Hrvatska kreće u rasprodaju prostora

Otkad su tijekom rujna upućene u javno savjetovanje, ne prestaje se stišavati javna rasprava o izmjenama i dopunama Zakona o prostornom uređenju.

Nacrt Zakona došao je u paketu s novim prijedlogom Zakona o gradnji i Zakona o energetskoj učinkovitosti u zgradarstvu; Vlada ih je krajem listopada uputila u saborsku proceduru da bi ovaj tjedan objavila konačne nacrte sva tri zakona te ih vratila u Sabor na drugo čitanje, tj. dodatnu raspravu nakon koje slijedi konačno izglasavanje.

Resorno Ministarstvo prostornog uređenja, graditeljstva i državne imovine u ekspresnom je roku odgovorilo na tisuće komentara koji su pristigli u javnom savjetovanju. Struka je, u međuvremenu, zabrinuta.

Trinaest strukovnih udruženja, među kojima su Udruženje hrvatskih arhitekata i Hrvatska komora arhitekata, smatra da bi novi zakon mogao izazvati ozbiljnu društvenu i financijsku štetu za općine, gradove te u konačnici državu.

Reakcija je stigla i iz Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti (HAZU), preciznije njenog Znanstvenog vijeća za turizam i prostor, koje traži odgodu donošenja zakona. Navode da je toliko manjkav da se njegovim donošenjem “riskira dugoročan gubitak prostornog identiteta i kontrole nad vlastitim teritorijem.”

Dok je strukovna udruženja uglavnom ignorirao, ministar graditeljstva i prostornog uređenja Branko Bačić je članove HAZU-a ipak pozvao na sastanak te pritom ponovio svoju tezu da novi zakoni zapravo štite prostor te uvode red.

Što je sporno?

Arhitekti iz čitave Hrvatske, u zajedničkom priopćenu od prošlog mjeseca, konstatiraju kako zakon slabi nadležnosti lokalne i regionalne samouprave u planiranju prostora, tako što se ključne odluke o planiranju prostora oduzimaju županijama, gradovima i općinama.

Navode da izmjene omogućuju gradnju protivno prostornom planu i bez demokratske procedure. Primjerice, sunčane elektrane i zgrade za priuštivo stanovanje mogu se graditi neposredno temeljem Zakona, čak i kada je to protivno prostornom planu, čime se isključuje lokalna zajednica iz procesa donošenja odluka o vlastitom prostoru.

Sporno im je i to što izmjene predviđaju ukidanje svih prostornih planova u roku od pet godina. Ukidaju se svi važeći prostorni planovi, kao i oni koji su trenutačno u izradi, uključujući i sve planove “nove generacije” na koje je tijekom prošle i ove godine utrošeno više od 17 milijuna eura javnih sredstava, navode arhitekti.

Sve bi to, boje se, moglo dovesti do pravnog vakuuma i prostornog kaosa. Ocjenjuju kako je nerealno da će se u roku od pet godina ponovno donijeti više od 3.500 prostornih planova. Kao krajnju posljedicu navode degradaciju gradova i naselja te obezvrjeđivanje urbanističkog planiranja.

Konačni prijedlog Zakona o prostornom uređenju, koji je ovaj tjedan upućen u drugo saborsko čitanje, ne donosi previše promjena.

U odnosu na prvo čitanje, s dvije na tri godine produljen je rok u kojem jedinice lokalne samouprave moraju donijeti urbanistički plan građenja odgovarajući na prethodno pismo namjere investitora da mu se omogući gradnja.

“Ako jedinice lokalne samouprave urbanistički plan uređenja ne donesu u tom roku, prema prijedlogu zakona, investitor ima mogućnost obratiti se ministarstvu koje onda radi prometnu studiju, definira trasu buduće prometnice, da se ta prometnica izgradi i on ishodi građevinsku dozvolu”, rekao je ministar Bačić na zadnjoj sjednici Vlade.

Zelenilo u drugi plan

Struka već neko vrijeme upozorava da je prostor u Hrvatskoj devastiran neplanskom i često nekvalitetnom gradnjom, da usvojeni planovi ne jamče kvalitetu izgrađenog okoliša te da je realizacija projekata i investicija vrlo neizvjesna, a stručna zajednica i javnost nedovoljno uključene u ključne procese.

