Nova studija otkriva pravu cijenu kočarenja u europskim morima

Pridneno kočarenje – ribolov povlačnom mrežom (kočom) koju jedan ili dva broda vuku po morskom dnu – Europu godišnje može koštati i do 16 milijardi eura.

Do iznosa štete koju može izazvati ova ribarska praksa došli su autori studije “Vrijednost pridnenog kočarenja u Europi” (eng. The value of bottom trawling in Europe), koja je objavljena krajem travnja u znanstvenom časopisu Ocean & Coastal Management.

Ključni faktor tog troška su emisije CO2 koje nastaju ne samo iz potrošnje goriva, već i uzburkavanja morskog sedimenta koji inače služi kao značajan spremnik ugljika. Prema procjenama, europske kočarice godišnje emitiraju oko 112 milijuna tona CO2.

Troškovi nadmašuju koristi

Iako industrija generira značajne prihode, autori zaključuju da ukupni troškovi višestruko nadmašuju ekonomske koristi. Procjenjuje se da sektor ostvaruje oko 180 milijuna eura neto dobiti godišnje, što znači da bi društveni troškovi mogli biti i do 90 puta veći.

Uz prihode od ribolova, koji u prosjeku iznose 4,41 milijardu eura godišnje, studija uzima u obzir i vrijednost u kontekstu ljudske prehrane (2,46 milijardi eura) te vrijednost zapošljavanja u ribarstvu (1,78 milijardi). No, značajan dio troškova proizlazi iz državnih subvencija (oko 1,17 milijardi eura godišnje) i gubitaka povezanih s odbačenim ulovom. Najveći pojedinačni trošak, ističu autori, odnosi se na emisije CO2 iz poremećenog sedimentnog ugljika, procijenjene na između 4,87 i 18,15 milijardi eura godišnje, ovisno o cijeni ugljika.

Ekološki učinci pridnenog kočarenja dobro su dokumentirani i odavno poznati. Ova praksa smanjuje složenost staništa, mijenja sastav zajednica organizama na morskom dnu i može dugoročno smanjiti produktivnost ekosustava.

Osim toga, mnogi pridneni ribolovi su neselektivni. Stope usputnog ulova, odnosno ulova neciljanih vrsta, kreću se između 31 i 55 posto ukupnog ulova.

Slaba zaštita zaštićenih područja

Unatoč formalnoj zaštiti, pridneno kočarenje i dalje je prisutno u europskim zaštićenim morskim područjima. Studija navodi da se ova praksa odvija u 23,2 posto takvih područja.

Iako Europa ima više od 300 000 četvornih milja morskih rezervata, samo 0,07 posto voda ima visoku razinu zaštite od kočarenja.

Jedan od autora studije, Enric Sala iz inicijative National Geographic Pristine Seas, ističe da rezultati ukazuju na ozbiljan nesrazmjer između koristi i troškova.

“Bili smo iznenađeni razmjerima troška za društvo. Emiteri ugljičnog dioksida stvaraju troškove koje ne snose sami, već ih prebacuju na ostatak društva”, kazao je Sala prilikom predstavljanja studije.

Ograničenja i znanstvene rasprave

Autori upozoravaju da studija ima određena ograničenja. Neki troškovi – poput gubitka bentoskih staništa, učinaka na druge ribolove ili onečišćenja izgubljenim alatima – nisu kvantificirani, što znači da bi ukupni negativni učinak mogao biti i veći.

Istovremeno, u znanstvenoj literaturi i dalje postoje nesuglasice oko toga koliki dio ugljika iz uzburkanog sedimenta zaista završava u atmosferi. Dio istraživača i predstavnika ribarske industrije smatra da bi stvarni klimatski učinak mogao biti manji od procijenjenog.

Unatoč negativnom utjecaju industrije na morsko dno i emisije CO2, autori studije navode da ona ipak stvara ekonomske prihode, osigurava radna mjesta i hranu. Otprilike 26 posto divlje ulovljene ribe i školjki globalno dolazi iz pridnenog ribolova koča i bagera.

> > Novo izvješće: Riba se vraća, ali Sredozemno i Crno more se mijenjaju

Primjeri regulacije i oporavka

Sve više europskih država uvodi ograničenja za ovu praksu, osobito u zaštićenim područjima.

Ujedinjeno Kraljevstvo je unazad par godina zabranila određene oblike kočarenja u dijelu zaštićenih morskih područja. Grčka je 2024. postala prva europska zemlja koja je najavila zabranu kočarenja na dnu u svim zaštićenim područjima unutar svojih voda do 2030. godine, a nekoliko mjeseci nakon te najave slično je obećala napraviti i Švedska.

Primjeri oporavka ekosustava pokazuju potencijal takvih mjera. Turski Zaljevu Gökova nekoć je bio na rubu zbog prekomjernog ribolova i intenzivnog turizma, a nakon što je zaštićen 2010. godine, zabilježen je oporavak populacija ugrožene sredozemne medvjedice (lat. Monachus monachus), dok su prihodi lokalnih ribara porasli (Euronews).

> > Razgovor na presjeku ribarstva i politike: “Sve počinje od lokalnog nivoa”

Što učiniti?

Autori studije predlažu niz mjera, uključujući postupno ukidanje pridnenog kočarenja u zaštićenim područjima, sezonska zatvaranja, ograničenja licenci i uvođenje kvota, programi otkupa plovila ili ograničenja putovanja.

Smatraju da bi se postojeće europske subvencije mogle iskoristiti za tranziciju industrije.

“Preusmjeravanje ovih štetnih subvencija prema otkupu dozvola, povlačenju plovila iz uporabe i programima prekvalifikacije ribara nudi ekonomski učinkovit put naprijed”, stoji u studiji.

Također predlažu uključivanje emisija iz morskog sedimenta u sustave trgovanja emisijama, poput europskog ETS-a, čime bi industrija snosila puni trošak svojih klimatskih utjecaja.

Ipak, autori upozoravaju da bi provedba takvih mjera morala biti pažljivo dizajnirana kako bi se izbjegle neželjene posljedice, poput povećanja ribolovnog kapaciteta ili preusmjeravanja aktivnosti u osjetljivija područja.