Nevidljiva apokalipsa: Kukci izumiru svuda oko nas

Kukci su posvuda. Žive na Antarktici i himalajskim vrhovima te uz vrela kipuće vode. Ne zna se točno koliko vrsta postoji, no do sada je popisano 20 000 vrsta skakavaca i 7400 vrsta žohara. Muha ima nekih 125 tisuća vrsta, pčela, mrava i osa 150 tisuća, leptira i moljaca 180 tisuća, a kornjaša čak 400 000. Samo četiri najveće grupe čine 65 posto svih poznatih živih bića na Zemlji, a nismo niti imenovali četiri petine svih vrsta. 

Većina ovih brojki potiče iz svibanjskog izdanja National Geographica iz pandemijske 2020. godine. Zasjenjena lockdownima, naslovnica ilustrirana kukcima kazuje: “Nedostajat će vam kad nestanu”. Zadnji su dani siječnja i primjerkom tog časopisa svako malo iznosim iz kuće primjerke Rhaphigaster nebulose – kolokvijalno znane kao smrdljive martine. Činim to cijele zime, već nekoliko godina. Čini mi se da ih je svake sezone sve više, da se javljaju ranije, i sve do travnja izlaze iz stolarije i drugih skloništa. 

Zafrkantski pitam Borisa Lauša, višeg stručnog suradnika u Udruzi Hyla događa li se zapravo šesto masovno izumiranje i jesu li kukci pogođeni, s obzirom na mnoge susrete sa smrdljivim martinima. 

“Da, definitivno se dešava globalno izumiranje. Recimo, vodeni kukci i kukci koji žive na travnjacima su najviše pogođeni. Mi vidimo zapravo samo mali postotak vrsta kukaca.” 

Uključuje se njegov kolega Luka Petrokov i spominje “fenomen vjetrobranskog stakla”, po kojem laici mogu posvjedočiti smanjenju vrsta. Vozivši se autocestom prije nekoliko desetljeća, vjetrobransko se staklo moralo temeljito čistiti s vremena na vrijeme, dok danas to gotovo da nije slučaj. Drugačijih vremena vožnje može se prisjetiti i 27-godišnji Petrokov, mlađi stručni suradnik.

Knjiga “Silent Earth” hommage je liku i djelu Rachel Carson, autorice kultne knjige “Silent Spring” zaslužne za pokretanje modernog ekološkog aktivizma, te obrađuje masovno izumiranje insekata. Napisao ju je Dave Goulson, stručnjak za bumbare i profesor biologije na Sveučilištu Sussex. Izdana prije nepune četiri godine, tematizira rapidni pomor kukaca diljem planeta. 

Gubitak 76 posto biomase kukaca

Međutim, koga je briga za kukce? Osim pčela i leptira, ljudi ih često percipiraju ili kao davež, ili kao opasnost, ili ih uopće ne primjećuju. Procjenjuje se da se prvi kukci javljaju prije otprilike 400 milijuna godina, što ih čini gotovo dvostruko starijima od dinosaura. Preživjeli su kataklizmu koja je dinosaure izbrisala s lica planete i još tri druga masovna izumiranja. Prva su bića koja su savladala letenje. 

Znanstveni novinar Ed Yong u svojoj knjizi o osjetilima životinja “An Immense World” ističe neke neobičnosti, poput detalja da je cvijeće razvilo boje kako bi privuklo milijune godina starije kukce. Prvi su kukci bili gluhi, a osjet sluha evoluirali su u barem 19 različitih prigoda, sa slušnim organima na svakom dijelu tijela, od koljena, abdomena, na krilima i ustima. Znanstvenici su otkrili da, osim cvrčanjem, pripadnici obitelji Membracidae, dakle cvrčci i stjenice, proizvode vibrirajuće pjesme na biljkama koje mogu nalikovati mukanju krave, glasanju ptica i majmuna te čak zvukovima nekih strojeva i glazbenih instrumenata! 

Problem je prvo identificiran u njemačkom gradu Krefeldu 2013. godine. Ondašnji su entomolozi krajem 80-ih godina prošlog stoljeća odlučili provjeriti situaciju s kukcima te su ih na zaštićenim lokalitetima hvatali u Malaisove zamke. Svjetlom obasjani platneni šatori privlačili su kukce, koje su potom istraživači skupljali u boce ispunjene etanolom. 

