Siščani prosvjeduju zbog otpada: “Koliko košta naše zdravlje?”

Šećemo se industrijsko-proizvodnom zonom koja se nalazi u blizini šireg centra Siska.

Na putu do pogona Kemokopa, tvrtke koja u svom kompleksu skladišti brojne vrste otpada, prolazimo pored dijela Opće bolnice dr. Ivo Pedišić gdje se nalaze odjeli za kožne i spolne bolesti te fizikalnu medicinu i rehabilitaciju. Negdje u blizini bolnice osjetili smo promjenu u zraku; dok šetamo prema nasipu uz koji je smješten Kemokop, on postaje ponešto “teži”.

Tvrtka Kemokop Siščanima je dobro poznata, kao što su im poznati i mirisi koji dolaze iz njenih pogona. U ogromnom kompleksu pronalazimo više desetaka kanistara s nepoznatim tekućinama te gomilu miješanog otpada koji stoji na otvorenom i podsjeća na odlagalište. Tu su i pogoni koji se iznajmljuju tvrtki Remondis Medison, koja pak obrađuje medicinski otpad.

Prostorije u kojima se to odvija, primjećujemo, razbijenih su stakala.

Šetajući se još dalje vidimo ono zbog čega smo i došli – trosku koja se proteklih mjesec dana dovozi u Sisak. Nalazi se na svega par stotina metara udaljenosti od bolničkih odjela s početka teksta.

“Strašno je to, oko 20 sati krene smrad i od njega se ne može živjeti”, govori nam čovjek koji često boravi u vikendici svega desetak metara od pogona.

Sisak na nogama

U Sisak smo došli kako bi popratili prosvjed u organizaciji inicijative “Siščani ne žele biti Smetlišćani”, na koji je došlo oko 1000 građana svih uzrasta.

Ovo je drugi prosvjed koji su organizirali otkad je Kemokop počeo iz dovoziti trosku iz Biljana Donjih u njihov grad. Nakon okupljanja u parku preko puta gradske tržnice, krenuli su prema pogonima tvrtke.

Siščani ne prihvaćaju objašnjenje države da je riječ o neopasnom otpadu. Imaju za to i vrlo dobar argument, koji se temelji u presudi Suda Europske unije. Hrvatska je još prije šest godina kažnjena zbog toga što s troskom nije gospodarila na način koji ne ugrožava ljudsko zdravlje i okoliš.

Država, unatoč presudi, i dalje ne smatra da je riječ o opasnom otpadu. Na prosvjedu smo saznali i zašto. Objašnjenje je dao Mladen Švraka, jedan od članova inicijative.

“Da je troska bila klasificirana kao opasan otpad, cijena zbrinjavanja bila bi 60 milijuna eura, tri puta više od 20 milijuna eura kolika je cijena zbrinjavanja neopasne troske. Država je uštedjela 40 milijuna eura. Je li to cijena našeg zdravlja?”, pita se Švraka.

Tu je informaciju dobio na sastanku s predstavnicima Fonda za zaštitu okoliša i energetsku učinkovitost (FZOEU) te Ministarstva zaštite okoliša i zelene tranzicije, održanom prošli tjedan. Na istom sastanku, dodaje, pokušali su ga uvjeriti da se neugodni mirisi šire s ilegalnih odlagališta u obližnjem romskom naselju.

“Neka ih bude sram zbog te izjave”, kaže Švraka.

Zahtjevi građana

Jedan od govornika s prosvjeda primjećuje kako među okupljenima nema HDZ-ovog gradonačelnika Domagoja Orlića.

Gradonačelnik je, naime, početkom mjeseca zatražio da se osiguraju najmanje tri različita neovisna istraživanja troske koja se dovodi na obradu u Sisak te njenog utjecaja na zdravlje i okoliš. Takve analize već su rađene, prije nešto manje od 15 godina, kada je otpad iz Šibenika dovezen u ravnokotarsko selo Biljane Donje.

Obje su pokazale prisutnost opasnih tvari u troski.

