Može li književnost potaknuti klimatsku akciju?

Sandra Vlašić magistra je znanosti o okolišu i tim se područjem bavi više od 25 godina. Suosnivačica je Terra Huba, članica Zelene energetske zadruge i književnica. Nakon pisanja kratkih priča, objavila je roman “Futur treći” (2025.), koji kritika i publika često nazivaju prvim hrvatskim eko-trilerom. Članica je literarne organizacije ZLO. Živi u Zagrebu, a u mislima je na jadranskim otocima.

Vlašić za Klimatski portal govori kako je kroz svoj prvi roman spojila struku i književnost, kakvu viziju održivog života nudi u knjizi te, iz njenog profesionalnog iskustva, na koji je način najlakše doprijeti do ljudi i potaknuti ih na klimatsko djelovanje.

Za početak, možete li nam pojasniti što je ZLO?

Organizacija ZLO nastala je nakon radionice pisanja kratke priče kod Zorana Ferića u Booksi. Bili smo jako dobra grupa i htjeli smo nastaviti raditi zajedno pa smo čak tražili i dodatni, “drugi razred”, koji se inače ne organizira. Nakon što je radionica završila, ostali smo se družiti i pisati, a još važnije, međusobno si davati feedback i kritike na tekstove. Naziv je nastao spontano, kao interna šala, a može značiti svašta, od “Zoranova literarna organizacija” do nečeg sasvim drugog.

Kasnije ste sudjelovali i na radionici pisanja romana?

Da, išla sam u Centar za kreativno pisanje na radionicu koju je vodio Kristian Novak. To je bila jedina radionica tog tipa koju je vodio i jako sam sretna što sam bila dio grupe jer osim što ga jako cijenim kao pisca, bio je nevjerojatan mentor.

Moj roman nastajao je tri godine i kroz više verzija, a na svaku je Kristian dao komentare. Tako da kad je došao do urednika i izdavača, već je bio dosta dorađen.

Roman “Futur treći” često se opisuje kao ekofikcija. Je li vam taj žanrovski okvir prihvatljiv?

Jest. Zapravo sam i krenula pisati s idejom da nedostaje klimatske fikcije na našem jeziku, a s druge strane, iz potrebe za ispričati sve ono stručno što znam, na jedan novi način. Budući da se profesionalno bavim klimom, svjesna sam koliko je situacija ozbiljna i koliko su promjene spore na strani djelovanja u zaustavljanju emisija i prilagodbi. Htjela sam to znanje približiti ljudima na drugačiji način jer stručni tekstovi i izvještaji dopiru do vrlo uskog kruga ljudi. Književnost može doći do nekih novih ljudi.

Spominjete da takvih tema nema puno u domaćoj književnosti, ali ipak vidimo pomake.

Da, ima ih sve više, iako su često suptilno prisutne u našem književnom polju. Primjerice, u “Žigicama” Jurice Pavičića i sjajnoj priči u zbirci “Fikcija” Ivane Bodrožić, a i kod Marije Andrijašević u romanu “Zemlja bez sutona” pitanje klimatskih promjena je prisutno.

Što čitate od strane klimatske fikcije?

Ne čitam isključivo takvu književnost jer mi tema ponekad izaziva anksioznost i moram je pažljivo dozirati. Ali snažan dojam ostavila mi je Maja Lunde s romanom “Posljednji svoje vrste”, koji prikazuje život u tri vremenska razdoblja, uključujući i budućnost nakon ekološkog kolapsa. Te slike su mi se baš urezale. Također, tu su i knjige Christiana Guay-Poliquina, “Težina snijega” i “Lelujave sjene”, koje prikazuju naš svijet nakon što nestane struje. Moment koji mijenja sve.

Radnja romana “Futur treći” smještena je na otok Vis. Zašto?

Otoci su idealni kao svojevrsni laboratoriji, zatvoreni sustavi u kojima se sve promjene brzo vide, a ljudi su više orijentirani na prirodu i lokalno dostupne resurse. Osim toga, osobno sam jako vezana za otoke, posebno za Komižu na Visu u kojoj sam godinama ljetovala. Pratila sam kako se tako malo, nekad ribarsko mjesto, mijenja kroz godine i to je dijelom ušlo u roman.

Roman započinje u bliskoj budućnosti, smrću posljednjeg viškog ribara Pepea. Pišete: “Jedni su mu se smijali, drugi su mu potajno zavidjeli kad bi ulovio koju ribu. Pravu ribu iz svoga mora odavna nisu jeli.”

Nisam htjela širiti paniku, to nikada u svom radu ni pisanju ne radim, ali htjela sam ljudima pokazati što je jedna od realnih budućnosti. To najbolje opisuje priča u romanu “Recept za tunu”.

Ipak, u romanu na jednom mjestu nudite i viziju bolje budućnosti. Protagonistkinja Dunja u bunilu izlazi na ulicu i ugleda svoj kvart koji podsjeća na zelenu oazu.

Htjela sam izbjeći pisati samo distopijski i paralelno ponuditi nešto pozitivno jer mi je to jako važno. Dunjina vizija održivog grada uključuje grad bez automobila, s dostupnim javnim prijevozom, više zelenila, ulice koje izgledaju kao šumski putevi, lokalnu proizvodnju hrane, dijeljenje resursa i veću povezanost među generacijama. Ukratko, manje otpada i više zajedništva.

