Direktorica Europske agencije za okoliš: Bez zdravog okoliša nema održivog gospodarstva

Leena Ylä-Mononen izvršna je direktorica Europske agencije za okoliš (EEA) s bogatim životopisom iza sebe.

Magistrirala je znanosti o okolišu na Sveučilištu u Helsinkiju gdje se specijalizirala za ekotoksikologiju i procjenu rizika od kemikalija, a prije nego je 2023. počela voditi agenciju, bila je glavna direktorica Ministarstva okoliša Finske.

Prethodno je 11 godina bila dio Europske agencije za kemikalije (ECHA) u Helsinkiju, gdje je zaposlena 2007. godine, nakon što je radila u glavnoj upravi za okoliš pri Europskoj komisiji u Briselu.

Dio je to njene biografije koja se može naći na stranicama agencije, i koja završava napomenom da, kada god je to moguće, uživa u branju bobica i jednostavnom životu u staroj ribarskoj kućici pored jednog od 168.000 jezera u Finskoj.

Našu sugovornicu smo uhvatili u nešto formalnijem izdanju; u Zagreb je došla kako bi sudjelovala na sastancima s predstavnicima nacionalnih agencija za okoliš.

Koji su vaši dojmovi na temelju boravka u Hrvatskoj i razgovora s različitim dionicima iz sektora zaštite prirode? Koje su nam slabe točke i što bi se moglo poboljšati?

Hrvatska se ističe visokom razinom zaštite prirodnih područja i s pravom se smatra jednom od vodećih zemalja kada je riječ o očuvanju svojeg geografskog prostora. Međutim, unatoč dobrim temeljima, broj strogo zaštićenih područja i dalje je ograničen. Danas više nije dovoljno samo štititi prirodu – potrebno je aktivno upravljati ekosustavima i raditi na njihovoj obnovi.

To uključuje konkretne mjere poput održavanja travnjaka košnjom, očuvanja otvorenih staništa i smanjenja onečišćenja koje slabi ekosustave i čini ih osjetljivijima na invazivne vrste. Izazovi su brojni, osobito s obzirom na to da je Hrvatska jedno od ključnih žarišta bioraznolikosti u Europi.

Upravo zato ključno je pravovremeno donijeti kvalitetne propise i planove za obnovu prirode – ali i osigurati odgovarajuće financiranje, bez kojeg učinkovito upravljanje zaštićenim područjima nije moguće.

Osim toga, pitanja poput gospodarenja otpadom i prekograničnog onečišćenja – bilo da se radi o zraku ili moru – zahtijevaju dodatnu pozornost. To su izazovi koji nadilaze nacionalne granice, zbog čega je regionalna i europska suradnja ključna.

Unatoč svemu, Hrvatska je među deset najuspješnijih zemalja u praćenju i izvještavanju o okolišu, što potvrđuje ozbiljan pristup i daje čvrstu osnovu za daljnji napredak.

EEA redovito u svojim izvješćima upozorava kako europske vode, šume i tla nisu u najboljem stanju. Koji je po Vama trenutačno najbitniji okolišni izazov u Europi koji zahtijeva hitno djelovanje?

Izdvojila bih gubitak bioraznolikosti kao najveći izazov – upravo zato što je najopasniji, ali i najteži problem za rješavanje. Zahtijeva hitne mjere, ali i dugoročan, sustavan pristup. Zaštita bioraznolikosti mora se provoditi na lokalnoj i regionalnoj razini – države moraju preuzeti odgovornost i poduzeti konkretne korake.

Istodobno, važna je i europska dimenzija, posebno kroz razmjenu usporedivih podataka i koordinirano djelovanje kako bi se obuhvatili svi ključni ekosustavi, uključujući one koji prelaze nacionalne granice. Međutim, za razliku od klimatskih promjena, uspjeh u očuvanju bioraznolikosti mnogo je teže mjeriti.

