Koja je uloga škole u klimatskoj krizi?

Sociologinja i istraživačica Karin Doolan s Instituta za društvena istraživanja u Zagrebu (IDIZ) dobila je prestižan projekt Europskog istraživačkog vijeća (European Research Council, ERC). Riječ je o takozvanom “znanstvenom Oscaru”, jednoj od najkompetitivnijih europskih financijskih podrški za znanost.

Projekt “Rekonceptualizacija škole kroz prizmu katastrofa izazvanih prirodnim nepogodama” (eng. RESADL – Reimagining Schools Through A Post-Disaster Lens) trajat će pet godina i vrijedi 1.977.855 eura. Radi se o prvom ERC-u u području društvenih znanosti u Hrvatskoj.

S Doolan smo razgovarali o projektu RESADL koji povezuje teme klimatske krize, obrazovanja, lokalnih zajednica i društvene solidarnosti te otvara prostor za promišljanje škole kao ključnog aktera u suočavanju s budućim izazovima.

Gdje će se istraživanje provesti i zašto u tim državama?

Projekt istražuje kako se mijenjaju uloge škola uslijed katastrofa izazvanih prirodnim nepogodama, odnosno koje se uloge škola u takvim kriznim situacijama prakticiraju, obustavljaju, osporavaju ili zamišljaju. Također će se objasniti što uvjetuje sličnosti i razlike u tim ulogama među različitim post-kriznim lokacijama u Europi.

Istraživanje će se stoga provoditi u zemljama u kojima su škole i njihove lokalne zajednice u novijoj prošlosti bile pogođene prirodnim nepogodama: Španjolska i Njemačka poplavama 2024., Slovenija i Grčka poplavama 2023. te Turska i Hrvatska potresima 2023. i 2020. Konkretnije, u Španjolskoj će se istraživanje, primjerice, provoditi u Valenciji, a u Grčkoj na području Tesalije.

Koji su ključni znanstveno-istraživački ciljevi projekta?

Jedan od ključnih ciljeva projekta jest, na temelju provedenog istraživanja, izraditi novi konceptualni model uloga škola i teorijski okvir koji objašnjava sličnosti i razlike u ulogama među različitim post-kriznim lokacijama.

Dosadašnji konceptualni pristupi usmjereni su na svrhu škole za društvo i ekonomiju koji nisu pogođeni prirodnim nepogodama, dok projekt RESADL rekonceptualizira svrhu škole u uvjetima klimatske krize te anticipira sve češće ostvarivanje te svrhe u budućnosti obilježenoj intenzivnijim vremenskim ekstremima.

Što se tiče metodoloških ciljeva, projekt uključuje inoviranje participativnih metoda istraživanja i razradu pristupa etike skrbi u društvenim istraživanjima. Ti ciljevi proizlaze iz uočenih praznina u postojećim istraživanjima o posljedicama prirodnih nepogoda na obrazovanje.

Naime, prevladavaju istraživanja u kojima sudionici nemaju priliku aktivno oblikovati istraživački proces te koja nemaju za cilj izravno unaprijediti rad škola i dobrobit sudionika. Općenito će projekt doprinijeti afirmaciji obrazovnih istraživanja o katastrofama izazvanima prirodnim nepogodama, a što je osobito važno u europskom kontekstu gdje je to još uvijek znanstveno polje u nastajanju.

U Americi su primjerice posljedice uragana Katrina bile snažan poticaj razvoju takvih istraživanja.

Zašto ste upravo škole stavili u središte znanstvenog interesa? Navodi se da istraživanje otvara pitanje što jest, a što bi trebala biti svrha škole u doba klimatske krize – što ste dosad otkrili, kako glasi odgovor?

Prije nekoliko godina, tijekom jednog drugog istraživanja, boravila sam u području koje je par godina ranije bilo pogođeno poplavom. Tada me zatekla važnost koju su sudionici istraživanja pridavali školi.

Opisivali su je kao čvorište zajednice u krizi, kao ključnu društvenu infrastrukturu, mjesto prikupljanja i distribucije humanitarne pomoći te mjesto podrške osobama koje su zbog posljedica poplave imali poteškoće s mentalnim zdravljem. Dodatno, obnova škole je doživljena kao simbol nade za oporavak šire zajednice.

