Aleksandar Battista Ilić: Dostojanstvo se ne stječe tako da ga uzmeš drveću ili životinji

“Šume su kozmološke ne-ljudske mreže koje žive, misle, brinu se i imaju važnost”

“Ako nešto nije u redu u šumi, nije u redu ni u društvu”

Dio je to poruka koje se mogu pročitati na izlozima praznih objekata duž zagrebačke Ilice, u sklopu izložbe Ekocid Memorijal umjetnika Aleksandra Battiste Ilića. Izložba, koja se može pogledati na potezu od Frankopanske do Britanskog trga, rezultat je višegodišnjeg umjetničkog istraživanja čovjekova odnosa prema prirodi, a središnje pitanje kojim se bavi jest razaranje ekosustava.

Dio izložbe čine ciklus “40 Psalma” te ciklus “Klimatske promjene: Drveće nakon oluje” koji nastao u suradnji s fotografkinjom i ekološkom aktivisticom Natalijom Ryznar. Radovi su postavljeni u okviru ulične Galerije Ilica, galerijskog formata u sklopu kojeg se od 2015. godine umjetnost odvija u javnom prostoru.

S Ilićem, jednim od pionira ekološke umjetnosti te umjetnosti u zajednici i ekosustavima, pričamo u blizini Ilice; u njegovom uredu na Akademiji likovnih umjetnosti (ALU), čiji je dekan. Zanimalo nas je što stoji iza dugogodišnjeg rada fokusiranog na umjetničko dokumentiranje sve fragilnijeg ekosustava.

Projekt Ekocid Memorijal razvija se već trinaest godina. Kako ste krenuli u tu priču?

Temom prirode i odnosa društva prema prirodi bavim se gotovo cijeli život. Zanimala me još od vremena školovanja u Prirodoslovnoj gimnaziji koju sam pohađao prije Akademije. Prije 30 godina imao sam projekt Hallelujah the Hill koji sam, s Ivanom Keser i Tomislavom Gotovcem, provodio na Medvednici, a koji je trajao od 1995. do 2005. godine, kada tema klime nije bila toliko aktualna. Riječ je dakle o više desetljeća umjetničkog rada kojem je važan aspekt bila harmonija između čovjeka i prirode. S druge strane, radio sam i kao profesor, istraživač i doktor umjetnosti na ALU i u jednom trenutku sam se počeo baviti i krizom tog odnosa čovjeka prema prirodi. Osjećao sam da moram nešto reći o problemima koji se tu javljaju.

Koji su to glavni problemi?

Dominacija čovjeka kao prirodne sile koja zapravo najviše utječe na planet, uništava i pretjerano eksploatira te stvara ekocid. Sve kreće od osnovnog postignuća kojim se ljudska vrsta hvali, a to je da je čovjek pokorio prirodu. To je strašno. Ako je čovjek pokorio prirodu, onda može pokoriti bilo koga. Dominacija je postala vrijednost, a cijela ljudska povijest je zapravo povijest dominacija. Dokazuju to kolonijalizam, ropstvo, odnos prema ženama. Čovjek, zbog pohlepe, traži i uzima puno više nego što mu treba. Cijeli život se kroz umjetnost bavim dekonstrukcijom tih dominacija i u tom kontekstu se pojavljuje tema ekocida koji je ključ, početna točka i temelj svih ostalih kriza.

Riječ “memorijal” dolazi od latinskog memorialis što znači “koji pripada uspomenama”. Što stoji iza odabira ove riječi u imenu izložbe? Je li  zdrav ekosustav i okoliš prošlo svršeno vrijeme, nepovratna je šteta već napravljena?

Vratimo se onome da je čovjek pokorio prirodu. Već je sama ta rečenica ekocidna.

Uništavamo šume da bi sadili monokulture, proizvodimo toliko hrane koju bacamo, a paralelno postoji toliko gladnih. Hladimo prostore ljeti, a zapravo hlađenjem tih prostora grijemo planetu još više. Centri gradova propadaju, na njihovim se marginama grade shopping centri. Uzimamo od prirode i puštamo je da propada. Zaboravljamo da su prirodni i urbani sustav međusobno integrirani i isprepleteni te da smo dio tog ciklusa. Zaboravili smo na koncept balansa i harmonije, što pak za posljedicu ima kulminaciju krize čovjekove dominacije naspram prirode.

Memorijal je sjećanje na nešto, kao i odavanje počasti. U ovom slučaju znači pokazivanje nekog bazičnog poštovanja prema svemu što je uništeno i ubijeno u prirodi. Bez toga, ako ne pokažemo taj respekt, nestat ćemo jednog trenutka kao vrsta.

Izložba je postavljena na jednoj od prometnijih ulica glavnog grada. Teško ju je ne uočiti i izbjeći; suočava  prolaznike sa destruktivnim procesima za koje je odgovoran u konačnici i sam čovjek. Na kakve emocije ciljate kod tih prolaznika, što želite da osjećaju dok gledaju izložbu?