U području klimatskih promjena Europa je ostvarila značajan napredak u smanjenju emisija stakleničkih plinova, ali izazovi ostaju globalni. Bez obzira na europske napore, svijet se trenutačno kreće prema zagrijavanju znatno iznad 1,5 °C. U scenarijima visokih emisija procjenjuje se porast temperature od 4 °C ili više u Europi do kraja stoljeća — mogućnost o kojoj smo raspravljali na jučerašnjem sastanku i koju treba shvatiti vrlo ozbiljno.

Takav scenarij donosi ogroman dodatni pritisak na bioraznolikost i ekosustave, ali i na gradove, ljudsko zdravlje i ukupnu kvalitetu života. Zato, iako je teško izdvojiti jedan apsolutni prioritet, jasno je da planovi obnove prirode moraju biti u središtu djelovanja – i to odmah, uz kvalitetnu pripremu i provedbu od samog početka.

Kako napreduje provedba Uredbe o obnovi prirode među državama članicama?

Pripremni koraci uglavnom su dovršeni, a novi alati – osobito digitalni – dostupni su kako bi dodatno olakšali planiranje i praćenje. Međutim, u mnogim je zemljama konkretno planiranje još u tijeku.

Uključivanje dionika ključno je za ovaj proces. Iskustvo pokazuje da se to već aktivno provodi, ali istodobno postoje otvorena pitanja pa čak i određeni otpor – primjerice oko toga što treba zaštititi, kako i što obnova prirode zapravo znači u praksi.

Mjere poput ponovnog vlaženja tla često izazivaju podijeljena mišljenja u lokalnim zajednicama, što dodatno naglašava potrebu za dijalogom i razumijevanjem različitih perspektiva.

Važno je imati na umu da prvi planovi neće biti konačni. Riječ je o procesu koji se razvija kroz vrijeme – kroz učenje, prilagodbu i poboljšanje. Upravo ta postupnost omogućuje da planovi s vremenom postanu kvalitetniji, učinkovitiji i bolje usklađeni s potrebama okoliša i društva.

Koliko je važno surađivati s lokalnim zajednicama u planiranju obnove prirode?

Važno je uključiti građane i lokalne zajednice te ozbiljno uzeti u obzir njihove primjedbe, jer je to ključno za uspješnu i prihvaćenu provedbu mjera. Međutim, u praksi ponekad dolazi do sukoba interesa.

Primjerice, postoje situacije u kojima dio javnosti želi očuvati postojeću šumu, iako se radi o umjetno zasađenom području koje bi, iz perspektive ekološke obnove, trebalo ponovno navlažiti i vratiti u prirodnije stanje. Takvi procesi, poput obnove močvarnih staništa, često su teško razumljivi lokalnim zajednicama, osobito kada se mijenja percepcija prostora.

Važno je naglasiti da se ne radi o gubitku prirode, već o njezinoj transformaciji u funkcionalniji i raznolikiji ekosustav koji može koristiti i prirodi i ljudima – primjerice kao stanište za oprašivače ili prostor koji i dalje ima vrijednost za lokalnu zajednicu.

Zato je uključivanje dionika iznimno važno: otvoreni dijalog i razumijevanje različitih perspektiva nužni su za postizanje ravnoteže između zaštite prirode i potreba lokalnog stanovništva.

U zadnje vrijeme svjedočimo slabljenju propisa EU-a o zaštiti okoliša. Može li aktualna geopolitička situacija još dalje odmaknuti EU od zelenih ciljeva?

Nedavna kriza cijena energije, dodatno potaknuta geopolitičkim napetostima na Bliskom istoku, jasno je pokazala koliko Europa i dalje ovisi o fosilnim gorivima – uglavnom uvoznima. Upravo ta ovisnost snažan je argument u prilog zelenoj tranziciji kao jedinom dugoročno održivom smjeru.

Zelena tranzicija nije važna samo za zaštitu okoliša i borbu protiv klimatskih promjena, već i za jačanje konkurentnosti, stabilnost cijena energije i veću predvidljivost za građane i gospodarstvo. Osim toga, ključna je za jačanje strateške autonomije Europe i energetske sigurnosti.

U budućnosti Europa si ne može priuštiti toliku ovisnost o globalnim tržištima, političkim krizama i poremećajima u opskrbi energijom. Iako je put prema smanjenju ovisnosti o fosilnim gorivima iz trećih zemalja još dug, jasno je da je taj proces nužan i neizbježan.

