Slučaj Iran: Još jedna priča o prljavoj energiji
Nakon Venezuele, Iran je meta agresije režima američkog predsjednika Donalda Trumpa. Analiziramo razloge izbijanja ovog sukoba, odnosno drugog napada SAD-a i Izraela na Iran u zadnjih godinu dana. Kao u slučaju Venezuele, razlog je nedvojbeno nafta, ali priča je, još jednom, mnogo kompliciranija.
Sjedinjene Američke Države ponovo su u ratu. Ovoga puta meta je Iran.
Prvi projektili pali su u subotu, a do ponedjeljka je u kaos gurnuta čitava bliskoistočna regija: Iran je uzvratio gađajući američke vojne baze, energetsku infrastrukturu i druge objekte u Bahreinu, Kataru, Ujedinjenim Arapskim Emiratima, Saudijskoj Arabiji, Kuvajtu, Iraku, Jordanu i Omanu, izraelska vojska ušla je u Libanon, a brodski promet kroz Hormuški tjesnac je obustavljen.
Hormuški tjesnac spaja Perzijski zaljev i Indijski ocean. Kroz njega svake godine prođe otprilike petina svjetske nafte i zemnog plina, mahom namijenjenima azijskim kupcima. Ruta je to kojom do kupaca putuju energenti iz Irana, Iraka, Kuvajta, Saudijske Arabije, Bahreina, Katara te Ujedinjenih Arapskih Emirata.
Katar je do daljnjeg obustavio proizvodnju LNG-a, ukapljenog zemnog plina. Katarska državna firma QuatarEnergy najveći je pojedinačni proizvođač LNG-a na svijetu. Godišnje proizvode blizu 80 milijuna tona, skoro 20 posto ukupne svjetske proizvodnje.
Drugim riječima, ako rat u Iranu dovoljno dugo potraje, rezultat će biti energetska kriza slična onoj koja je uslijedila nakon napada Rusije na Ukrajinu 2022. godine, što će ponovo potaknuti inflaciju. Iako je Europska unija u 2025. uvozom iz Katara pokrivala samo 4 posto svojih potreba za zemnim plinom, cjenovni šok je zbog globalne prirode LNG tržišta neizbježan. Cijene na europskim plinskim burzama u danima nakon američko-izraelskog napada na Iran skoro su se udvostručile, dosegnuvši najviše razine od šoka izazvanog ruskim napadom na Ukrajinu.
Da stvar bude gora, predsjednik SAD-a Donald Trump nije se niti potrudio objasniti zbog čega je američka vojska krenula u rat niti s kojim ciljem. Što Amerikanci zapravo pokušavaju postići u Iranu? Koje (i još važnije – čije) interese pokušavaju zaštititi? Kakav ishod bi se mogao smatrati pobjedom?
Deklarirani ratni ciljevi su nejasni. Govori se o uništenju iranske mornarice i raketnih sustava, ali i o osiguravanju da Iran ne može nastaviti s programom razvoja nuklearne bombe niti s podržavanjem terorističkih organizacija poput palestinskog Hamasa, libanonskog Hezbolaha i jemenskih Hutista. Uništenje iranskih vojnih kapaciteta konkretan je i mjerljiv cilj. Ostaje, međutim, nejasno na koji način će se vrednovati ostvarenje potonjih dviju stavki.
Konkretne i uvjerljive odgovore na pitanja o ciljevima napada na Iran Trumpov režim ne može ponuditi jer bi u tom slučaju morali priznati da njihovi postupci nisu motivirani općim interesima američke države i javnosti, već partikularnim interesima samog predsjednika Trumpa i njegovih poslovno-političkih saveznika.
U nastavku ovog članka pokušat ćemo raspetljati taj čvor, ne bi li se iskristalizirali stvarni razlozi izbijanja najozbiljnijeg sukoba na Bliskom Istoku u proteklih dvadesetak godina, tj. otkako je američka vojska 2003. u mandatu Georgea W. Busha napala Irak.
Trumpov politički problem
Donald Trump vjerojatno se ne može oteti dojmu da je sve skupa jedan veliki déjà-vu. Njegov drugi predsjednički mandat neodoljivo nalikuje na prvi: na vlasti je tek godinu dana, ulazi iz skandala u skandal, rejting mu je rekordno nizak, bivši saveznici i birači okreću mu leđa… Parlamentarni midterms izbori se približavaju, a gubitak većine barem u jednom od dva doma Kongresa krajem 2026. godine doima se neizbježnim.