Šokantno otkriće bilo je to da je od početka prikupljanja pa do 2016. godine biomasa kukaca opala za vrtoglavih 76 posto. Dave Goulson je bio jedan od znanstvenika koji su potvrdili izvoran nalaz tog višedesetljetnog pothvata koji je Krefeld doveo pod lupu znanstvene zajednice. Poput Rachel Carson, zbog prokazivanja insekticida korištenih u poljoprivredi se našao pod udarom kompanija koje ih proizvode. 

Baš je istraživački rad Rachel Carson doveo do zabrane uporabe pesticida DDT-a, legislativnih promjena i osnivanja američke Agencije za zaštitu okoliša (EPA). Ona te promjene nije doživjela, podlegavši raku dojke. Primjerci njenih knjiga rijetki su u našim knjižnicama, čak i unutar specijaliziranih akademskih biblioteka. 

Nestanak kukaca ugrožava sigurnost hrane

Drugdje su ispitivanja pokazala otprilike isti postotak gubitka biomase kukaca, bilo da se radi o leptirima u Nizozemskoj ili šumskim kukcima u New Hampshireu, pisao je National Geographic. Trend je isti u Kaliforniji, Gani, Kostariki i Portoriku, dok za čitavu Aziju i velike dijelove Afrike uopće nema podataka, navodi Goulson. Kukci su u opasnosti, a to je analogno erodiranju temelja koji drže čitavu kuću – u ovom slučaju životinjsko carstvo, uključujući i ljude – strukturno postojanom. 

“Jako se smanjuje brojnost oprašivača i broj vrsta oprašivača. Nisu samo pčele oprašivači. Ima jako širok spektar kukaca koji oprašuju, a da većina ljudi nije svjesna da su oni oprašivači”, kaže Petrokov. 

Jedan primjer iz naše okoline su manje poznati, ali veoma korisni noćni leptiri. Mušice oprašuju kakaovac, iz kojeg dobivamo čokoladu. Čuvena madagaskarska vanilija oprašuje se ručno, jer na Madagaskaru ne živi vrsta pčele specijalizirana za tu uvezenu biljku. Umjesto nje, to čine žene. U jugozapadnoj Kini poljodjelci ručno oprašuju stabla jabuke i kruške, u Bengalu to rade s tikvama, a u Brazilu s marakujama.

Danas su u Europi nestanak livada i živica te promjena u načinu uzgoja na farmama glavni uzročnici pada bioraznolikosti. U Engleskoj je zbog pada broja kukaca pao broj ptica, i to drastično. Populacije kukavice pale su za 77, a slavuja za ogromnih 93 posto. Hranidbeni lanac pada poput domina. Insekticidi ubijaju sve kukce, ne samo one kojima su namijenjeni. 

Problem s pesticidima

Uporabu neonikotinoida Europska je unija zabranila 2018. godine zbog štetnosti za pčele i druge oprašivače; sumnjiče se za uzrokovanje fenomena kolapsa pčelinjih košnica 2008. godine u SAD-u, Francuskoj i Njemačkoj. Iako zabranjeni unutar Unije, još se primjenjuju diljem svijeta, izlažući čitave populacije insekata. Taj insekticid djeluje sistemski, što znači da je prisutan u svim dijelovima biljke.

Svoju svrhu obavlja tek pet posto primijenjenog insekticida. Dio otpuše vjetar i kontaminira divlje bilje (makove, ljubičice, tratinčice), a golemi postotak odlazi u tlo i vode. Grupa švicarskih znanstvenika predvođena Edwardom Mitchellom testirala je stotine uzoraka meda diljem svijeta – u tri četvrtine nađeni su neonikotinoidi. Drugim istraživanjem uzoraka meda i prikupljene peludi pronađeno je 160 različitih vrsta pesticida, od čega 83 insekticida, 40 fungicida, 27 herbicida i 10 akarida (otrova za mušice). 

Studija objavljena početkom 2026. godine pokazuje da su jabuke diljem Europe zagađene minimalno jednom vrstom pesticida. Testirano je voće koje se uzgaja na 59 lokacija u 13 europskih zemalja; samo sedam posto testiranih jabuka nije sadržavalo tragove pesticida, dok je dio uzorka sadržavao tragove sedam različitih kemijskih spojeva koji se koriste u poljoprivredi. 