Ova kriza dodatno naglašava kako zelena tranzicija može donijeti višestruke koristi – ne samo za klimu, već i za gospodarsku stabilnost i sigurnost. U tom kontekstu, štednja energije postaje iznimno važna mjera: ne samo da pomaže u suočavanju s trenutačnim izazovima, već dugoročno doprinosi smanjenju potrošnje energije i ublažavanju klimatskih promjena.

Brojni će reći da gospodarski rast i zaštite okoliša ne idu skupa. Kako biste odgovorili na tu tezu? 

Sve ovisi o tome promatra li se održivost kratkoročno ili dugoročno. Pametne tvrtke i industrije ne razmišljaju samo u okvirima kvartalnih ili godišnjih rezultata – njihov cilj je dugoročno, stabilno i održivo poslovanje.

Više od 70 % europskih poduzeća ovisi o barem jednoj usluzi ekosustava. Bez zdravog i kvalitetnog okoliša – čiste vode, dostupne hrane, oprašivanja i svih drugih prirodnih procesa – nema održivog gospodarstva, ni u Europi ni globalno.

Oni koji razumiju tu međuovisnost svjesni su da je moguće uskladiti konkurentnost i gospodarski rast sa zaštitom okoliša i klimatskim ciljevima. Upravo u toj ravnoteži leže dugoročna otpornost i uspjeh.

S druge strane, poslovni modeli usmjereni isključivo na brzu dobit i kratkoročne rezultate teško su spojivi sa zaštitom okoliša i klimatskom odgovornošću. Dugoročna održivost zahtijeva drugačiji pristup – onaj koji prirodu ne vidi kao resurs koji treba iscrpiti, već kao temelj bez kojeg nema gospodarskog napretka.

U kojim segmentima vidite najveći jaz između ambicija EU i rezultata među zemljama kada je riječ o zaštiti okoliša?

Jasno je da postoji jaz u provedbi. Europska unija sada ima snažan i kvalitetan zakonodavni okvir – od Uredbe o obnovi prirode do novih inicijativa poput Zakona o praćenju tla. Međutim, ključni izazov više nije donošenje propisa, već njihova dosljedna i učinkovita provedba.

Isto vrijedi i za klimatsku i energetsku politiku: bez konkretne provedbe na terenu, ambiciozni ciljevi ostaju nedostižni. Upravo zbog tog jaza postoji rizik da, primjerice, ciljevi klimatske politike za 2030. neće biti u potpunosti ostvareni — EU je načelno na dobrom putu, ali samo ako države članice provedu planirane mjere.

Zato se naglasak sve više stavlja na provedbu – što je i jedna od glavnih poruka Europske komisije. Vidljivo je da neke države članice zaostaju. Iako postoje solidni temelji u zakonodavstvu, upravljanju i sustavima praćenja, oni sami po sebi nisu dovoljni.

U konačnici, uspjeh ovisi o kapacitetima na nacionalnoj razini. Mnoge zemlje suočavaju se s izazovom osiguravanja potrebnih resursa – financijskih, institucionalnih i ljudskih – kako bi planirane mjere zaista provele u praksi.

Mjere, ako se provode u praksi, nekad i djeluju. Na primjer, Europa je napravila napredak u zadnjih 20 godina kada je riječ  o onečišćenju zraka. U kojim još sektorima vidite progres? 

Emisije iz energetskog sektora i industrije značajno i kontinuirano padaju, što već daje rezultate u vidu čišćeg zraka. Osim toga, regulatorne mjere – primjerice u sektoru vozila – također doprinose poboljšanju kvalitete zraka i smanjenju emisija.

Međutim, napredak je sporiji u nekim sektorima. Poljoprivreda i promet i dalje predstavljaju velik izazov kada je riječ o smanjenju emisija. Ti su sektori usko povezani s obrascima potrošnje i načinima proizvodnje, odnosno s time koliko resursa koristimo i kako njima upravljamo.