Prije svega, svjesnost. Svjesnost, empatija i emocija. Osnovni alat umjetnosti nije racio, nego emocija. Umjetnost radi s emocijom, s onim što se ne može racionalno objasniti. Cilj je svakako da  ljudi promisle o poruci onog što se pojavljuje u javnom prostoru te da razmisle o pojmu ekocid. Namjera mi je da ga vide kao neki realitet, jednako kao što su bili holokaust i genocidi.

Ne smijemo se sramiti tog pojma. Možemo se sramiti naših djela, ali ta loša djela moramo i pravilno imenovati. Tek tad može krenuti nekakav healing odnosno mirenje s prirodom. U konačnici i sa samima sobom,  jer mi smo priroda. Mi smo voda, zemlja i svi elementi koji postoje. Naši atomi, kada umremo, ne nestaju, oni se pretvaraju u neke druge oblike, što je osnovni fizikalni zakon.

Zapadna kultura je često bazirana na tome da čovjek je velik, a priroda je mala. Kada gledamo kroz povijest umjetnosti, kroz motive, slike, pejzaže, na neki način je čovjek uvijek glorificiran na Zapadu. Na Istoku su pak češći motivi velike prirode, a čovjek je samo jedan komadić u svemu tome. Različite kulture i civilizacije su imale drugačije odnose, tradicije i poštivanje prema prirodi, iako se danas zapravo sve to pretvorilo u jedan veliki konglomerat i svi smo u istom problemu – ekološkom, tehnološkom, zdravstvenom.

Dugo se bavite umjetnošću. Je li tema ekološke krize danas, kada su posljedice destruktivnog ljudskog djelovanja svakim danom sve vidljivije, nešto zanimljivija umjetnicima nego što je bila prije 20 godina?

Apsolutno. Kada sam se u 80-ima počeo baviti ovakvim temama, takvih izložbi je bilo jako malo. Pa čak i u 90-ima. Tada sam s projektom Hallelluja the Hill izlagao u njujorškoj MoMi i u brojnim drugim muzejima. Ljudima je ta tema bila intrigantna, osjećalo se da tu nešto ima. Međutim, danas je ta ona puno češća i puno je više izložbi kojima je u fokusu ekologija.

Mogu primijetiti da su dvije dominantne teme po najvećim svjetskim muzejima. Jedna je dekolonijalizam te sram od ponižavanja drugih ljudi. Druga je tema upravo taj odnos prema prirodi i problematiziranje njene devastacije. Postoji nekakav trend da svaki kustos koji drži do sebe, kao i svaki umjetnik, na tu temu mora napraviti bar neki rad ili gestu. Temelj umjetnosti i umjetnika na kraju dana ipak je empatija.

Klimatska kriza i ekocid su kompleksni i teški pojmovi. Lakše je okrenuti glavu i ne baviti se tim temama. 

Zato je važna svjesnost o dostojanstvu prirode i života i mislim da je jako bitno da se ta tema komunicira u javnom prostoru. Da smo izložili Ekocid Memorijal u nekakvoj galeriji ili muzeju suvremene umjetnosti, izložbu bi posjetili ljudi koji su manje-više svjesni tog problema. Dolazimo do jednog zatvorenog kruga u kojem smo priču okrenuli više puta. Zato je bitno da se ona priča tamo gdje su ljudi.

Sjetimo se kako su nekada ljudi crtali po zidovima pećina. Danas su ulice te pećine. Isto tako, kada gledamo te prve crteže, njihovi su motivi bili egzistencijalni, uglavnom se radilo o motivima lova. To govori o strahu i brigama o tome gdje, na primjer, nabaviti hranu i kako balansirati u odnosu na prirodu. Danas se moramo vratiti u pećinu. Ne mislim doslovno, u smislu civilizacijskog vraćanja korak unatrag, nego u smislu da toga da osvijestimo važnost povezanosti s prirodom.

Iz svjesnosti kreće i djelovanje. Je li i to cilj Vaše izložbe?

Svakako je poželjno da postoji nekakav utjecaj. Nažalost, 50-ih i 60-ih, umjetnost je, naročito  popularna kultura u filmovima, doprinijela mitu slobodne vožnje, benzinskih stanica, pumpi i konzumerizmu generalno. Smatram da je baš zbog toga umjetnost i te kako odgovorna da ponudi neke druge narative kako bi se izgradila ta svjesnost i dostojanstvo. Ne stječe se dostojanstvo tako da ga uzmeš nekom drugome, drveću ili životinji. Samim tim je što si ga uzeo poništavaš definiciju dostojanstva. Ono se postiže ako živimo u sinergiji i harmoniji, a ne ako samo uzimamo beskonačno iz prirode. Jer na kraju sve to dođe na naplatu.