On, pak, na sve to odgovara na jedini način koji mu je poznat: proizvodnjom sadržaja za skretanje pozornosti publike i preusmjeravanje razgovora na teme o kojima želi razgovarati. Poznata je stvar da se Trump ne opterećuje pretjerano posljedicama svojih postupaka; bitnije mu je kako će ono što radi izgledati na televiziji, koliko će pozornosti privući te u kojoj će mjeri uspješno projicirati snagu i odlučnost, “čvrstu ruku” velikog vođe [1, 2, 3, 4].
Uspješna akcija protiv Irana mogla bi se pozitivno odraziti na izborne rezultate Trumpovih republikanaca. Iako se većina američkih birača protivi napadu na Iran, u pitanju je potez koji je popularan među značajnim dijelom birača Republikanske stranke. U ratnim okolnostima se razgovori u političkim kampanjama preusmjeravaju prema nacionalnoj sigurnosti, što tradicionalno pogoduje političkoj desnici.
Istovremeno, rat protiv Irana pruža Trumpu izgovor za proglašenje izvanrednog stanja, što bi mu omogućilo da se pokuša umiješati u izborni proces koji se u SAD-u treba dogoditi u studenom.
The Washington Post je neposredno prije napada na Iran objavio da su došli u posjed nacrta izvršne uredbe koju pojedini MAGA aktivisti pokušavaju Trumpu predstaviti kao rješenje njegovih političkih problema. Nagovaraju ga da se umiješa u izbore pod izgovorom da je integritet predsjedničkih izbora 2020. godine narušen miješanjem stranih sila. U nacrtu uredbe Kina se imenuje kao neprijateljska sila koja se umiješala u američki izborni proces, ali kako se radi o laži, prst je moguće uperiti u bilo kojeg krivca.
Na dan američkog napada na Iran, predsjednik SAD-a je na svojoj društvenoj mreži TruthSocial napisao da se “Iran pokušao umiješati u izbore 2020. i 2024. kako bi zaustavio Trumpa”.
U pitanju je tvrdnja koju bi Trump mogao pokušati iskoristiti da podesi izborni proces u svoju korist. Među mjerama koje se razmatraju su, prema informacijama The Washington Posta, zabrana dopisnog glasanja, zabrana korištenja strojeva za glasanje te zabrana pristupa biračkom mjestu biračima bez osobnog dokumenta koji sadrži fotografiju. Potonja je mjera u većini demokratskih država prilično uobičajena, ali u pojedinim američkim saveznim državama građani nemaju obvezu posjedovanja takvog dokumenta.
Opisani kontekst vješto koristi premijer Izraela Benjamin Netanyahu, koji svoju bliskost s Trumpom već neko vrijeme prilično otvoreno upreže u pokušaje uvlačenja Sjedinjenih Američkih Država u rat s Iranom. U tome je prilično uspješan: Izrael i SAD zajednički napadaju Iran drugi put u godinu dana, a američki državni tajnik Marco Rubio je zastupnicima u Kongresu na zatvorenom sastanku rekao da je glavni motiv napada bila zaštita Izraela. Američki novinari otkrili su da Trumpa nije samo Izrael nagovarao da napadne Iran; činila je to i Saudijska Arabija, najutjecajniji bliskoistočni saveznik SAD-a.
Za razliku od Trumpovog, Netanyahuov režim ima jasne ratne ciljeve. Preferirani ishod bio bi pad teokratske diktature u Iranu tj. promjena režima kako bi neka buduća iranska vlast bila prijemčivija za dogovor s Izraelom, odnosno napuštanje dugogodišnjeg iranskog cilja uništavanja židovske države na Bliskom istoku. Ako se to pokaže nemogućim, prihvatljivi je ishod i izazivanje što većeg kaosa. Oslabljeni i razoreni Iran, lišen sposobnosti daljnjeg razvijanja nuklearnog oružja i podržavanja izraelskih neprijatelja, ne predstavlja ozbiljnu prijetnju.
Sličnu logiku očigledno primjenjuje i Saudijska Arabija, koju bi urušavanje Irana lišilo jedine stvarne konkurencije za ulogu regionalnog hegemona.
Iranski nuklearni program
Iranski nuklearni program koristi se kao glavna izlika za rat. Trump i njegovi ljudi uvjeravali su javnost da je Iran na rubu da izgradi nuklearnu bombu, slično kao što su George W. Bush i njegovi ljudi uvjeravali svijet da u Irak idu kako bi eliminirali oružja masovnog uništenja. Ovoga puta, doduše, to nije potpuna laž.
Prema prošlogodišnjim podacima Međunarodne agencije za atomsku energiju, Iran posjeduje nešto više od 400 kilograma Irana obogaćenog iznad 60 posto. Taj podatak potvrđuje da je Iran poduzimao korake prema razvoju nuklearne bombe. Štoviše, teoretski bi je mogli izraditi i s postojećim zalihama.
