O vrućinama i emisijama deset godina od Pariškog sporazuma

Svijet se trudi, ali nedovoljno.

Da države nisu prije deset godina, potaknute Pariškim sporazumom, počele provoditi mjere za ograničavanja emisija stakleničkih plinova, do kraja stoljeća suočili bismo se s dvostruko više opasno vrućih dana.

Pariški sporazum postignut je 2015. godine i ima za cilj ograničiti zagrijavanje planeta ispod 2 °C, a po mogućnosti i ispod 1,5 °C u odnosu na predindustrijsko razdoblje. Prema znanstvenicima Međuvladinog panela za klimatske promjene (IPCC), prekoračenje tog praga značajno povećava rizik od ekstremnih vremenskih događaja i smanjuje predvidivost klimatskog sustava.

Prema najnovijoj analizi naslovljenoj “Deset godina Pariškog sporazuma: Sadašnjost i budućnost ekstremnih vrućina” (Ten Years of the Paris Agreement: The Present and Future of Extreme Heat), Zemlju do 2100. čeka gotovo dva mjeseca ekstremne vrućine godišnje – preciznije, 57 dodatnih supervrućih dana. Da nije bilo postojećih mjera, ta bi brojka iznosila čak 114 dana.

Do tih je projekcija došao tim klimatskih znanstvenika iz organizacije World Weather Attribution (WWA) u suradnji s američkom klimatskom organizacijom Climate Central. U nedavno objavljenom izvješću koriste računalne simulacije kako bi procijenili razliku koju su dosadašnje klimatske politike napravile u kontekstu toplinskih valova.

Još nerecenzirano izvješće koristi potvrđene metode klimatske atribucije da bi usporedilo stanje 2015. godine – kada je potpisan Pariški sporazum – s današnjicom, te modeliralo dva scenarija do kraja stoljeća: scenarij u kojem države ispunjavaju obećanja iz Pariškog sporazuma, uz zagrijavanje od 2,6 °C, i scenarij bez ograničenja emisija, koji vodi prema 4 °C zagrijavanja.

Klimatska nepravda: zagađivači trpe manje posljedice

Iako je ohrabrujuće što klimatske mjere daju određene rezultate, razina ugljikova dioksida (CO2) u atmosferi i dalje nezaustavljivo raste.

Svjetska meteorološka organizacija (WMO) nedavno je objavila da je prosječna globalna koncentracija CO2 od 2023. do 2024. porasla za 3,5 ppm, što je najveći godišnji porast od početka mjerenja 1957. godine. To je zabrinjavajući signal, jer CO2 ima dugotrajan učinak na klimu – zadržava se u atmosferi stotinama godina.

Zbog toga stručnjaci upozoravaju da su trenutačni napori, iako važni, nedovoljni i prespori.

Komentirajući studiju, direktor Potsdamskog instituta za istraživanje utjecaja klimatskih promjena Johan Rockström kazao je da ne bismo smjeli osjećati olakšanje zato što nismo na putu prema 4 °C jer “trenutačna putanja i dalje znači katastrofalnu budućnost za milijarde ljudi na Zemlji”.

Posebno su ugrožene siromašnije i otočne zemlje poput Salomonskih Otoka, Samoe, Indonezije i Paname. Premda su zajedno odgovorne za tek 1 % globalnih emisija, do kraja stoljeća mogle bi iskusiti čak 13 % više supervrućih dana. Panama bi, primjerice, mogla imati 149 dodatnih dana ekstremne vrućine.

Za usporedbu, najveći globalni zagađivači – SAD, Kina i Indija – suočavaju se s relativno manjim porastom: između 23 i 30 dodatnih supervrućih dana. Iako su te zemlje odgovorne za čak 42 % emisija CO2, trpe manje neposredne klimatske posljedice u obliku vrućine.

> > Znanstvenici dokazali da fosilne kompanije izazivaju i pojačavaju toplinske valove

CO2 stoljećima ostaje u atmosferi

Staklenički plinovi koje emitiramo danas ne djeluju samo kratkoročno – njihov se učinak proširuje desetljećima, pa i stoljećima. Otprilike polovica godišnjih emisija CO₂ ostaje u atmosferi, dok ostatak apsorbiraju kopneni ekosustavi i mora.

No, ni taj prirodni mehanizam “skladištenja” više nije stabilan. WMO upozorava da s porastom temperature opada sposobnost svjetskih mora da apsorbiraju CO2, dok kopneni ponori (šume, tlo) sve češće gube kapacitet uslijed dugotrajnih suša, degradacije tla i požara.

Rekordan porast CO2 između 2023. i 2024. godine pripisuje se upravo tim učincima: posebno velikim šumskim požarima, jakom El Niñu i smanjenoj učinkovitosti kopnenih i morskih ponora ugljika.

“Zabrinjava nas mogućnost da prirodni ponori postaju sve manje učinkoviti. To znači da će sve dulje CO2 ostajati u atmosferi, što će dodatno ubrzavati globalno zagrijavanje. Kontinuirano i pojačano praćenje stakleničkih plinova ključno je za razumijevanje tih procesa”, poručila je Oksana Tarasova, viša znanstvena službenica u WMO-u.

Uoči COP30: Stignemo li skrenuti s opasnog puta?

Oba izvješća – ono o rastu emisija i ono o porastu broja supervrućih dana – objavljena su uoči nadolazeće UN-ove konferencije o klimi COP30, koja se u studenom održava u brazilskom gradu Belému. Očekivanja od konferencije su novi globalni dogovori o ciljevima i financijskim ulaganjima potrebnima za ublažavanje klimatske krize.

Prema podacima Službe Europske unije za klimatske promjene Copernicus, 2024. je bila prva godina u kojoj je globalna temperatura u prosjeku premašila prag od 1,5 °C iznad predindustrijske razine. Iako to ne znači da je međunarodni cilj službeno probijen (on se odnosi na dugoročni prosjek) to je snažno upozorenje da nismo na dobrom putu.

Znanstvenici WWA-a upozoravaju da bi zagrijavanje od 2,6 °C dovelo do “opasno vrućeg planeta” te da svaki stupanj više znači češće i snažnije toplinske ekstreme.

“Hitno je potrebna maksimalna ambicija, u skladu s Pariškim sporazumom, kako bismo postigli brzo i trajno smanjenje emisija”, zaključuju autori.

> > Staklenički plinovi i CCS tehnologija – mitovi i činjenice