Ako ovakav prijedlog zakona prođe, kako kažu, bit će još gore.

“Stanje svijesti, edukacija, korupcija. Pogledajmo se konačno u ogledalo. Krivi smo mi koji smo šutjeli”, kaže za Klimatski portal Barbara Klemar iz Udruženja krajobraznih arhitekata.

Brojni su komentari stigli i od te struke koja se, u ovim izmjenama zakona, osjeća izostavljeno.

Jedan od glavnih njihovih zahtjeva je da se zelena infrastruktura u prostornim planovima definira kao poseban infrastrukturni sloj, s jednakim statusom kakav imaju prometni, energetski i komunalni sustavi.

Ona je, pak, u predloženim izmjenama spomenuta samo deklarativno, iako bi, smatraju krajobrazni arhitekti, kao biološki aktivna mreža prostora koja osigurava klimatsku otpornost, povezanost i ekološku funkcionalnost grada, morala postati temeljni element nove urbane morfologije.

“Moju struku, krajobraznu arhitekturu, ovaj i srodni zakoni ne prepoznaju kao sudionika u gradnji jer da citiram jednog svima znanog kreatora politika ‘dragi smo mi krajobrazni arhitekti, no nemamo svoje lobije’. Mi bismo održivu budućnost i prostor u kojem će i naši unuci uživati, a onima što plaćaju ‘urbaniste’ bitno je samo ‘u se, na se i poda se'”, kaže Klemar.

Urbana komasacija

Burno je bilo i na sjednici Odbora za prostorno građenje i graditeljstvo, gdje je oporba napala resornog ministra Bačića navodeći kako planirane izmjene idu u korist privatnih investitora.

Saborska zastupnica stranke Možemo Sandra Benčić nazvala je “zakon privatizacijom 2.0”, Vladinim božićnim poklonom građevinskim špekulantima jer će pomoću ovog zakona moći graditi i tamo gdje normalni građani ne mogu, na poljoprivrednom ili šumskom zemljištu. Dodala je kako će kroz program urbane komasacije vlasnici 51 posto zemljišta, u svrhu ostvarenja investicijskih projekta, ostatak od 49 posto jednostavno moći pripojiti sebi [Jutarnji list].

Pitali smo Klemar da nam pojasni šteti li uvođenje urbane komasacije razvoju zelene infrastrukture u gradovima.

Spominje primjer zone UPU Mullerovog brega u Zagrebu, zadnje velike neizgrađene zone u urbanom tkivu grada, značajnog područja zeleno-plave infrastrukture koja ima funkciju pluća tog dijela grada. Istovremeno, ona je u privatnom vlasništvu te postoje namjere da se to zelenilo pretvori u sivilo.

“A upravo se radi o zoni čija je zelena vrijednost za razvojnu budućnost grada višestruko veća od one koju vlasnici misle zaraditi po kvadratu i idealan je primjer lokacije kojoj se mehanizmom urbane komasacije može dati značajno veća vrijednost od one koju ima sada. Da, mehanizam urbane komasacije može imati pozitivan utjecaj na razvoj zelene i plave infrastrukture, no nekako sumnjam da je zakonodavcu takav primjer bio na pameti kada je smišljao sporne odredbe”, kaže nam Klemar.

Bačić je poručio da projekt urbane komasacije ne mogu napraviti investitori, nego to isključivo može ili država, ili županija, ili grad. Urbana komasacija prema njegovom se objašnjenju uvodi jer se zbog usitnjavanja i velikog broja čestica koje se ne poklapaju s budućim građevinskim česticama ne mogu realizirati investicije.

Naknadno je dodao kako se ona uvodi jer se žele ubrzati projekti priuštivog stanovanja.

S tim je ciljem njegovo ministarstvo ovaj tjedan u javno savjetovanje pustilo i Zakon o priuštivom stanovanju, čijim bi donošenjem prestao važiti Zakon o društveno poticajnoj stanogradnji.