Koji društveni procesi vode do degradacije prirode?

Opet se vraćamo temeljima. Zašto se kod čovjeka stvorila potreba za dominacijom? Čovjek nema krzno, nema kandže; razvio je mozak koji je poslužio kao glavni “alat” za preživljavanje. Međutim, u jednom su trenu mozak i inteligencija počeli služiti ne samo za preživljavanje, nego i za dominaciju. Danas smo potpuno neumjereni u tome, imamo problema s neumjerenim ljudskim egom. Industrijska revolucija i korištenje fosilnih goriva pokrenulo je brojne industrije. S druge strane, fosilna goriva dovela su do prekomjernog zagrijavanja planete. Radi fosilnih goriva i danas se još pokreću ratovi, iniciraju dominacije nad drugim ljudima, narodima kulturama, civilizacijama.

Postoje rješenja da se maknemo od njih, ali nema političke volje. 

Nije pitanje politike, nego je pitanje kapitala. Politika je u ovisnosti o kapitalu koji dominira. Problem je što smo novac, neživi pojam, postavili kao vrhovnu vrijednost. Novac je apstraktna stvar. Ne govorim ovdje o ekonomiji koja je oduvijek postojala, nego o tome da smo dopustili da novac, kao alat ekonomije, postane vrijednost koja dominira nad svime, pa tako i politikom. Liberalizam odnosno neoliberalizam nije pitanje osobne slobode, nego toga da kapital ima slobodu ima biti vlasnik drugih ljudi i resursa. Tko je čovjeku dao pravo da bude vlasnik jednog komada zemlje? Tko je čovjeku dao pravo da bude vlasnik šume?

Cijela civilizacija je već duboko u ovim destruktivnim procesima koji se ne mogu samo tako lako zaustaviti. Međutim, moramo se postepeno okrenuti drugim stvarima; znanosti, inovacijama, emocijama, svijesti. I svakodnevno pridonositi da se situacija mijenja na bolje.

Čini se da malo kasnimo u tome. Brojni ni ne vjeruju da živimo u klimatskoj krizi i krizi bioraznolikosti. Kao, na primjer, čovjek koji je na čelu najmoćnije države na svijetu. 

Iza Donalda Trumpa stoji kapital. Najbogatiji ljudi na svijetu imaju interes da je on na toj poziciji.  Međutim, birači na izborima trebaju znati da postoje i druge opcije koje zagovaraju drugačiju politiku. Zato je važno raditi na toj svijesti, napraviti izložbu itd. Bitno je da znanstvenici govore. Da se govori gdje god je moguće, tko god može. Važno je da ljudi, kada razmišljaju za koga da glasaju, shvaćaju da je to pitanje budućnosti njihove djece. Vrijeme je da se počnemo ponašati kao dio prirodnog svijeta, a ne kao njegov vlasnik.

Vratimo se, za kraj, u naš sokak. Devastacije prirode u Hrvatskoj su svakodnevna stvar. Kako gledate na to?

Vraćamo se opet na to da je čovjek ovladao prirodom i sad takvi procesi ulaze u svoju najvulgarniju fazu. Nije to samo pitanje Hrvatske; nema na svijetu mjesta gdje nije tako. Doduše, vjerojatno je uređenije u razvijenijim zemljama koje imaju uređeniji sustav i rigoroznije kazne za okolišne devastacije. Međutim, valja osvijestiti da sada i te bogatije i razvijenije zemlje izvoze svoje probleme u one manje razvijene, što je opet nova vrsta dominacije. Primitivizam u smislu odnosa prema prirodi je još, nažalost, dominantan u Hrvatskoj. Nismo sazreli, ne bavimo se rješenjima, svijest je relativno mala. Na ovoj mikrolokaciji i dalje vlada kaos.

Nije sve tako sivo. Brojne devastacije dovele su i do toga da se građani u Hrvatskoj sve češće angažiraju u slučaju okolišnih tema. Izlaze na ulice, traže odgovore, bore se protiv štetnih investicija. 

To je, izgleda, jedina nada. Došli smo do ruba gdje počinjemo shvaćati da nam se ruši ona zadnja linija obrane dostojanstva života. Jedina nam je šansa da ljudi krenu takve nasrtaje na resurse shvaćati kao napad na njihov život i egzistenciju. Iz toga se potom može roditi nekakav utjecaj koji ide u smjeru zagovaranja harmonije s prirodom, u kontrast divljaštvu koje trenutno vlada. Ljudi u manjim sredinama koje su zbog resursa na udaru kapitala razumiju tu poveznicu između prirode i egzistencije. Pojedinci investitori mogu, na primjer, “gurati” industriju pilića, no zajednica ima mogućnost pobune.

Zato je važno njegovati zajednicu, ali isto tako razumjeti da zajednica nisu samo ljudi i ljudske molekule, već molekule svih živih organizama koji žive u nekom ekosustavu.