Naime, da bi se uran mogao koristiti kao nuklearno gorivo, najprije mora proći kroz proces tzv. obogaćivanja. Uran kakav se može pronaći u prirodi tipično sadrži manje od jedan posto radioaktivnog izotopa uran-235. To nije dovoljno da se potakne nuklearna fisija, dijeljenje jezgre atoma prilikom čega se oslobađa nuklearna energija.
Uran se stoga prije uporabe podvrgava procesu obogaćivanja, kako bi se povećao udio urana-235. To se može postići različitim tehnološkim procesima, ali najčešće se koristi centrifugiranje na velikim brzinama, što stvara centripetalnu silu koja razdvaja lakše molekule urana-235 od težih i u prirodnom stanju puno zastupljenijih molekula urana-238.
Konvencionalne nuklearne elektrane u svojim reaktorima koriste uran obogaćen do 5 posto. U procesu razvoja su i moderniji reaktori, koji će koristiti uran obogaćen do 20 posto. Ako netko obogaćuje uran iznad te granice, to ne radi da bi dobio gorivo za proizvodnju energije.
Visoko obogaćeni uran se, osim za proizvodnju nuklearnog oružja, može koristiti i u medicinske svrhe. Činjenica je to koju Iran koristi kao izliku za obogaćivanje urana do 60 posto. Međutim, potpuno ista stvar može se postići i s uranom obogaćenim do 20 posto. Štoviše, upravo se takav uran u Iranu koristi u medicini.
Uran koji se koristi u nuklearnom oružju uglavnom se obogaćuje iznad 90 posto. Međutim, Bilten atomskih znanstvenika upozorava da se bomba može izgraditi i korištenjem urana obogaćenog do 60 posto. Slabija obogaćenost znači da su potrebne veće količine; konkretno, za bombu jednake snage poput one koja je u Drugom svjetskom ratu uništila Nagasaki trebalo bi oko 40 kilograma urana obogaćenog do 60 posto, u usporedbi s oko 20 kilograma koliko je potrebno ako na raspolaganju imate uran obogaćen do 90 posto.
Bila bi to, doduše, prilično “primitivna” nuklearna bomba. Današnje je nuklearno oružje 20 do 50 puta razornije od bombi koje su Amerikanci bacili na Japan krajem Drugog svjetskog rata. Također, posjedovanje urana pogodnog za razvoj bombe tek je jedan od koraka. Potrebna je i tehnologija za njeno lansiranje, što postaje kompliciranije sa svakim dodatnim kilogramom težine.
“Iako nema dokaza da Iran gradi nuklearnu bombu, njegova velika zaliha urana obogaćenog gotovo do razine za oružje i odbijanje da mojim inspektorima omogući puni pristup predstavljaju razlog za ozbiljnu zabrinutost”, napisao je na Twitteru direktor Međunarodne agencije za atomsku energiju Rafael Grossi.
Drugim riječima, nije izgledno da će Iran doista koristiti postojeće zalihe urana u nuklearnom oružju, pogotovo ne protiv drugih nuklearnih sila, poput Izraela ili SAD-a. Za tako nešto danas ne bi postojao čak ni teoretski rizik da Donald Trump u svom prvom predsjedničkom mandatu nije stvorio problem koji sada navodno rješava.
U vrijeme dok je predsjednik SAD-a bio Barack Obama potpisan je nuklearni sporazum u okviru kojega se Iran obvezao da će značajno smanjiti svoje zalihe obogaćenog urana te da neće obogaćivati uran iznad 3,67 posto. Za Trumpa, posvećenog derogiranju Obaminog političkog naslijeđa, taj sporazum nije bio dovoljno dobar pa ga je jednostrano raskinuo 2018. te Iranu ponovo nametnuo sankcije. Tek nakon toga su u Iranu počeli obogaćivati uran iznad 20 posto.
I ovoga je puta, u pregovorima vođenima uz posredovanje Omana netom prije nego su poletjele prve rakete, Iran pokazao sklonost popuštanju. Spremni su bili s Trumpom dogovoriti sličnu stvar kao s Obamom: prihvaćanje ograničenja oko obogaćivanja i gomilanja urana u zamjenu za popuštanje američkih sankcija. Diplomatski predstavnici Irana i Omana u četvrtak su govorili o “opipljivom napretku” u pregovorima. Par sati kasnije počeo je rat.
