus čija proizvodnja nema poguban utjecaj na životinje”, kaže Kanjer.

Kada je riječ o utjecaju sintetičkih sastojaka na zdravlje, Kanjer navodi kako regulativa u Europskoj uniji strogo ograničava maksimalne dopuštene koncentracije određenih stvari u kozmetici, tako da prosječan potrošač nije stalno izložen potencijalnim rizicima.

“Međutim, masovno korištenje takvih proizvoda, naročito na krški osjetljivom području kao što je ovo gdje imamo i masovni turizam, znači da kontaminanti putuju do podzemnih voda. To znači da i male, trajne emisije mogu kumulativno utjecati na vode i obalu i tako zagaditi prirodu”, kaže Kanjer.

Govoreći o spojevima koji su potencijalno štetni za ljudsko zdravlje, Kanjer ističe triklosan koji se može naći u dezodoransima, a koji može izazvati poremećaj rada hormona, a povezan je i s alergijama i astmom. Tu su i parabeni, spojevi koji se mogu naći u brojnim kremama, losionima i kozmetici, a koji ulaze u tijelo kroz kožu, remete hormonsku ravnotežu te mogu povećati rizik od raka dojke i smanjiti plodnost. Formaldehid, koji se nalazi u lakovima za nokte te kozmetici za kožu, nadražuje kožu, oči i dišne puteve, s tim da dugotrajno izlaganje toj tvari može povećati rizik od karcinoma. Tu su i PFAS spojevi, takozvane vječne kemikalije koje se koriste u puderima, ruževima i kremama.

“Ne treba dizati paniku, no važno je znati koje točno spojeve unosimo kako bi na kraju dana donijeli informiranu odluku pri kupovini”, rekla je Kanjer.

Certifikati

Kada brendovi govore o ekološki održivom načinu proizvodnje, obično misle na korištenje reciklirane ambalaže, smanjenje plastike, prelazak na obnovljive izvore energije u proizvodnji, korištenje prirodnih sastojaka te usvajanje održivih poslovnih praksi.

No kada je riječ o etičkom načinu proizvodnje, Kanjer navodi da on ne bi trebao uključivati testiranje na životinjama te bi trebao jamčiti  transparentnost u nabavi sirovina, smanjenje emisija stakleničkih plinova u svim fazama proizvodnje i promicanje društveno odgovornog poslovanja.

Kaže kako se kompanije često služe greenwashingom kako bi svoje proizvode ili brend učinili ekološki odgovornijim nego što uistinu jesu.

“Na primjer, kada brend navodi da proizvodi nisu testirani na životinjama, no onda ipak obavlja dio takvih testiranja u onim državama gdje je to dozvoljeno”, rekla je Kanjer.

U odabiru održivijih proizvoda, kupcima mogu pomoći brojni certifikati. Neke od njih predavačica je za kraj navela i objasnila što točno znače.

Certifikati naziva “Leaping Bunny” i “PETA Beauty without Bunnies” jamče da je proizvod nastao bez testiranja na životinjama u cijelom proizvodnom lancu. Certifikati “COSMOS” i “ECOCERT” označavaju ekološki uzgojene sastojke bez mikroplastike, dok “Nature-Lable” znači da je kozmetika bez sintetičkih mirisa, bojila i silikona.

Europska komisija izdaje certifikat “EU Ecolable” koji se vodi strogim kriterijima za smanjenje zagađenja te ograničenje štetnih kemikalija, dok “FAIRTRADE” promovira pravednu trgovinu odnosno poštene uvjete rada i pravednu cijenu za proizvođače sirovina.