Posebno me zainteresirala ta promjena u praksama i shvaćanju škole u kontekstu upozorenja Međuvladinog panela o klimatskim promjenama na porast klimatskih opasnosti. Pregledom literature ustanovila sam da je istraživanja na tu temu vrlo malo. Većina istraživanja se bavi posljedicama katastrofa na pojedince unutar obrazovnog sustava, ponajprije njihovim mentalnim zdravljem i obrazovnom i profesionalnom ranjivošću, dok su istraživanja o promjenama u ulogama škola i o samoj svrsi škole rijetka.

Komparativna istraživanja koja obuhvaćaju više post-kriznih lokacija još su rjeđa.

Sve navedeno potaknulo me na izradu prijedloga projekta RESADL koji, između ostaloga, želi potaknuti i širi javni dijalog o tome koje uloge škola treba jačati, a koje možda preispitati u doba klimatske krize.

Budući da istraživanje još nije provedeno zasad ne mogu dati odgovor na pitanje o svrsi škole, ipak iz svojih prijašnjih istraživanja zaključujem da iskustvo katastrofe izazvane prirodnom nepogodom potiče preispitivanje smisla različitih aspekata života, pa tako i same škole.

Znamo da je istraživanje tek u počecima, ali jeste li već možda identificirali različitosti u radu škola u različitim lokacijama u Europi, posebice kada govorimo o izloženosti klimatskim katastrofama i vremenskim nepogodama?

Nažalost ne. Na to pitanje ću moći odgovoriti tek nakon analize prikupljenih podataka.

Ideja za ovaj projekt proizašla je iz vaših prijašnjih projekata. Jedno od njih ticao se uloge škole u oporavku zajednice, pogotovo nakon prirodnih nepogoda. Možete li, dakle, reći nešto više o tome što su pokazala vaša dosadašnja istraživanja, koja je uloga škole u oporavku zajednice? Kakva su dosadašnja iskustva iz prijašnjih nepogoda koja su pogodila Hrvatsku, od potresa do poplava?

Između 2021. i 2023. vodila sam na Sveučilištu u Zadru institucijski projekt u okviru kojeg su se istraživale posljedice poplave i potresa na različite organizacijske aspekte škola poput infrastrukture, strukture zaposlenih, međuljudskih odnosa, stilova vođenja te suradnje s drugim institucijama i organizacijama.

Najveće promjene zabilježene su u školama koje su se zbog oštećenja morale privremeno preseliti ili ugostiti dislociranu školu. Riječ je o iznimno zahtjevnoj organizacijskoj situaciji, koja je uz osjećaje zahvalnosti za primljenu pomoć i zadovoljstva zbog pružanja pomoći, obilježena i napetostima usklađivanja suživota.

U post-kriznim okolnostima primjećuje se i pojačana briga nastavnika za mentalno zdravlje djece i nažalost tek privremeni pomak u prioritetima škola, s naglaska na akademski uspjeh prema psihičkoj dobrobiti učenika.

U tom se kontekstu posebno isticala važnost dobro ekipirane stručne službe u školi. Što se tiče međuljudskih odnosa među zaposlenicima, dok su oni u početku obilježeni zbližavanjem, altruizmom i solidarnošću, s vremenom se pojavilo i nezadovoljstvo onih koji su smatrali da je teret oporavka neravnomjerno raspoređen, odnosno da neki rade na granici svojih mogućnosti, dok drugi sudjeluju minimalno. Sugovornici su kao poželjne osobine ravnatelja u kriznim situacijama isticali odlučnost i suosjećanje.

Ukratko, istraživanje upućuje na nekoliko važnih implikacija: važnost gradnje i obnove škola otpornih na prirodne nepogode, uključivanje zaposlenika škola u procese donošenja odluka o obnovi, osiguranje dovoljnog broja stručnog i tehničkog osoblja, postavljanje psihičke dobrobiti djece i mladih kao prioriteta te kontinuirano usavršavanje u kriznom upravljanju. Važan je uvid i da otpornost nije svediva samo na infrastrukturu, već uključuje i “duh” škole te podržavajuće odnose.