Da ironija bude potpuna, iranski nuklearni program koji je zadnjih desetljeća predmet međunarodnih sporova ne bi bio moguć bez Sjedinjenih Američkih Država. Ugovor je potpisan 1957. godine, a njime su se SAD obvezale da će Iranu ustupiti tehnologiju potrebnu za ulazak u atomsko doba. Bio je to dio programa “Atomi za mir” američkog predsjednika Dwighta Eisenhowera.
Ciljevi programa bili su neodvojivi od američkih materijalnih interesa i hladnoratovskog konteksta nadmetanja sa SSSR-om, ali ipak bazično plemeniti: osigurati siromašnijim državama pristup energiji koja im je potrebna za razvoj. U sklopu istog programa prvi nuklearni reaktori izgrađeni su u Pakistanu i Izraelu.
Da je program “Atomi za mir” bio uspješniji, danas bismo možda imali manji problem s klimatskim promjenama; nuklearne elektrane prilikom rada ne proizvode emisije stakleničkih plinova. Ili bismo možda živjeli u još nestabilnijem svijetu s još više nuklearnog oružja. Kako god, nije bilo suđeno; na Bliskom istoku u konačnici se sve ipak vrti oko nafte.
“Velika igra” oko iranske nafte
Dobro je utvrđena povijesna činjenica da Britanci, jednom kad negdje dođu, nerado odlaze. Tako je bilo i s Iranom.
U 19. stoljeću mapom svijeta dominirala su dva carstva: britansko i rusko. Britanci su kolonijalne posjede širili morskim rutama, dok su Rusi istu stvar činili šireći se euroazijskim kopnom. Zajedno su obuhvaćali trećinu svjetskog kopna. Dva carstva te veličine negdje su se morala sresti.
Britanci su strahovali da rusko širenje prema jugu ugrožava kraljevski dragulj “njihovog” kolonijalnog imperija – Indiju. Rusi su pak strahovali da će Britanci iz Indije krenuti prema sjeveru, u osvajanje “njihovih” kolonijalnih posjeda u središnjoj Aziji. Ključ osiguravanja vlastitih posjeda za obje je strane postala kontrola nad teritorijem na kojem se danas nalaze Iran i Afganistan. Kolonijalno nadmetanje Ruskog i Britanskog Imperija na tom će komadu zemlje ostati zapamćeno kao “Velika igra”.
Nakon stotinjak godina natezanja, dva su carstva sporazumom iz 1907. dogovorila razgraničenje. Afganistan je pao pod britansku sferu utjecaja, a Perzija – današnji Iran – podijeljena je popola. Politički lideri Perzijanaca htjeli su se riješiti britansko-ruske okupacije, ali znali su da im trebaju saveznici. S tim su ciljem na umu u 19. i ranom 20. stoljeću krenuli graditi odnose sa SAD-om, državom koju su prepoznali kao treću veliku svjetsku silu.
Činilo se da je plan dobro osmišljen; lideri SAD-a, Ujedinjenog Kraljevstva i Sovjetskog Saveza 1943. susreli su se u Teheranu i donijeli Teheransku deklaraciju. Iranu je zajamčeno da će po završetku Drugog svjetskog rata postati nezavisna država. Obećanje je ispunjeno, ali Iranci su vrlo brzo doznali da državnost nije isto što i suverenost. Čim su pokušali uspostaviti kontrolu nad svojim naftnim poljima, navodni saveznici su im zabili nož u leđa.
Otprilike u isto vrijeme kad su Britanci i Rusi povlačili granicu između dva imperija, u Iranu je otkrivena nafta. Pronašao ju je 1908. godine britanski poduzetnik William D’Arcy pa odmah osnovao Anglo-perzijsku naftnu kompaniju, u kojoj će britanska kruna koju godinu kasnije preuzeti 51 posto vlasničkog udjela. Ta tvrtka postoji i danas, samo što se zove British Petroleum (BP).
“Crno zlato” uskoro je počelo teći u velikim količinama, ali skoro sve prihode (oko 80 posto) zadržavali su Britanci. Perzijski su lideri kroz godine u više navrata pokušali ispregovarati povoljnije uvjete, ali sa slabim uspjehom. Kad su 1950. čuli da je Arapsko-američka naftna kompanija (današnji Saudi Aramco, najveći svjetski proizvođač sirove nafte) sa Saudijcima dogovorila podjelu zarade 50:50, nisu više mogli trpjeti da ih se pljačka.