Bez vizije

“Otkad imamo prostorno planiranje na ovaj način, a to je nekad od 1860-ih, nije bilo ovakvo nasilništvo koje se predlaže ovim zakonom, a to je da ćete mimo onog što je prostorni plan dao imati mogućnost izgraditi zgradu za priuštivo stanovanje bez sagledavanja okolnog prostora”, stav je saborske zastupnice Anke Mrak-Taritaš (Glas), diplomirane inženjerke arhitekture te nekadašnje ministrica graditeljstva i prostornog uređenja u SDP-ovoj koalicijskoj vladi.

Mrak-Taritaš smatra kako bi elementarna pristojnost bila, uzevši u obzir veliki broj komentara koji su stigli na prijedloge zakona, ponoviti javnu raspravu, razgovarati sa strukovnim udrugama i tek onda iznova napraviti nacrt zakona.

“Bačić je odlučio odmah ići s ovim zakonom i moje pitanje je na kraju dana: zbog koga se ide s tim da zakoni budu na snazi od početka godine? Kome to treba hitno u siječnju izdati dozvolu?”, pita se saborska zastupnica.

Dodaje kako prostorno planiranje nije proces koji je zabetoniran, a zakon nešto što je uklesano u kamen. Ako se u procesu uoče kakvi propusi, ide se u izmjene i dopune zakona. Ukidanjem svih prostornih planova, navodi, gubi se mogućnost da se oni mijenjaju, razvijaju, nadopunjuju.

Mrak-Taritaš kao veliki propust države ističe i to da nije uspjela donijeti Državni prostorni plan.

“Sve općine i gradovi imaju prostorne planove. Doneseni su prostorni planovi svih županija. Nova generacija planova nije rađena jer je uvjet da se oni prilagode Državnom prostornom planu. Država nije napravila svoj dio posla”, kaže Mrak-Taritaš.

Sustavna degradacija

Unatoč tome što Hrvatska ima bogatu tradiciju planiranja javnih prostora, planerska struka već neko vrijeme je degradirana.

Kako u radu objavljenom u časopisu Mjera piše arhitekt Nikša Božić, koji je na poziciji ravnatelja Zavoda za prostorno planiranje Grada Zagreba, druga polovica 20. stoljeća bila je obilježena snažnim razvojem urbanističkog i prostornog planiranja koje je objedinjavalo i ostale vrste društvenog razvoja te koordiniralo njihove prostorne komponente.

Naknadno je, nakon osamostaljenja Hrvatske od Jugoslavije, uloga prostornog planiranja znatno izmijenjena; dolazi do promjene paradigme planiranja društvenog razvoja, izmjena u sustavu vlasništva te građevinskog zemljišta.

Stručno potkapacitirani privatni uredi i javni zavodi koji izrađuju planove, nejasno definirani javni interesi lokalnih i regionalnih uprava, manjkava zakonska regulativa te nestanak stručni normi doveli su do smanjenja kvalitete prostornih planova.

Kontinuirano pristajanje na kompromise, zaključuje Božić, rezultiralo je degradacijom planerske struke.

“U Hrvatskoj, uloga prostornog planera u doba kada vlasništvo nije bilo važno, bila je jednostavna. Niste se referirali na vlasništvo, mogli ste planirati ceste tamo gdje ste htjeli. Nakon osamostaljenja Hrvatske, mi smo nazad dobili svoje neke parcele i vlasništvo je postalo važno. Ali nije vlasnik taj koji kreira prostor, gradovi grade gradove. Investitor se mora prilagoditi uvjetima koje ste mu propisali, a ne da se cijeli sustav prilagođava investitorima”, kaže nam Mrak-Taritaš.

Barbara Klemar zaključuje kako prostorno planiranje i urbanizam već desetljećima ne postoje u Republici Hrvatskoj.

“Dokument o kojem pričamo je obična hrpa slova posložena na način da otvaraju mogućnosti za razvoj pojedinačnih, u velikom broju slučajeva unaprijed poznatih bankovnih računa”, kaže Klemar.

Za premijera Andreja Plenkovića, prijedlog novog Zakona o prostornom uređenju je izbalansiran. Zaključio je to jer s jedne strane postoje optužbe da se pogoduje investitorima, a s druge strane, predstavnici investitora govore da se onemogućuje previše izgradnje.

I jednima i drugima je poručio da zakon još jednom dobro pročitaju i razumiju njegov kontekst. Rasprava o konačnom prijedlogu zakona u Saboru će se održati idući tjedan.