U SAD-u su do završetka pisanja Goulsonove knjige (prvo izdanje je iz 2021. godine) donesene presude u korist tužitelja koji su optužili div Monsanto da je uporaba njihovih pesticida dovela do razvitka non-Hodgkinova limfoma. Goulson je naveo podatak o 13 000 aktivnih tužbi. 

Do završetka pisanja ovog teksta, vlasnik Monsanta, njemački Bayer, je isplatio 11 milijardi dolara u nagodbama, dok je procjena da je ostalo oko 61 000 aktivnih tužbi. Kompanija inzistira kako je njihov herbicid Roundup, u opticaju od 1970-ih siguran, no ponudili su dodatnih 7 milijardi dolara kako bi sve tužbe priveli kraju, javlja BBC. Konačno, tužna je činjenica da, iako su pojedini pesticidi poput parakvata zabranjeni unutar Unije i Ujedinjenog Kraljevstva, i dalje se izvoze i prodaju u trećim zemljama.

Hrvatskoj nedostaje sustavnih istraživanja

“Nazovimo problemom to što nema sustavnih istraživanja. Tako da mi zadnjih 10-15 godina počinjemo više istraživati, ali nama su onda jedine usporedbe sa 70-im godinama prošlog stoljeća, ili sa početkom 1900-ih, čak sa krajem 1800-ih”, tumači Lauš, a Petrokov se nadovezuje kako će sadašnja popisivanja biti temelj za neke buduće usporedbe: 

“Pratimo nekakvo izumiranje u realnom vremenu. I možda će netko za 50 godina onda vidjeti temeljem naših podataka kakve stvari su se događale i zašto su se događale. Mi sad, kako nemamo sustavnih istraživanja, ne možemo puno komentirati koliki postotak kukaca u Hrvatskoj je izumro.” 

Osim nekolicine organizacija civilnoga društva, kukcima se u nas bave Prirodoslovno-matematički, Agronomski i Šumarski fakulteti u Zagrebu, Hrvatski šumarski institut, biospeleološka društava te Hrvatski prirodoslovni muzej u Zagrebu i Odjel za biologiju osječkog Sveučilišta. U Hyli su specijalizirani za vretenca, kornjaše i leptire.

“Može se vidjeti, prema nekim povijesnim istraživanjima, da su neke vrste, primjerice, leptira, bile prisutne na puno širem području nego su danas. Vidi se da se i kod nas događaju te neke negativne promjene”, nastavlja Lauš.

Nema sigurnosti bez zdravog ekosustava

Hyla organizira svojim volonterima odlaske na terenski rad, kako bi se upoznali s radom udruge. Pridružio sam im se lani nakon Uskrsa, na nekoliko dana u Sloveniji te na otoku Krku. Slijedio sam ih po livadama i lokvama dok su popisivali vrste vretenaca, leptira, kornjaša te herpetofaune (gmazova i vodozemaca) te podatke unosili u aplikaciju Biologer. Otkrili su prisutnost novih vrsta kornjaša na Krku, ali kako mi je Lauš tada rekao – samo zato jer je otok nedovoljno istraživan.

U uredima njihove udruge početkom godine prisjećamo se tog terena i pretresamo razne teme bitne za zaštitu bioraznolikosti: od promjene režima košnji do ugroze programa LIFE u sljedećoj financijskoj perspektivi Europske unije. Fokus sheme financiranja Unije se s klimatskih promjena i bioraznolikosti preselio na sekuritizaciju u samo jednom ciklusu. Goulson u svojem djelu podcrtava: zdrav ekosustav temelj je ekonomije i uređenog društva uopće.

Boris Lauš se sjeća drugačijih vremena obrade poljoprivrednog zemljišta: 

“Pola obitelji mi je iz kontinentalnog dijela, s rijeke Mrežnice. Druga polovica mi je iz Nacionalnog parka Krka. Prije nekoliko desetljeća imali su stoku koja je pasla travu, poput većine tadašnjih obitelji na selu. Spremali su sijeno za zimu. To je uvijek bila ručna košnja. I naravno, postepeno je mehanizacija ušla u perspektivu jer je lakše kositi pomoću traktora. I ta promjena u načinu košnje se opet odražava i na kukce. Jer ti možeš puno više toga pokositi u jednom danu. I češće. Danas u Hrvatskoj imamo dva ekstrema. Na pojedinim ruralnim područjima se više kosi, što nije dobro za kukce. A kako ljudi odustaju od poljoprivrede, na mnogim drugim područjima puno više zarasta, što opet nije dobro za kukce.” 