Iranski premijer Mohammad Mossadek odlučio je nacionalizirati naftnu industriju u Iranu i za to dobio podršku parlamenta 1951. godine. Kad su shvatili da će ostati bez svega, Britanci su potražili pomoć kod svojih američkih saveznika. Lideri SAD-a su najprije pokušavali pronaći prostor za dogovor. Britancima je predlagano da prihvate podjelu 50:50, uvjeravajući ih da je dugoročna stabilnost važnija od kratkoročnog profita. Međutim, kad se pokazalo da sporazumno rješenje neće biti moguće, Britanci su dobili što su htjeli: britanska i američka obavještajna služba zajedničkim su snagama 1953. izvele državni udar, smijenile Mossadeka te izvršnu vlast vratile u krilo monarhije.
Iransko gospodarstvo do tada je već bilo iscrpljeno britanskim embargom na izvoz nafte, unutarnja podrška Mossadekovoj vlasti bila je u opadanju pa je sve prošlo bez većeg otpora. Prevrat je značajno olakšala činjenica da je iranski kralj, šah Mohammad Reza Pahlavi, dobio podršku od iranskih islamista, među kojima je bio i mlađahni klerik Ruhollah Homeini, budući ajatolah, vrhovni vođa islamističke revolucije.
Prva šahova zadaća bila je da se utanače novi uvjeti raspodjele iranskog naftnog bogatstva. Britancima bi bilo najdraže da se sve vratilo na staro, ali to više nije bilo moguće. Američka pomoć ima svoju cijenu. Za početak, Iranci su dobili nešto pošteniji deal: ostajalo im je 50 posto prihoda, ali bez ikakvih upravljačkih ovlasti u naftnom biznisu. Preostalih 50 posto dijelilo se između sedam kompanija koje su formirale iranski naftni konzorcij te nastavile dominirati globalnim naftnim biznisom sve do današnjih dana. Po putu su zaradili kolektivni nadimak “Sedam sestara”.
Najveći udio u konzorciju imao je British Petroleum, s 40 posto. Royal Dutch Shell dobio je 14 posto. Po osam posto imale su američke tvrtke Gulf Oil, Standard Oil of California, Texaco (sve tri danas su dio Chevrona), Standard Oil of New Jersey i Standard Oil of New York (obje su danas dio ExxonMobila). Preostalih šest posto dobio je francuski Total.
U narednih četvrt stoljeća Iran će se ustoličiti kao drugi najveći proizvođač nafte na svijetu. Za zapadne naftne tvrtke, biznis je cvjetao. Međutim, Iranci su se polako zasitili inozemnog pokroviteljstva. Nezadovoljstvo je buknulo 1979. godine; monarhija je svrgnuta u islamističkoj revoluciji. Teokratska diktatura značila je i nacionalizaciju naftne industrije. “Sedam sestara” primorano je napustiti Iran, ali nikad nisu zaboravile kako se tamo dobro poslovalo. Ako budu u mogućnosti, rado će se vratiti.
Čim je postalo jasno da Trumpov režim razmatra napad na Iran, naftna industrija počela se gurati u prve redove. Direktor Američkog naftnog instituta, krovnog lobističkog tijela američke fosilne industrije, u siječnju 2026. godine – dok su Iran potresali prosvjedi te se očekivala Trumpova reakcija – kazao je američkim novinarima da su fosilne tvrtke uvijek zainteresirane za poslovanje u Iranu.
“Naša je industrija predana tome da bude stabilizirajuća sila u Iranu ako odluče srušiti režim. […] To je velika naftna prilika, oni su sada šesti najveći svjetski proizvođač, a mogli bi raditi još puno više”, riječi su direktora API-ja Mikea Sommersa izrečene u razgovoru s novinarima nakon njihove godišnje konferencije “Stanje američke energije”.
Na tom se događaju puno govorilo o razlikama Irana i Venezuele: Venezuela ima najveće, a Iran treće najveće zalihe nafte na svijetu (između se smjestila Saudijska Arabija); Iran je uspio održati impresivnu fosilnu industriju usprkos američkim sankcijama, a infrastruktura u Venezueli je zapuštena i derutna; iranska nafta kvalitetnija je nego venecuelanska, što znači veću komercijalnu isplativost. Privlačnost povećava i najveće svjetsko nalazište zemnog plina, smješteno pod podmorjem Perzijskog zaljeva.
Kako god da Trump i njegovi pobočnici danas rezoniraju o razlozima zbog kojih bombama zasipaju Iran, to su samo povodi. Stvarni uzroci puno su stariji i vrlo konkretni: mjere se u milijunima barela sirove nafte. Iran ih dnevno proizvodi oko četiri milijuna, tj. oko pet posto ukupne svjetske proizvodnje. “Velika igra” na Bliskom istoku nikad nije zapravo završena; nekad se igralo za teritorij, danas se igra za naftu i plin.