Razlog je to zbog kojeg Siščani žele da “crno brdo” ode iz njihovog grada odnosno da se odmah prekinu dovoz i obrada troske te da se sav otpad ukloni iz Siska. Traže od nadležnih institucija da odmah provedu reviziju natječaja FZOEU u kojem je troska proglašena neopasnim otpadom, suprotno presudi Suda EU.

“Također zahtijevamo od svih nadležnih institucija za obje tvrtke da odmah izađu na teren i utvrde sve nepravilnosti. Nevjerojatno mi je da je Kemokopu izdana dozvola po kojoj na ovoj lokaciji u Sisku može gospodariti sa 400 vrsta različitog otpada. Osim te brojke, tu je još jedna. U jednom trenutku, na ovoj lokaciji, Kemokop može imati do 200.000 tona odjednom”, kaže Švraka.

Obećanja

Prosvjednicima se obratila i Snježana Sužnjević Vago, također iz inicijative koja je organizirala prosvjed. Navela je da su bili na sastanku s predstavnicima tvrtke Kemokop. Tražili su na uvid određenu dokumentaciju koja bi ih uvjerila da se sve radi po propisima.

“Sastanak je išao u smjeru da nas je dočekala ponuda za suradnju. Nakon što smo odbili ponudu za suradnju, rečeno nam je da nemaju oni što nama dokazivati i pokazivati i tako je sastanak neslavno završio. Obećali su nam da jedan kamion s troskom dolazi, drugi kamion s prerađevinom izlazi. Što imamo sada? Imamo crno brdo koje je ušlo, a ništa ne izlazi”, govori Sužnjević Vago.

Njen govor prekidaju građani. Čujemo glasno “lopovi”, “truju nas” te “nećemo trosku”.

“Obećali su i da neće biti štetnog utjecaja na okoliš zbog vodonepropusne podloge. Kakva je to podloga? To je jedan betonski plato koji je izoran i iz kojeg raste trava. Sigurno to nije vodonepropusno. Na pitanje gdje završava otpadna voda, rečeno je da otpadnih voda nema. Rečeno je da ima samo oborinskih voda koje završavaju u gradskom pročistaču za koji mi plaćamo naknade”, kaže Sužnjević Vago.

Borba za bolje sutra

Građani Siska vrlo dobro znaju kako je živjeti u zagađenom gradu. Godinama je rafinerija nafte drastično utjecala na kvalitetu zraka. U određenim situacijama stanovnici, kako nam sami pričaju, ne bi izlazili iz svojih domova zbog opasnosti za zdravlje.

“Da, rafinerija je zagađivala, ali rafinerija i željezara su stvorile ovaj grad i sve nas školovale. U ovom slučaju mi nemamo nikakvu korist, ostaje nam samo šteta”, kaže jedna od prosvjednica.

Posljednjih godina Siščani imaju probleme s industrijom obrade i zbrinjavanja otpada koja je preplavila njihov grad.

Uostalom, inicijativa “Siščani ne žele biti Smetlišćani” ne postoji “od jučer” odnosno otkad se počela dovoziti troska. Građani su se organizirali još unazad nekoliko godina kako bi upozorili da se tvrtkama koje rade s otpadom stihijski izdaju dozvole za njegovo prikupljanje, skladištenje i obradu na području grada.

Takav pristup doveo je do toga da se često događaju požari.

Tako je u lipnju ove godine vatra zahvatila dio odlagališta Goričica, gdje se privremeno odlaže krupni otpad. Unazad pet godina, u lipnju 2020. godine, gorjelo je i u pogonima Kemokopa. Iste godine gorio je i medicinski otpad koji obrađuje Remondis Medison, a onda i otpad na vanjskom dijelu odlagališta tvrtke Royal Media.

Zbog toga Siščani, kada kažu da ne žele biti “smetlišćani”, ne misle samo na trosku. Njihova borba za čist okoliš traje već godinama, a izgledno je da neće tako brzo i lako završiti.