Gnojiva pomažu poljoprivrednicima da povećaju prirast, ali zagađuju okoliš, smanjuju raznovrsnost cvijeća na livadama i međama, a preostale biljke čine neprivlačnima, pa čak i otrovnima za insekte. Završavaju i u podzemnim vodama. To ne prepoznaju niti šira javnost niti poljodjelci.

Kako pomoći kukcima

Baš se prilagođavanjem režima košnje može pripomoći kukcima. Jedan od savjeta koje Goulson navodi na kraju svoje knjige je prakticiranje parcijalne ili odgođene košnje, što je tema koja se pojavljuje u razgovoru sa stručnjacima iz Hyle. Nije potrebno kositi baš svakih 10 dana; moguće je prorijediti raspored košnje. Ili pokositi samo dio dvorišta. Opcija je i da se noževi na kosilici postave više, tako da ne režu glave biljaka koje cvjetaju. A onda pokošenu travu ostaviti da istrune tamo gdje je pala, ili napraviti malenu hrpu u jednom kutku, u koju će se nastaniti razne male životinje koje će je razgrađivati. 

Ili možete otići korak dalje i svoju tratinu pretvoriti u livadu. Šarmantan engleski gradić Abingdon-on-Thames prepun je živica i žbunja te ptičjeg pjeva. U izlogu jednog humanitarnog dućana nabasao sam na knjigu “Lawns into Meadows”, priručnik američkog krajobraznog arhitekta Owena Wormsera koji korak po korak – veoma jednostavno – vodi čitatelja do stvaranja vlastite livade. 

Wormser je odrastao u zabiti američke države Maine. Iako njegova obitelj roditeljskim odabirom nije imala struje niti kanalizacije, uzgajali su vlastito voće i povrće te se grijali na drva. Posjedovali su automobil, kupovali odjeću i djecu poslali u internat, no nastojali su živjeti održivo, u skladu s izmjenom godišnjih doba i uz minimalnu uporabu plastike. Takav je odgoj zacrtao Wormserovu ljubav za prirodu pa od 90-ih naovamo pokušava svojim klijentima ponuditi livadno rješenje, a ne homogenu zelenu tratinu. 

“Livada je ono što se dogodi kada pružite zemlji priliku da se zacijeli”, piše u uvodu svog priručnika. Travnjaci su opterećenje za prirodu, a njihovo održavanje košta u vidu zalijevanja i održavanja, što često sagorijeva fosilna goriva. Korovi se suzbijaju herbicidima. Livada ne traži ništa od navedenog. One su otporne, potiču bioraznolikost, na njima raste lokalna flora, a jedini preduvjet za uspješnu livadu je dovoljno osunčana površina. Manje se mogu stvoriti sadnicama, dok se veće površine siju sjemenjem. 

Wormser preporuča uporabu lokalnih trajnica, s kojima se vrtlar može poigrati, kako bi livada kontinuirano cvala. Najjednostavniji način je da pustite tratinu da zaraste, a potom dodate trajnice. Druge metode iziskuju prekrivanje željenog dijela veoma tamnim najlonom preko ljeta na duži period, kako bi se postojeća fauna doslovno skuhala pod pokrovom. To se zove solarizacija. Posipanje sjemena rezultirat će stasalom livadom u razdoblju od dvije do četiri godine, možda i ranije. Metoda i kombinacija je mnogo.

Život sa zemljom

Davea Goulsona često se tražilo da objasni poantu pojedine vrste kukaca, i on je u prošlosti nastojao argumente bazirati na ekonomskom benefitu. Od toga je odustao te piše: “Zašto je potrebno opravdavati postojanje puža ili mušice, bilo da se radi o tome što čine za nas ili za ekosustav? Treba li puž zaista imati poantu?” 

Ekonomska vrijednost pojedine vrste za njega predstavlja samo alat koji koristi u razgovoru s političarima. Navedimo ovdje primjera radi da je ekonomska korist od aktivnosti kukaca samo u SAD-u procijenjena na 57 milijardi dolara godišnje. Između svakog je poglavlja njegove knjige simpatična vinjeta o pojedinim vrstama koja prikazuje neke njihove neobičnosti. No najmoćniji dio knjige uopće nije znanstven, već se radi o kratkom poglavlju “Pogled iz budućnosti” u kojem Goulson zamišlja svog 80-godišnjeg sina, u jeku ekološkog i civilizacijskog kolapsa, kako noću uz pušku čuva vrt od krađe. Jezivo, ali čak i ondje Goulson daje tračak nade. 