U tom kontekstu prijelaz na kružno gospodarstvo postaje ključan. Linearni model „uzmi–proizvedi–odbaci” više nije održiv. Potrebno je sustavno promišljati korištenje resursa jer je ono izravno povezano s onečišćenjem, kvalitetom okoliša i klimatskim promjenama. Razvoj kružnih poslovnih modela može Europu podići na višu razinu održivosti.

Sve je međusobno povezano – i upravo zato potreban je integrirani pristup. Više nije moguće promatrati pojedine sektore izolirano. Promjene u jednom sustavu, poput vode, neizbježno su povezane s procesima na kopnu i u atmosferi.

Zato je suradnja između različitih politika, institucija i sektora ključna. Povezivanje znanja i koordinirano djelovanje – na razini EU-a, ali i unutar država članica – omogućuje učinkovitija i dugoročnija rješenja. Upravo takav povezani pristup temelj je uspješnog suočavanja s okolišnim i klimatskim izazovima.

Što bi EU trebala učiniti u narednom periodu kako bi ubrzala zelenu tranziciju?

Postojeći zakonodavni okvir i dalje je ključan, ali njegov razvoj ovisi o pojedinim područjima politika. U kontekstu klimatskih ciljeva već se gleda prema razdoblju do 2040., što znači da su potrebne nove, ambiciozno osmišljene mjere. Nakon paketa za ostvarenje ciljeva do 2030., sada je potrebno definirati sljedeći skup politika koji će omogućiti smanjenje emisija za čak 90 % do 2040.

Ne radi se samo o ublažavanju klimatskih promjena, već i o prilagodbi. Društvo mora postati otpornije na sve izraženije klimatske utjecaje, koji već danas imaju ozbiljne posljedice. Ključno je da se te mjere usklade sa zaštitom prirode, kroz rješenja temeljena na prirodi koja mogu istodobno pridonijeti i ublažavanju i prilagodbi klimatskim promjenama.

U tom kontekstu ne smijemo zanemariti ulogu prirodnih „ponora” ugljika poput šuma i poljoprivrednog tla. Upravo tu postoje velike mogućnosti za sinergiju – uz postojeća znanja potrebno je bolje povezati različite sektore: poljoprivredu, energetiku, promet i prostorno planiranje kako bi se postigli zajednički ciljevi.

Jedno od ključnih pitanja je korištenje prostora. Kako uskladiti različite potrebe – od upravljanja vodama i rijekama, kojih Hrvatska ima u izobilju, do zaštite od poplava i očuvanja ekosustava? Pametno upravljanje prostorom omogućuje primjenu rješenja temeljenih na prirodi, poput usporavanja riječnih tokova, što može značajno smanjiti rizik od katastrofalnih poplava, a istodobno očuvati prirodne vrijednosti.

Europska agencija za okoliš riznica je podataka koji oslikavaju stanje prirode na europskom kontinentu. Koliko su oni ključni za oblikovanje politika zaštite okoliša?

Naš je zadatak pružiti pouzdane, pravovremene i znanstveno utemeljene informacije, podatke i znanje donositeljima odluka. Bez jasnog uvida u stanje okoliša – bilo da je riječ o onečišćenju, emisijama stakleničkih plinova ili napretku mjera prilagodbe – nije moguće procijeniti koliko smo blizu ostvarenju ciljeva.

Upravo zato donošenje politika temeljenih na znanju nezamislivo je bez sustavnog prikupljanja podataka i praćenja. Velika količina informacija koje države članice kontinuirano dostavljaju iznimno je vrijedna osnova, a zajedničko stvaranje znanja dodatno jača kvalitetu cijelog sustava.

Kontinuirani vremenski nizovi podataka posebno su važni jer omogućuju praćenje trendova i donošenje informiranih odluka kroz vrijeme. Istodobno, važno je pojednostaviti procese izvještavanja i olakšati državama članicama dostavu podataka – pri čemu digitalizacija ima ključnu ulogu.