Zanimljiv sloj romana je i odnos ljudi koji ne negiraju klimatske promjene, ali i ne djeluju. Dunjin suprug podržava njezin rad, ali ponekad mu se čini da pretjeruje i da se previše “daje”.

To je jako velik problem. U istraživanju “Anger and agency” (kod nas prevedeno kao “Bijes i nemoć”) vidjeli smo da mnogi ljudi nisu nužno potpuni poricatelji klimatskih promjena, ali nisu spremni promijeniti svoje ponašanje. Svjesni su problema, no pasivni, misle da će ga riješiti tehnologija ili političari, ili naprosto misle da problem postoji, ali nije gorući, ostavljaju ga budućim generacijama. Paralelno, razumijem pomalo i Dunjinog supruga, ponekad nije lako živjeti s aktivistkinjom (smijeh).

Izjavili ste da održiviji način života ne znači lošiji život. Zašto je to ljudima teško prihvatiti?

Zato što su ljudi, osim na komociju, navikli kroz potrošnju pokazivati vlastiti status. Lakše je kupovati nego mijenjati vlastite navike. A zapravo, puno toga možemo promijeniti bez gubitka kvalitete života. Počnimo od malih stvari, primjerice, tko je fizički u mogućnosti može češće hodati ili voziti bicikl umjesto da svaka obitelj koristi nekoliko automobila i to na kratkim relacijama.

Na kraju romana prisutan je motiv prijenosa borbe na mlađe generacije, s majke na kći. Zašto vam je to bilo važno?

Htjela sam roman završiti optimistično i dati neku vrstu podrške mladima. Oni će se morati nositi s posljedicama klimatskih promjena i važno je da pronađu svoj način djelovanja, a ne da ih obeshrabrimo. Mladima je u svijetu tema klimatskim promjena izrazito važna i aktivni su po tom pitanju. Kod nas malo manje, ali nadam se da će se situacija popraviti.

Koliko je u komunikaciji klimatskih tema važna kreativnost?

Jako. Ljudi bolje reagiraju na konkretne priče i vizualne sadržaje nego na apstraktne podatke. I sve manje čitaju, privlače ih slike. Zato u Terra Hubu radimo sa studentima medijskog dizajna, novinarstva, klimatologije i potičemo interdisciplinarni pristup. Doduše, mislim da će se u nekom trenu mladi zasititi video sadržaja i vratiti čitanju, možda prvo preko slikovnica i stripova, tko zna.

Dunja u romanu u jednom trenutku izjavljuje: “To o čemu pričamo kad govorimo o klimi, ljudi niti znaju niti ih je briga”. Po vašem iskustvu, koje klimatske teme najbolje rezoniraju s ljudima?

Najbolje prolaze teme koje su ljudima bliske i opipljive, lokalne priče i individualna iskustva. Ljudi se naprosto lakše povežu s nečim što su sami doživjeli ili što se događa u njihovoj okolini, nekom poput njih. A priče uvijek bolje prolaze ako su u njima i životinje i djeca jer tako funkcionira internet.

Jedan od čestih argumenata za nedjelovanje jest: “Što ja mogu kao pojedinac/ka kad se ne uspijevamo izboriti protiv najvećih zagađivača, fosilne industrije?”

Razumijem, ali uvijek možemo nešto, uvijek možemo krenuti od sebe i ne sjediti skrštenih ruku. Jasno mi je i koliko ne samo korporacije već i svi ovi ratovi štete klimi i samu temu vraćaju na marginu, ali nisam spremna odustati. Osjećam osobnu odgovornost napraviti ono što je u mojoj moći, i to radim.

Ove ste godine postali ambasadorica Europskog klimatskog pakta. Što vam znači ta uloga i kako je provodite u praksi?

To je dobrovoljna uloga čija je suština u širenju svijesti. U Hrvatskoj nas ima dvadesetak ambasadora i ambasadorica, i svi na različite načine, u različitim prilikama, razgovaramo o klimi i klimatskoj krizi. Cilj nam je približiti tu temu ljudima: u lokalnim zajednicama, školama i šire te potaknuti što više ljudi da se aktivno uključe u rješavanje problema.

Primjerice, udruga DOOR, koja je nacionalni koordinator Europskog klimatskog pakta u Hrvatskoj, nedavno je organizirala foto-šetnju Maksimirom. Šetali smo s kamerama i bilježili promjene u prirodi koje upućuju na klimatske promjene u šumi, uz stručno vodstvo koje nam je pomoglo da ih bolje razumijemo. Osim toga, provode se razne edukacije u školama, a ja se osobno često fokusiram na manje sredine izvan Zagreba, gdje kroz susrete i svoju knjigu pokušavam dodatno proširiti priču o klimi.

Radite li već na novim književnim projektima?

Razmišljam o novim temama i mogućem novom romanu, ali i o adaptaciji “Futura trećeg” u filmski scenarij. Također, želim da knjiga dođe do što više ljudi, posebno kroz gostovanja po narodnim knjižnicama u manjim sredinama.