Posljednji dio knjige posvećen je savjetima. Kupujte manje. Kupujte sezonski i lokalno. Razgovarajte sa susjedima, na poslu, lobirajte kod predstavnika lokalnih vlasti. Goulson navodi inspirativan primjer liječnice June Irwin iz kanadskog grada Hudsona, koja je šest godina pohodila sastanke gradskog vijeća, uvjerena kako su joj pacijenti oboljeli zbog pesticida koje su koristili u vrtu. Gradsko je vijeće konačno zabranilo uporabu pesticida u gradu. Slijedilo ih je još 170 kanadskih gradova te megalopolisi Toronto i Vancouver. Osam kanadskih pokrajina uvelo je zabranu pesticida, a gradovi u Japanu, Belgiji i SAD-u poveli su se za kanadskim primjerom. U Francuskoj je od 2020. na snazi zabrana uporabe pesticida koji nisu u poljoprivredne svrhe. 

Sadite. Čak i nekoliko biljaka na balkonu može pomoći kukcima. Ja živim na selu i sadim. Lani sam na mjesto stare drvene ograde koja se urušila posadio maline, kupine, ukrasno bilje te smokve, koje su novina na sjeveru Hrvatske. Niti jedna se biljka nije primila. Ove godine, završavajući ovaj članak, odlučio sam se na zeleni zid načinjen od aromatičnog bilja: ružmarina, planinske lavande, smilja. Uz njih, posadio sam nekoliko vrba i mladica magnolije. Na nekoliko mjesta zakopao sam plodove kestena. 

Poput Petrokova, i ja se sjećam gajeva i šumaraka iz djetinjstva, od kojih je danas većina iskrčena i pretvorena u poljoprivredno zemljište. S vlastite livade gledam kako posljednji gajevi nestaju. Vrtlari mogu doprinijeti stvaranjem malih lokvi ili komposta, koji su dom stonogama, dugoživcima te drugim malim stvorenjima. Sadnja voćki poput jabuka, trešanja i stabla limete također pomaže. Korisno je postavljati “hotele za pčele”. Lako se izrade bušenjem rupa promjera između 6 i 10 milimetara u komad drveta ili povezivanjem i postavljanjem štapova bambusa, a mogu se nabaviti prozirne varijante u kojima možete pratiti dolazak i odlazak gostiju. Obratite pozornost na vjetrobransko staklo kada se vozite na dužim relacijama.

Egzistencijalna opasnost

Biolog Paul Ehrlich uspoređuje izumiranje pojedine vrste s vađenjem vijaka iz krila zrakoplova tokom leta. Avion može letjeti do odredišta s jednim manjkavim vijkom, no šanse za preživljavanje putovanja sve su manje sa svakim izvađenim komadom. 

Autorica spomenutog pandemijskog članka National Geographica o izumiranju kukaca je novinarka Elizabeth Kolbert, Pulitzerom nagrađena za knjigu “Šesto masovno izumiranje”, kojom je široj javnosti skrenula pozornost na globalno izumiranje vrsta uzrokovano čovjekovim djelovanjem. Na kraju teksta, opisuje posjet jednom kalifornijskom ranču, na kojem su obnovili živice nakon pola stoljeća intenzivne obrade zemlje. Zabilježila je opasku svojeg pratitelja, ravnatelja društva koje promiče ovakve projekte: “Ako napravite ovakvo što, kukci [će] sami doći.”

Nema konsenzusa o jednom velikom faktoru kojeg možemo okriviti za masovno izumiranje kukaca, poput uporabe pesticida. Najvjerojatnije se radi o kombinaciji agenata biokontrole u poljoprivredi, globalnom zagrijavanju i uništavanju staništa. U Hyli su istaknuli svjetlosno onečišćenje kao problem za kukce, ali i nas. Profesor Goulson u svojem kratkom fiktivnom poglavlju jezivo je uspješno uspio opisati tragediju koja nas kao globalnu civilizaciju čeka ako nastavimo – a nastavljamo – istim tempom dalje. Čeka nas tišina. Bez cvrčanja, zujanja, lepeta krila i ptičjeg pjeva. A u toj tišini, utihnut ćemo i mi.