Razvoj suvremenih alata dodatno unaprjeđuje ovaj sustav. Primjerice, programi poput Copernicusa za promatranje Zemlje već danas značajno doprinose prikupljanju podataka, a u budućnosti bi u nekim segmentima mogli djelomično nadopuniti ili čak zamijeniti tradicionalno terensko praćenje i uzorkovanje. U nekim područjima taj je napredak već vrlo vidljiv.

U tome vam sigurno sve više pomaže i umjetna inteligencija?

Umjetna inteligencija imat će sve važniju ulogu u praćenju stanja okoliša i prirodnih ekosustava. Već sada se koristi za nadopunu postojećih podataka, osobito u područjima gdje je tradicionalno praćenje zahtjevno, sporo i radno intenzivno.

Primjerice, praćenje stanja vrsta i staništa u praksi je izuzetno složen proces. Tu umjetna inteligencija može značajno pomoći – analizom velikih količina podataka i prepoznavanjem obrazaca omogućuje učinkovitije i preciznije praćenje promjena u okolišu.

Praćenje zemljišta posebno je važno u tom kontekstu, a kombinacija suvremenih tehnologija i umjetne inteligencije omogućuje ne samo prikupljanje podataka, već i njihovu interpretaciju i primjenu u donošenju odluka.

Drugim riječima, umjetna inteligencija pomaže premostiti postojeće praznine u podacima i pretvoriti informacije u konkretno znanje koje se može koristiti za bolje upravljanje i provedbu mjera zaštite prirode

Brojna istraživanja pokazuju da mladi nisu optimistični glede budućnosti u sve toplijem svijetu. Kako ih motivirati na klimatsku akciju?

Globalne emisije i dalje ne pokazuju dovoljno snažan silazni trend, unatoč značajnim naporima Europske unije u ublažavanju klimatskih promjena. Stoga se moramo pripremiti za drukčiju klimatsku budućnost, s izraženijim posljedicama i štetama povezanim s klimatskim ekstremima.

Uz klimatske izazove, svijet se suočava i sa sukobima i ratovima koji predstavljaju golem gubitak ljudskih života i resursa, ali dodatno narušavaju ekosustave – što je duboko zabrinjavajuće.

U takvom kontekstu tjeskoba i zabrinutost su razumljive, osobito među mladima, ali i među starijima koji razmišljaju o budućnosti svojih obitelji. Sve se češće postavlja pitanje: hoće li planet i dalje omogućavati dostojanstven život budućim generacijama?

Ipak, važno je naglasiti da djelovanje ima smisla na svim razinama. Čak i svakodnevne prakse, poput pravilnog razvrstavanja otpada, mogu imati stvaran učinak i doprinijeti osobnoj i društvenoj otpornosti.

U Europi postoje snažni sustavi upravljanja, jasni ciljevi i mjere koje doprinose zaštiti okoliša. Zajedničkim djelovanjem i očuvanjem europskih vrijednosti postoji temelj za nadu – da se može izgraditi otpornije, sigurnije i održivije društvo.

Vaša poruka mladima je, dakle, da još uvijek postoji nada?

Apsolutno postoji nada – i ona je nužna, ali uvijek mora biti povezana s djelovanjem. Svaka promjena počinje od onoga što pojedinci i zajednice mogu učiniti, bez obzira koliko se to činilo malim. Demokratski proces, uključujući glasanje, također je iznimno važan jer oblikuje smjer politika i odluka koje utječu na okoliš i društvo.

Uz to, svakodnevne navike jednako su važne – od brige za ljude i lokalnu zajednicu do odgovornosti prema vlastitom okolišu. Takve male, ali dosljedne radnje stvaraju osjećaj odgovornosti i optimizma.

Postoje i jasni pozitivni primjeri. Kvaliteta zraka poboljšava se u mnogim dijelovima Europe upravo zahvaljujući učinkovitim zakonima i njihovoj provedbi u državama članicama. To ima stvaran, vidljiv utjecaj na zdravlje ljudi i kvalitetu života.

Takvi primjeri pokazuju da europski sustav upravljanja i zajedničko djelovanje institucija i država mogu donijeti konkretne rezultate. Upravo je to važna poruka – promjena je moguća kada su politike, zakonodavstvo i svakodnevne aktivnosti usklađeni u istom smjeru.